Sudeći po nedavnoj akciji specijalne policije u Gornjoj Maoči, čini se da problem vehabizma u BiH i nije tako minoran kakvim ga se na nekim razinama želi predstaviti. Mnogi bošnjački intelektualci i umjerenjaci iz Islamske zajednice minulih godina upozoravali su na problem vehabizma kao nešto što se ne smije gurati pod tepih, i kao nešto što se svima, a ponajprije muslimanima u BiH može odbiti od glavu. Potom, naravno, i ostalima.
piše: Željko Barišić l poskok.info
Čini se da se to u Gornjoj Maoči i dogodilo. Tamo je skupina vehabija, pretežno domaćih, praktički eksteritorijalizirala taj dio BiH i uvela svoje (šerijatske) zakone koji se ne tiču ostatka države. Posebno se to odnosi na školski program gdje su djeca pohađala nastavu po školskom programu Kraljevine Jordana!
Zapravo, ta vijest, odnosno ta situacija, graniči sa zdravim razumom, jer kako je moguće da institucije BiH koje štite pravni i ustavni poredak nisu do sad reagirale i spriječile to stanje?! Pogotovo kada se zna da je u svim modernim društvima osnovnoškolsko obrazovanje obavezno?!
Sjetimo se samo kao je prije nekoliko godina SFOR ušao tenkovima u Hercegovačku banku, samo zato jer su trebali neke papire. Dobro, tamo je bilo mnoštvo zgodnih službenica, a sad kako ti 'esforovci' očito nisu vični razgovoru sa ženama i uljudno ih zamoliti za izvatke Jelavićevih i Rojsovih transakcija, normalo je bilo za očekivat da tenkovima navrate te preuzmu željenu dokumentaciju. I inače kažu da to spada u moderne principe kontrole bankovnog poslovanja.
Ali, pobogu, u Gornjoj Maoči je mnoštvo djece kojih nema u školskim dnevnicima, zdravstvenim evidencijama, nema ih nigdje, kao da su izbrisani i umjesto da Inziko ili netko drugi, ako već ove naše nije briga, barem telefonom priupita zbog čega djeca neće u školu, ima li bolesnih, je li se pokvario autobus, kakvo je stanje s karijesom i sl., našle bi se valjda neke ispričnice, ni on ništa!
Ta, koga briga jeli se djeca potpisuju s lijeva na desno ili obrnuto?!
Bit ću slobodan priupitati kako je moguće da Ministarstvo prosvjete koje je nadležno za upis djece u školu i inače bi se trebalo brinuti o obrazovnom sustavu i voditi institucije, da jedan broj djece zapravo prebriše iz evidencije i prepusti ih samozvanim upraviteljima? Ili je naprosto cijelo ministarstvo prešlo na vehabizam, pa ovima iz Maoče nisu htjeli kvariti ćeif?
Ovo sve je kud i kamo benignije, nego što su bile vehabijske bombaške akcije devedesetih i dvijetisućitih kada se napadalo, pretežito hrvatske povratnike, pa možda i stoga nitko ne želi praviti veliku galamu. No, nisu oni napadali samo hrvatske povratnike, napadaju oni i muslimane koji ne udovoljavaju njihovim kriterijima. Recimo, u henefijskoj praksi žena klanja isto kao i muškarac, držanjem ruku preko prsiju, dok vehabije insistiraju da se raskorače s objašnjenjem 'da šejtani prođu'. Ili kako oni ulaze u džamiju: ako su dvojica, jedan je onda kapetan, a drugi ga slijedi i mora raditi sve što i on. Moraju npr. stići u prvi saf tako da bi što više ljudi uznemirili, a to čine tako što se veru preko ramena ostalih i to što brže, kao da je bomba postavljena. To nasilno jurenje je iz razloga da svi vide šta oni rade: ili će sunet prije farza ili će, pak, izaći pred džamiju i glasno pričati i ometati ljude. A, sve to u cilju ignoriranja imama. Ako je školska godina, njih tada nema puno, jer su tu redovni đaci, ali kada je raspust, oni su masovnije prisutni jer ocjenjuju da se mogu više eksponirati i nametnuti. Uz to hoće i cjelodnevni boravak u džamiji, kao neka vrst ‘profesionalnih muslimana’, da u njoj i spavaju i jedu, zapravo žive, kako je bilo u Poslanikovo doba. I još mnoštvo tih malih ‘caka’ kojima se redovne vjernike želi izbaciti iz takta.
Čak su i obavještajne službe upozoravale da se tom problemu treba prići ozbiljno i odgovorno, nevezano za ove 'sitne diverzije', pogotovo iz razloga što su te zatvorene vehabijske zajednice idealo mjesto za osnivanje terorističkih organizacija, no neki opet kažu da su ti 'novomuslimani' zapravo dobri i donose sasvim nove (pozitivne) vjetrove u BH društvo. Drugi, pak, upozoravaju da je posebno poguban utjecaj takvih ekstremnih religijskih uvjerenje na mlade ljude koji danas u nedostatku pespektive lako potpadaju pod utjecaj takvih i sličnih ideologija, koje odbacuju sve moderno, sve civilizacijsko i vraćaju se nekakvim korijenima, praiskonu.
Ako pratite diskusije koje se u Islamskoj zajednici vode po pitanju vehabizma da se primjetiti da s jedne strane kod vodećih profesora i vjerskih dužnosnika postoji nedvosmisleno suprostavljanje vehabizmu i svemu onome što on sa sobom nosi, kao nečim što nema veze za znanstvenim Islamom i civilizacijskim momentom. S druge strane nemali je broj onih koji vehabizam toleriraju i na neki ga način podupiru, kao vraćanje iskonskom islamu Poslanika.
Zapravo, u zadnje se vrijeme može postaviti pitanje dali je taj 'obračun' se vehabijama stvaran ili je on fingiran, jer neki izvještaji govore da su vehabije preuzele mnoge vjerske objekte u BiH i da praktički njima upravaljaju. Premda, mnogi ipak tvrde da se u globalu još nešto tako nije dogodilo, i da je Islamska zajednica u BiH dobro organizirana sa čvrstim institucijama i da vehabijske ideje neće biti institucionlizirane. Dok, recimo, izvješča iz Crne Gore govore da je po tom pitanju situacija alarmantna i da su većinu islamskih institucija vehabije tamo već preuzele.
Čini se da je problem višeslojan i stvari su sad već previše odmakle da bi se o njima šutilo. Islamska zajednica nalazi se pred velikim izazovom koji su im vehabije postavile, ne samo u pitanjima poimanju islama, nego u odnosu na druge dvije religije u BiH, kojima vehabijsko gledanje na svijet baš ne ulijeva povjerenje, poglavito u budućnost o kojoj se tek trebamo dogovoriti.
Profesor Mustafa Sušić, predavač u Gazi Husrev-begovoj medresi nedavno kaže; nas boli kada neko dođe i kaže: sada ćemo vas mi učiti. Znate kako oni proizvode svoje kadrove? Za dva-tri mjeseca ili još kraće, na nekakvom kursu, onako kako je partija poslije Drugog svjetskog rata proizvodila kadrove koji su onda u provođenju direktiva bili nemilosrdni prema svakome. Sada su ovi vehabijski kadrovi nemilosrdni prema svakom ko nije njihovog mentalnog sklopa, jer oni djeluju na tri principa: nepriznavanje zvanične uleme, nepriznavanje zvaničnih institucija i nepriznavanje države, s tim što se oko države ne izjašnjavaju rado jer je se boje. Na njih jedino djeluje represivna država jer su oni tada žrtve, a to što sami ne priznaju nikakvu vladavinu zakona, nikakve vjerske autoritete o tom neće ni da govore. S njima i nema dijaloga, jer ga oni ne priznaju. A, onaj koji razbija organizaciju ne može biti prihvaćen: Islamska zajednica će se morati kad-tad suočiti s tim problemom. Ne može sve stati pod tepih jer će prašina udariti i kroz tepih. Zašto se te stvari ne postavljaju kako treba ni ja ne razumijem...
Tako kaže uvaženi profesor, a objašnjene nalazi u samoj pojavi vehabizma, još tamo u 18.-om stoljeću, kada se na prostoru današnje Saudijske Arabije pojavila osoba po imenu Muhamed Abdulvehab. Tada su muslimani bili u potpuno inferiornom položaju i on je u nekoj lijepoj namjeri mislio da je rješenje problema u brisanju svih tradicija i vraćanju na početak. Međutim, tisućugodišnja tradicija islama stvorila je nešto što je već bilo prihvaćeno i potvrđeno, iako su u prošlosti sukobi između sljedbenika tih pravnih škola postojali. Muslimani su to prevladali i svako je slijedio svoju praksu, nitko nikome nije smetao. Razvili su se brojni pokreti kao što su suniti, šijiti, haridžiti, te mnoštvo njihovih podgrupa. No, vehabije su snagom sile praktično čitav taj prostor centralne Saudijske Arabije očistili od ostalih tradicija i nametnuli sebe kao zvaničnuo tumačenje islama. Tada je između Saudijske Arabije i Abdulvehaba i njegovih sljedbenika napravljen sporazum; Saudi će se baviti državnom politikom, a oni će imati duhovnu stranu pod kontrolom. Kad je država počela raspolagati sredstvima od nafte, vehabije su se osamostalile, međutim, nije bilo problema dok su na sveučilištima predavali profesori iz Egipta, Iraka i drugih dijelova arapskog islamskog svijeta, već kad su vehabije formirali svoj kadar. Došlo je do zatvorenosti i isključivosti, a neupućeni mladi ljudi poslani su da šire ‘pravi’ islam. Gdje god su mogli, samo su stvarali probleme, jer nisu imali nikakvog obzira prema domaćim adetima. Ni Saudijska Arabija njih nije smatrala problemom do prije nekoliko godina: sada se istim metodama pokušava obračunati s njima kao što su se oni obračunavali s ostalima. Smatra se da je Al-Qa'ida nastala iz tog pokreta, nema nekog drugog racionalnog objašnjenja za nastanak te radikalne organizacije.
Evo, i profesor veli da se oni najviše boje represije, očito su to skužili i ovi iz specijalne policije, a i digla se prilična buka nakon akcije u Maoči, te je to zapravo dobar znak da se konačno tom problemu prišlo otvoreno i bez kalkuliranja. Sad je samo pitanje kako će vehabije reagirati; da li će možda ipak prihvatiti dijalog i integrirati se u društvo ili će pak raširiti noge i pričekati 'da šejtani prođu' te nastaviti po starom.
petak, veljače 12, 2010
utorak, veljače 09, 2010
OBLJETNICE PARTIZANSKIH ZLOČINA I JUGO-KOMUNISTIČKIH UBOJSTAVA
Dana 7. veljače ove godine navršilo se 65 godina od partizanskog pokolja franjevaca u Širokom Brijegu, a 10. veljače ov. g. 50. obljetnica od ubojstva zagrebačkog nadbiskupa i kardinala dr. Alojzija Stepinca.
Za nekoliko dana na vlast stupa novi, treći predsjednik Republike Hrvatske koji kao pravnik šuti o partizanskim ratnim zločinima i zločinima protiv čovječanstva i genocidu koji je partizanski režim Komunističke partije Jugoslavije i KPH godine 1945. počinio nad hrvatskim narodom. Sramota za tog pravnika i za cijelu pravničku struku koja o tome šuti! Taj novi predsjednik najavio je ustrajavanje na podjeli hrvatskog društva na “crne i crvene”, rekavši da u Bleiburg neće ići pokloniti se žrtvama komunizma jer da se tamo komemoracija zlouporabljuje od strane “nekih ljudi u crnom”. Umjesto toga, nakon otvaranja Hude Jame, hvali Tita, sramotno izjavljujući da je taj masovni zločinac (kojeg novi predsjednik tako ne zove) navodno “naš velikan”. Također je u jednom zagrebačkom tjedniku taj nekadašnji Titov gardist (služio vojni rok u JNA u Titovoj gardi u Beogradu) govorio neistinu o svom ocu, uljepšavajući njegovu biografiju, na što je aktivist za ljudska prava iz Hrvatskog helsinškog odbora, Ivan Zvonimir Čičak, upozorio u TV-emisiji “Lica nacije” (HTV1) od 05.02.2010. da je otac od novog šefa države sudjelovao u progonu hrvatskih proljećara.
Novi je predsjednik priznao da je u biti izabran zahvaljujući glasovima vjernika, kršćana, katolika, a ne ateista (nevjernika). Bez obzira na tu činjenicu, on nije spreman progovoriti o zločinima protiv kršćana u Hrvatskoj od strane komunista (borbenih ateista), tako da je preko jedan milijun hrvatskih glasača na predsjedničkim izborima izabralo kandidata koji smatra svojom misijom držati poklopac nad pandorinom kutijom, zvana zločini maršala Tita, zatvorenom, a tu služi opet za Glavnog državnog odvjetnika RH potvrđeni Glavni državni odvjetnik čiji je otac u Drugom svjetskom ratu, isto kao I otac od novog predsjednika, bio u partizanskoj zloglasnoj “XI. dalmatinskoj (biokovskoj) brigadi 26. divizije Jugoslavenske armije”, u kojoj su se nalazili i zloglasni ubojica Simo Dubajić koji je sudjelovao u ubojstvu širokobrijeških fratara u veljači 1945 godine, zatim general JNA koji je predvodio napad na Vukovar 1991. godine, Veljko Kadijević, koji je 1943 dezertirao iz partizana, te nekadašnja premijerka komunističke jugoslavenske vlade, i u biti očevi mnogih hrvatskih političarka i političara koji su u posljednjih 20 godina vladali u samostalnoj Republici Hrvatskoj.
Predsjednik slovenske državne komisije za istraživanje skrivenih masovnih grobnica, Jože Dežman, koji je 2009. otvorio masovnu grobnicu u rudniku sv. Barbare u Hudoj Jami gdje su partizani ubijali zarobljene Hrvate, je na tribini u Zagrebu 2009. rekao da su njegovi roditelji bili u partizanima, ali da je njegova moralna dužnost istražiti i prosvijetliti javnost o partizanskim zločinima kako anatema zločina ne bi pala na njegovu djecu. Ni slično tako ne razmišljaju hrvatski dužnosnici koji bi najradije da su funkcioneri Jugoslavije, ali Jugoslavija je propala i nestala jer se temeljila na nepravdi, na stotinama grobnica u koje su partizani sakrili žrtve jugo-komunizma koje vlasti u Hrvatskoj ne žele ekshumirati da bi se civilizirano pokopali, niti kazniti počinitelje najvećih zločina u hrvatskoj povijesti! Na kraju doslovno ispada da njemačko pravosuđe sudi pripadnicima nekadašnje Udbe, njezinim tajnim agentima i doušnicima, za kazneno djelo (jugoslavenskog) državnog terorizma i ubojstva hrvatskih emigranata na njemačkome tlu iz osamdesetih godina (nedavno je njemačk krim-policija uhitila udbaškog doušnika Vinka Sindičića). U Zagrebu nalogodavci tih zločina slobodno žive i uživaju privilegije, pod zaštitom državnog vrha! Tako su si katolici u Hrvatskoj sami izabrali one koji ih mrze, preziru i smiju im se, koji im se rugaju, i koji ni najmanje pokajnički štite svoje očeve zločince od kaznenog progona hrvatskog pravosuđa, u biti, nešto manje od trećine hrvatskih birača je izabrala da nad njima vladaju umišljeni lažljivci i zločinci, i stražari nad istinom koja se u Hrvatskoj ubija od strane vlastodržaca!
Prije nekoliko dana je gospodarski stručnjak iz Ekonomskog instituta u Zagrebu, dr Slavko Kolić, rekao na Hrvatskoj televiziji da će hrvatski narod trpjeti depresiju u gospodarstvu do 2030. godine ako se nešto drastično u svijesti vlastodržaca ne promjeni! Ti isti koji hvale Tita su nas i doveli u ovakvu kriznu situaciju. Sjetimo se samo što je rekao prvi predsjednik Republike, Franjo Tuđman o Titu, u Sedlarovom filmu o njemu (Franceku), da “je Tito najveći državnik Europe”. Kad je Tito navodno najveći državnik Europe, i navodno naš velikan, onda imamo i najveće dugove u Europi, i najveću stopu mortaliteta u demografskim istraživanjima u Europi, i najveću nezaposlenost po glavi stanovnika, najveću pljačku gospodarstva u Europi i sve imamo naj, i sve je naj, naj, naj.
http://crniblogkomunizma.blog.hr/
Treći enitet rješava pitanje svih Hrvata u BiH!
Odlazeći hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, u izjavi za Deutsche Welle usprotivio se uspostavi trećeg entiteta- federalne jedinice s hrvatskom većinom. Gotovo isti dan svoje protivljenje ponovio je i fra Luka Markešić predsjednik Hrvatskog narodnog vjeća. Koliko njihova argumentacija "drži vodu"?
piše: Milan Šutalo l dnevnik.ba
I jedan i drugi tvrde kako treći entitet "ne bi bilo dobro rješenje za Hrvate u BiH". Mesić ovako argumentira svoje protivljenje trofedaralnoj BiH: "Ako jedna trećina Hrvata živi u dijelu koji se nekad nazivao Herceg-Bosna, a najveći dio živi u Tuzlanskom bazenu, u Posavini, u središnjoj Bosni, u Sarajevu, čije pitanje onda rješavamo, jedne trećine Hrvata? Što je onda rješenje za one dvije trećine? To bi jednostavno bilo uništenje hrvatskog korpusa u BiH.", kaže Mesić.
Mesićevo protivljenje trećem entitetu, moglo bi uistinu biti opravdano da Mesić govori istinu. Nije, naime, istina da je u nekadašnja Herceg Bosna živjala samo jedna trećina bosanskohercegovačkih Hrvata, jer je ratna hrvatska federalna jedinica obuhvaćala ne samo prostor Hercegovine, već i općine s hrvatskom većinom u središnjoj Bosni i Posavini.
Druga Mesićeva ( i ne samo njegova) neistina, kojom se neprestano nastoji bosanske Hrvate okrenuti protiv hercegovačkih i ideje trećeg entiteta je da hrvatski političari u BiH zamišljaju treći entitet samo na prostoru Hercegovine, te Livna i Kupresa gdje danas živi oko polovica bh Hrvata. Kreševska deklaracija, koju su potpisali predsjednici šest hrvatski stranaka i koja se zalaže za federalnu BiH, koja će imati više od dva entiteta, sadrži i načelo teritorijalnog diskontinuiteta u formiranju federalnih jedinica. To znači kako potpisnici tog dokumenta, kada govore o trećem entitetu, u njemu vide i općine s hrvatskom većinom u središnjoj Bosni i Posavini.
Legitimno je, dakle pravo odlazećeg hrvatskog predsjedbnika da se protivi trećem entitetu. No, nije moralno da svoju argumentaciju potkrepljuje neistinama, niti je pošteno da se pri tom predstavlja kao dušebrižnik svojih sunarodnjaka u BiH, jer je kroz deset gpodinama svog predsjednikovanja dokazao da mu je do njih stalo koliko do lanjskog snijega.
Fra Luka Markešić, protivi se, pak, trećem entitetu, jer bi po njegovim riječima, “takvo ustavno uređenje BiH većinu Hrvata pretvorilo u nacionalnu manjinu u entitetima drugih dvaju naroda, dovelo u izolaciju u samom hrvatskom entitetu, a potom potaknulo iseljavanje i nestanak, ''što se i sada već događa''.
Dakle fra Luka priznaje "da se to i sada događa", ali ne vidi da se to događa upravo zato što Hrvati nemaju svoju federalnu jedinicu.
Fra Lukinina teorija, zvuči uvjerljivo, ali se sukobljava s osnovama logike. Ako su u dvoentitetskoj BiH Hrvati i Bošnjaci manjinski narodi u Republici Srpskoj, a Srbi i Hrvati manjinski narodi u Federaciji, kako onda u troentitetskoj državi Hrvati mogu biti nacionalna manjina u entitetima s bošnjačkom odnosno srpskom većinom.
U sadašnjoj dvoentitetskoj BiH Hrvati nemaju (većinsku) vlast ni u Federaciji ni u Republici Srpskoj, dakle, oni su sada 100 posto manjinski narod. Uspostavom trećeg entiteta, Hrvati bi i dalje, logika govori, ostali manjinski narodi ( a ne nacionalne manjine) u dva entiteta, ali bi zato postojali većinski u trećem entitetu. Taj treći entitet, prema nečalima Kreševske deklaracije, obuhvatio bi općine s hrvatskom većinom u BiH, u kojima živi oko 80 posto Hrvata, pa bi, postotak hrvatskog naroda koji bi bio manjinski u druga dva entiteta bi smanjen na 20 posto. E sada, je li bolje da svi Hrvati u BiH, kao što je to sada slučaj, budu manjinski nrod, ili je bolje da 80 posto Hrvata u BiH bude vićinski narod u jednom entitetu i ravnopravan narod na razini BiH ?
Hrvati ni u Federaciji BiH, a još manje u Republici Srpskoj, kao manjinski narod, nemaju mogućnosti presudno utjecati na svoju sudbinu, ili odlučivati, ako hoćete, o tome gdje će se usmjervati novac iz entitetskih proračuna. Postojanjem trećeg entiteta imali bi i entitetski proračun i nadležnosti, i time institucionalne istrumente kojima bi mogli određivati svoj gospodarski, infastrukturni, kulturni, obrazovni,... razvitak.
Ne samo financijski, već i načelom reciprociteta, stalno unaprijeđujući prava manjinskih naroda u svom entitetu, mogli bi poboljšavati položaj 20 posto svojih sunarodnjaka u druga dva entiteta.
Ako su Hrvati, u sadašnjoj dvoentitetskoj BiH, u kantonima i općinama, gdje su manjinski narod diskriminirani u dobivanju posla, a jesu, ako ih nema u administraciji, na direktorskim mjestima u javnim(državnim) poduzećima, uspostavom trećeg entiteta, ako ništa drugo smanji bi se postotak manjiiskih Hrvata u BiH, te istovremeno otvorile nove mogućnosti većeg zaposlenja Hrvata u državnoj administraciji tog entiteta, javnim poduzećima i ustanovama. Mogli bi primjerice imati svoju entitetsku televiziju, radio, graditi prometnu i drugu infrastrukturu novcima iz entitetskog proračuna ili dodjelom koncesija, razviti svoju političku scenu, na kojoj bi se pojavile i lijeve stranke, jer desnica više ne bi mogla tvrditi da su Hrvati. I da ne nabrajamo.I to ne da nebi štetilo, već bi koristilo i drugim dvama narodima u BiH
Jasno je da svi Hrvati u BiH, ne mogu biti obuhvaćeni trećim entitetom, ali svi Hrvati, dobili bi trećim entitetom ( federalnom jedinicom s hrvatskom većinom), puno više nego što imaju sada.
Fra Luka kaže kako bi treći entitet izolirao Hrvate u BiH. Ta tvrdnja jednako je logična kao i tvrdnja da Federacija BiH izolira Bošnjake ili RS Srbe. Treći entitet bio bi dio državne structure BiH u kojem bi važili svi propisi Bosne i Hercegovine koji se i sada primjenjuju u postojeća dva entiteta, a ne neki feremetički zatvoren prostor.
Nasuprot ideji troentitetske BiH, fra Luka, slično kao i Mesić, zalaže se za BiH kao državu koja bi imala tri razine vlasti, a na trećoj razini bi imala kantone ili regije, koji, kako kaže, ne bi imali svoju autonomiju već bi bili podređeni središnjoj državnoj vlasti.I jedan i drugi nude rješenje, koje je, možda bilo dobro 1990. A ovo je 2010.
Jasno ni uspostava trećeg entiteta, odnosno, uspostava trofederalne BiH nije moguća, ako u toj ideji druga dva naroda, posebice Bošnjaci, ne vide svoj interes i rješenje za očuvanje države BiH.
piše: Milan Šutalo l dnevnik.ba
I jedan i drugi tvrde kako treći entitet "ne bi bilo dobro rješenje za Hrvate u BiH". Mesić ovako argumentira svoje protivljenje trofedaralnoj BiH: "Ako jedna trećina Hrvata živi u dijelu koji se nekad nazivao Herceg-Bosna, a najveći dio živi u Tuzlanskom bazenu, u Posavini, u središnjoj Bosni, u Sarajevu, čije pitanje onda rješavamo, jedne trećine Hrvata? Što je onda rješenje za one dvije trećine? To bi jednostavno bilo uništenje hrvatskog korpusa u BiH.", kaže Mesić.
Mesićevo protivljenje trećem entitetu, moglo bi uistinu biti opravdano da Mesić govori istinu. Nije, naime, istina da je u nekadašnja Herceg Bosna živjala samo jedna trećina bosanskohercegovačkih Hrvata, jer je ratna hrvatska federalna jedinica obuhvaćala ne samo prostor Hercegovine, već i općine s hrvatskom većinom u središnjoj Bosni i Posavini.
Druga Mesićeva ( i ne samo njegova) neistina, kojom se neprestano nastoji bosanske Hrvate okrenuti protiv hercegovačkih i ideje trećeg entiteta je da hrvatski političari u BiH zamišljaju treći entitet samo na prostoru Hercegovine, te Livna i Kupresa gdje danas živi oko polovica bh Hrvata. Kreševska deklaracija, koju su potpisali predsjednici šest hrvatski stranaka i koja se zalaže za federalnu BiH, koja će imati više od dva entiteta, sadrži i načelo teritorijalnog diskontinuiteta u formiranju federalnih jedinica. To znači kako potpisnici tog dokumenta, kada govore o trećem entitetu, u njemu vide i općine s hrvatskom većinom u središnjoj Bosni i Posavini.
Legitimno je, dakle pravo odlazećeg hrvatskog predsjedbnika da se protivi trećem entitetu. No, nije moralno da svoju argumentaciju potkrepljuje neistinama, niti je pošteno da se pri tom predstavlja kao dušebrižnik svojih sunarodnjaka u BiH, jer je kroz deset gpodinama svog predsjednikovanja dokazao da mu je do njih stalo koliko do lanjskog snijega.
Fra Luka Markešić, protivi se, pak, trećem entitetu, jer bi po njegovim riječima, “takvo ustavno uređenje BiH većinu Hrvata pretvorilo u nacionalnu manjinu u entitetima drugih dvaju naroda, dovelo u izolaciju u samom hrvatskom entitetu, a potom potaknulo iseljavanje i nestanak, ''što se i sada već događa''.
Dakle fra Luka priznaje "da se to i sada događa", ali ne vidi da se to događa upravo zato što Hrvati nemaju svoju federalnu jedinicu.
Fra Lukinina teorija, zvuči uvjerljivo, ali se sukobljava s osnovama logike. Ako su u dvoentitetskoj BiH Hrvati i Bošnjaci manjinski narodi u Republici Srpskoj, a Srbi i Hrvati manjinski narodi u Federaciji, kako onda u troentitetskoj državi Hrvati mogu biti nacionalna manjina u entitetima s bošnjačkom odnosno srpskom većinom.
U sadašnjoj dvoentitetskoj BiH Hrvati nemaju (većinsku) vlast ni u Federaciji ni u Republici Srpskoj, dakle, oni su sada 100 posto manjinski narod. Uspostavom trećeg entiteta, Hrvati bi i dalje, logika govori, ostali manjinski narodi ( a ne nacionalne manjine) u dva entiteta, ali bi zato postojali većinski u trećem entitetu. Taj treći entitet, prema nečalima Kreševske deklaracije, obuhvatio bi općine s hrvatskom većinom u BiH, u kojima živi oko 80 posto Hrvata, pa bi, postotak hrvatskog naroda koji bi bio manjinski u druga dva entiteta bi smanjen na 20 posto. E sada, je li bolje da svi Hrvati u BiH, kao što je to sada slučaj, budu manjinski nrod, ili je bolje da 80 posto Hrvata u BiH bude vićinski narod u jednom entitetu i ravnopravan narod na razini BiH ?
Hrvati ni u Federaciji BiH, a još manje u Republici Srpskoj, kao manjinski narod, nemaju mogućnosti presudno utjecati na svoju sudbinu, ili odlučivati, ako hoćete, o tome gdje će se usmjervati novac iz entitetskih proračuna. Postojanjem trećeg entiteta imali bi i entitetski proračun i nadležnosti, i time institucionalne istrumente kojima bi mogli određivati svoj gospodarski, infastrukturni, kulturni, obrazovni,... razvitak.
Ne samo financijski, već i načelom reciprociteta, stalno unaprijeđujući prava manjinskih naroda u svom entitetu, mogli bi poboljšavati položaj 20 posto svojih sunarodnjaka u druga dva entiteta.
Ako su Hrvati, u sadašnjoj dvoentitetskoj BiH, u kantonima i općinama, gdje su manjinski narod diskriminirani u dobivanju posla, a jesu, ako ih nema u administraciji, na direktorskim mjestima u javnim(državnim) poduzećima, uspostavom trećeg entiteta, ako ništa drugo smanji bi se postotak manjiiskih Hrvata u BiH, te istovremeno otvorile nove mogućnosti većeg zaposlenja Hrvata u državnoj administraciji tog entiteta, javnim poduzećima i ustanovama. Mogli bi primjerice imati svoju entitetsku televiziju, radio, graditi prometnu i drugu infrastrukturu novcima iz entitetskog proračuna ili dodjelom koncesija, razviti svoju političku scenu, na kojoj bi se pojavile i lijeve stranke, jer desnica više ne bi mogla tvrditi da su Hrvati. I da ne nabrajamo.I to ne da nebi štetilo, već bi koristilo i drugim dvama narodima u BiH
Jasno je da svi Hrvati u BiH, ne mogu biti obuhvaćeni trećim entitetom, ali svi Hrvati, dobili bi trećim entitetom ( federalnom jedinicom s hrvatskom većinom), puno više nego što imaju sada.
Fra Luka kaže kako bi treći entitet izolirao Hrvate u BiH. Ta tvrdnja jednako je logična kao i tvrdnja da Federacija BiH izolira Bošnjake ili RS Srbe. Treći entitet bio bi dio državne structure BiH u kojem bi važili svi propisi Bosne i Hercegovine koji se i sada primjenjuju u postojeća dva entiteta, a ne neki feremetički zatvoren prostor.
Nasuprot ideji troentitetske BiH, fra Luka, slično kao i Mesić, zalaže se za BiH kao državu koja bi imala tri razine vlasti, a na trećoj razini bi imala kantone ili regije, koji, kako kaže, ne bi imali svoju autonomiju već bi bili podređeni središnjoj državnoj vlasti.I jedan i drugi nude rješenje, koje je, možda bilo dobro 1990. A ovo je 2010.
Jasno ni uspostava trećeg entiteta, odnosno, uspostava trofederalne BiH nije moguća, ako u toj ideji druga dva naroda, posebice Bošnjaci, ne vide svoj interes i rješenje za očuvanje države BiH.
ponedjeljak, veljače 08, 2010
Bosna Bošnjacima!
Sarajevo je grad koji je u vrijeme rata dijelio sudbinu velikog dijela ostatka zemlje. Njegovi stanovnici su mnogo toga prevalili preko glave, a na prvim višestranačkim izborima dobili su i „nacionalno osviještenu“ vlast, koju ondašnji društveno-demografski sastav ovog Grada definitivno nije bio zaslužio.
piše: Ivo Kotromanović l poskok.info
Bilo je u Sarajevu nobelovaca, vrhunskih sportista, književnika, istaknutih kulturnih radnika, raznih nacija i vjeroispovjesti: kao rođeni Sarajlija mogu reći da je bogat kulturni i društveni život predstavljao samo logičan ishod takvog stanja stvari. Potom se dogodila radikalna politička redukcija koja je pojam Grada postupno svela na poprište malograđanštine i konstantnog fluksa ruralnog stanovništva koje više nije imao tko upraviti, da ne kažem absorbirati u kulturno-civilizacijskom i urbanom smislu. Pri tome treba priznati da je slična sudbina zadesila i druge urbane sredine diljem BiH.
Desilo se što se desilo i pitam se da li je osipanje nebošnjačkog stanovništva u ratu i nakon istog isključivo djelo novonastalih srpskih i hrvatskih političkih centara, koji su agresivno pozivali stanovništvo da preseli na prostor novozamišljenih političkih zajednica, ili je stvar nešto složenija? Naime Sarajevo, kao grad koji je inicijalno zaista bio implicite multietničan i multikonfesionalan, postaje centar projekta izgradnja nacije-države, pri čemu je glavna uloga nacije u državi Bosni pripala Bošnjaci. S pozicije tadašnjih bošnjačkih političkih elita 90te godine prošlog stoljeća čine se kao najbolje i najgore moguće vrijeme za realizaciju takvog procesa: najbolje jer je rat po definiciji vanredno stanje koje do temelja razara društva, zajednice i društvene odnose, ujedno možda i jedini način da se izvrši ekspresna homogenizacija dotada disperznog etnija oko idejine osovine Bosne i Bošnjaštva; s druge strane to je i najgore vrijeme za takav jedan poduhvat, jer se rečena tendencija i projekat frontalno sudara sa dotadašnjim društveno-političkim konceptom Bosne i Hercegovine kao zemlje skladne koegzistencije različitosti, koja se istovremeno ne može zvanično odbaciti jer je jedno od glavnih ishodišta državnog i političkog legitimiteta, što je čini korisnom i potrebnom.
Međutim, riječ je o dva potpuno nekompatibilna procesa koja su od samog početka u opreci. Izgradnja nacije Bošnjaka kao autohtonog etnija semantički i suštinski povezanog s reduciranom projekcijom političke zajednice kao kontinuiteta srednjovjekovne države Bosne, nepomirljivo stoji u sukobu primjerice sa avnojskom konstitutivnošću Srba, Hrvata i Muslimana, koju bošnjački establišment paralelno dozira sukladno svojim potrebama. Bošnjaštvo se logikom stvari, sljedeći modernu matricu formiranja nacije-države, nametnulo bošnjačkom društveno-političkom establišmentu, a potom i široj zajednici kao dominantna identitetska osnova koja rehabilitira srednjovjekovnu državu Bosnu kao modernu državu naciju. Tako nekako je stvar bila zamišljena.
Kao što znamo projekat je uspio i preživio, ali sa svim svojim nuspojavama nastalim kao rezultat suštinske nepomirljivosti prethodno navedene kontradikcije između bošnjačke Bosne i Bosne i Hercegovine kao multietničke, multikonfesionalne, multikulturalne državne zajednice. O čemu je zapravo riječ? Misaona sinteza Bosne i Bošnjaštva, domišljatošću i resursima bošnjačkih elita, pa i ratom kao sredstvom koje je okoštalo tu matricu, naprosto je potisnula mogućnost poimanja bh. Hrvata i bh. Srba u svijesti nacionalno osviještenih Bošnjaka kao jednako autohtonih političkih identiteta, čiji identitet predstavljaju ravnopravnu povijesnu datost i naslijeđe na prostorima Bosne i Hercegovine. Naprotiv, druga dva naroda u očima Bošnjaka postaju isključivo ekstenzije susjednih država, pa onda od osviještenih, ali i neupućenih Bošnjaka često možete ćuti: „Idi u Hrvatsku pa govori Hrvatski ili idi u Srbiju pa pričaj Srpski“; tu je i mit tj. podvala o rezervnoj domovini, ili svima već poznata nakaradna redukcija nacionalnog identiteta na konfesionalni: gdje se Srbi svode na bosanske pravoslavce, a Hrvati na katolike i sl. Takva percepcija bh. Srba i Hrvata u svijesti Bošnjaka, Hrvate i Srbe a priori dovodi u poziciju nužnosti potvrđivanja svoje lojalnosti državi Bosni, odnosno bošnjačkom establišmentu koji u cijelosti polaže pravo na Bosnu kao državu Bošnjaka. Matrica „Bosna-Bošnjaštvo“, pri tome je u tolikoj opreci sa multilkulturalnošću i ostalim „multijima“, na koje se deklarativno poziva, da niti jedan Hrvat ili Srbin svoju očekivanu lojalnost ne može potvrditi izrijekom. Naprotiv, od posljednjih se, ni manje ni više, očekuje da u potpunosti restruktuiraju svoj identitet i prilagode ga dominantno bošnjačkom, odnosno kvazi-bosanskom identitetu koji se čita kao jedini legitiman i sročan zamišljenoj političkoj zajednici koja prožima prostor države Bosne.
U smislu naprijed navedenog mnogi se sjećaju kvalifikacije samog vrha bošnjačkog političkog establišmenta, koji je anatomski podijelio funkcije i značaj konstitutivnih naroda: Bošnjaci su opisani kao kičma, dok je Srbima i Hrvatima po svemu sudeći ostao po jedan od ekstremiteta: možemo samo nagađati koji budući da autor ove kovanice prvotno nije niti spomenuo ova dva naroda.
Međutim, bošnjački nacionalizam u svojoj funkciji izgradnje nacije ostao je nedorečen na mnogim područjima gdje je posao urađen površno i traljavo. Tu se nameće pitanje nedorečenosti bosanskog jezika, kao varijante nekadašnjeg srpsko-hrvatskog jezika obogaćenog turcizmima. Potom i pitanje povijesti koja je, ako ćemo iskreno, možda i glavna komponenta u projektu realizacije nacionalnog identiteta. Kao simbol državnosti reanimira se srednjovjekovni grb Kotromanića s ljiljanima, koji se pomirljivo veže za period osmanske prisutnosti na ovim prostorima, iako ga je potonji zapravo do kraja poništio; preskače se gotovo u potpunosti period Austro-Ugarske vladavine – kojoj se uzgred spočitava da je razlomila Bosnu imenujući i izdvajajući Hercegovinu kao zasebnu regionalnu cjelinu. Ista je priča i s periodom između dva rata i nakon II svjetskog rata: kada bh. Muslimani nisu imali ozbiljnih inicijativa, a vjerojatno ni prostora da postvare svoju poziciju moderne nacije. Kao rezultat toga od 90tih na ovamo djelovalo se naprasno u vanrednim okolnostima kako bi se nadoknadili izgubljeni vlakovi, pa su u vremenu koje je izuzetno kratko za oziljnu realizaciju društveno-političkih procesa, Bošnjaci postali nacija koja nakon svega nije u mogućnosti ispoštovati svoju koncepciju dominantnog odnosno državotvornog etnija na prostoru BiH, što svakako otvara prostor za nove frustracije i nezadovoljstva.
Jedna od bjelodanih manifestacija takvog nezadovoljstva je i izbor Željka Komšića za hrvatskog člana predsjedništva, za kojeg će mnogi Bošnjaci reći da su glasali iz kaprica ili inata. Kapric kao duboka ili površna emotivna potreba možda je pri tom i zadovoljen, ali što su realno Bošnjaci dobili njegovim izborom osim dva bošnjačka člana Predsjedništva? Ustavno uređenje BiH i pozicija Predsjedništva je takva da imati dva člana Predsjedništva ne donosi neke konkretne koristi osim diplomatskih pozicija o koje će se okoristiti nekolicina onih koji su bliski bošnjačkom miljeu i rukovodstvu SDP-a. Dugoročno ipak, Bošnjaci su poslali poruku koja itekako ima veze s isključivošću matrice „Bosne i Bošnjaštva“, a ona glasi: zaista želimo u potpunosti vladati BiH koju doživljavamo ekskluzivnom državom Bošnjaka, odnosno naš katkad otvoreni a katkad prikriveni moto je „Bosna Bošnjacima!“. Umjesto toga, može se zaključiti kako je izborom Željka Komšića brutalno poništeno pravo Hrvata da sami biraju svog člana Predsjedništva, te da će Bošnjaci ubuduće iskoristiti svaku priliku koja im se pruži da se nametnu kao dominantan „temeljni“ društveno-politički faktor i kao takvi derogiraju poziciju druga dva naroda, pri čemu su Hrvati naprosto nadohvat ruke zbog svoje malobrojnosti, loše ustavne pozicije, ali i dekadentnog političkog vodstva. Zamislite u svijetlu takve jedne svježe poruke upustiti se u ozbiljne ustavne promjene, koje su za sve tri zajednice od životnog značaja i za čiji je uspjeh nužan minimum povjerenja i uvažavanja. Centralizacija vs decentralizacija: uistinu težak izazov.
Napomena: Autor je jedan od rijetkih Hrvata koji su odlučili ostati živjeti u Sarajevu.
piše: Ivo Kotromanović l poskok.info
Bilo je u Sarajevu nobelovaca, vrhunskih sportista, književnika, istaknutih kulturnih radnika, raznih nacija i vjeroispovjesti: kao rođeni Sarajlija mogu reći da je bogat kulturni i društveni život predstavljao samo logičan ishod takvog stanja stvari. Potom se dogodila radikalna politička redukcija koja je pojam Grada postupno svela na poprište malograđanštine i konstantnog fluksa ruralnog stanovništva koje više nije imao tko upraviti, da ne kažem absorbirati u kulturno-civilizacijskom i urbanom smislu. Pri tome treba priznati da je slična sudbina zadesila i druge urbane sredine diljem BiH.
Desilo se što se desilo i pitam se da li je osipanje nebošnjačkog stanovništva u ratu i nakon istog isključivo djelo novonastalih srpskih i hrvatskih političkih centara, koji su agresivno pozivali stanovništvo da preseli na prostor novozamišljenih političkih zajednica, ili je stvar nešto složenija? Naime Sarajevo, kao grad koji je inicijalno zaista bio implicite multietničan i multikonfesionalan, postaje centar projekta izgradnja nacije-države, pri čemu je glavna uloga nacije u državi Bosni pripala Bošnjaci. S pozicije tadašnjih bošnjačkih političkih elita 90te godine prošlog stoljeća čine se kao najbolje i najgore moguće vrijeme za realizaciju takvog procesa: najbolje jer je rat po definiciji vanredno stanje koje do temelja razara društva, zajednice i društvene odnose, ujedno možda i jedini način da se izvrši ekspresna homogenizacija dotada disperznog etnija oko idejine osovine Bosne i Bošnjaštva; s druge strane to je i najgore vrijeme za takav jedan poduhvat, jer se rečena tendencija i projekat frontalno sudara sa dotadašnjim društveno-političkim konceptom Bosne i Hercegovine kao zemlje skladne koegzistencije različitosti, koja se istovremeno ne može zvanično odbaciti jer je jedno od glavnih ishodišta državnog i političkog legitimiteta, što je čini korisnom i potrebnom.
Međutim, riječ je o dva potpuno nekompatibilna procesa koja su od samog početka u opreci. Izgradnja nacije Bošnjaka kao autohtonog etnija semantički i suštinski povezanog s reduciranom projekcijom političke zajednice kao kontinuiteta srednjovjekovne države Bosne, nepomirljivo stoji u sukobu primjerice sa avnojskom konstitutivnošću Srba, Hrvata i Muslimana, koju bošnjački establišment paralelno dozira sukladno svojim potrebama. Bošnjaštvo se logikom stvari, sljedeći modernu matricu formiranja nacije-države, nametnulo bošnjačkom društveno-političkom establišmentu, a potom i široj zajednici kao dominantna identitetska osnova koja rehabilitira srednjovjekovnu državu Bosnu kao modernu državu naciju. Tako nekako je stvar bila zamišljena.
Kao što znamo projekat je uspio i preživio, ali sa svim svojim nuspojavama nastalim kao rezultat suštinske nepomirljivosti prethodno navedene kontradikcije između bošnjačke Bosne i Bosne i Hercegovine kao multietničke, multikonfesionalne, multikulturalne državne zajednice. O čemu je zapravo riječ? Misaona sinteza Bosne i Bošnjaštva, domišljatošću i resursima bošnjačkih elita, pa i ratom kao sredstvom koje je okoštalo tu matricu, naprosto je potisnula mogućnost poimanja bh. Hrvata i bh. Srba u svijesti nacionalno osviještenih Bošnjaka kao jednako autohtonih političkih identiteta, čiji identitet predstavljaju ravnopravnu povijesnu datost i naslijeđe na prostorima Bosne i Hercegovine. Naprotiv, druga dva naroda u očima Bošnjaka postaju isključivo ekstenzije susjednih država, pa onda od osviještenih, ali i neupućenih Bošnjaka često možete ćuti: „Idi u Hrvatsku pa govori Hrvatski ili idi u Srbiju pa pričaj Srpski“; tu je i mit tj. podvala o rezervnoj domovini, ili svima već poznata nakaradna redukcija nacionalnog identiteta na konfesionalni: gdje se Srbi svode na bosanske pravoslavce, a Hrvati na katolike i sl. Takva percepcija bh. Srba i Hrvata u svijesti Bošnjaka, Hrvate i Srbe a priori dovodi u poziciju nužnosti potvrđivanja svoje lojalnosti državi Bosni, odnosno bošnjačkom establišmentu koji u cijelosti polaže pravo na Bosnu kao državu Bošnjaka. Matrica „Bosna-Bošnjaštvo“, pri tome je u tolikoj opreci sa multilkulturalnošću i ostalim „multijima“, na koje se deklarativno poziva, da niti jedan Hrvat ili Srbin svoju očekivanu lojalnost ne može potvrditi izrijekom. Naprotiv, od posljednjih se, ni manje ni više, očekuje da u potpunosti restruktuiraju svoj identitet i prilagode ga dominantno bošnjačkom, odnosno kvazi-bosanskom identitetu koji se čita kao jedini legitiman i sročan zamišljenoj političkoj zajednici koja prožima prostor države Bosne.
U smislu naprijed navedenog mnogi se sjećaju kvalifikacije samog vrha bošnjačkog političkog establišmenta, koji je anatomski podijelio funkcije i značaj konstitutivnih naroda: Bošnjaci su opisani kao kičma, dok je Srbima i Hrvatima po svemu sudeći ostao po jedan od ekstremiteta: možemo samo nagađati koji budući da autor ove kovanice prvotno nije niti spomenuo ova dva naroda.
Međutim, bošnjački nacionalizam u svojoj funkciji izgradnje nacije ostao je nedorečen na mnogim područjima gdje je posao urađen površno i traljavo. Tu se nameće pitanje nedorečenosti bosanskog jezika, kao varijante nekadašnjeg srpsko-hrvatskog jezika obogaćenog turcizmima. Potom i pitanje povijesti koja je, ako ćemo iskreno, možda i glavna komponenta u projektu realizacije nacionalnog identiteta. Kao simbol državnosti reanimira se srednjovjekovni grb Kotromanića s ljiljanima, koji se pomirljivo veže za period osmanske prisutnosti na ovim prostorima, iako ga je potonji zapravo do kraja poništio; preskače se gotovo u potpunosti period Austro-Ugarske vladavine – kojoj se uzgred spočitava da je razlomila Bosnu imenujući i izdvajajući Hercegovinu kao zasebnu regionalnu cjelinu. Ista je priča i s periodom između dva rata i nakon II svjetskog rata: kada bh. Muslimani nisu imali ozbiljnih inicijativa, a vjerojatno ni prostora da postvare svoju poziciju moderne nacije. Kao rezultat toga od 90tih na ovamo djelovalo se naprasno u vanrednim okolnostima kako bi se nadoknadili izgubljeni vlakovi, pa su u vremenu koje je izuzetno kratko za oziljnu realizaciju društveno-političkih procesa, Bošnjaci postali nacija koja nakon svega nije u mogućnosti ispoštovati svoju koncepciju dominantnog odnosno državotvornog etnija na prostoru BiH, što svakako otvara prostor za nove frustracije i nezadovoljstva.
Jedna od bjelodanih manifestacija takvog nezadovoljstva je i izbor Željka Komšića za hrvatskog člana predsjedništva, za kojeg će mnogi Bošnjaci reći da su glasali iz kaprica ili inata. Kapric kao duboka ili površna emotivna potreba možda je pri tom i zadovoljen, ali što su realno Bošnjaci dobili njegovim izborom osim dva bošnjačka člana Predsjedništva? Ustavno uređenje BiH i pozicija Predsjedništva je takva da imati dva člana Predsjedništva ne donosi neke konkretne koristi osim diplomatskih pozicija o koje će se okoristiti nekolicina onih koji su bliski bošnjačkom miljeu i rukovodstvu SDP-a. Dugoročno ipak, Bošnjaci su poslali poruku koja itekako ima veze s isključivošću matrice „Bosne i Bošnjaštva“, a ona glasi: zaista želimo u potpunosti vladati BiH koju doživljavamo ekskluzivnom državom Bošnjaka, odnosno naš katkad otvoreni a katkad prikriveni moto je „Bosna Bošnjacima!“. Umjesto toga, može se zaključiti kako je izborom Željka Komšića brutalno poništeno pravo Hrvata da sami biraju svog člana Predsjedništva, te da će Bošnjaci ubuduće iskoristiti svaku priliku koja im se pruži da se nametnu kao dominantan „temeljni“ društveno-politički faktor i kao takvi derogiraju poziciju druga dva naroda, pri čemu su Hrvati naprosto nadohvat ruke zbog svoje malobrojnosti, loše ustavne pozicije, ali i dekadentnog političkog vodstva. Zamislite u svijetlu takve jedne svježe poruke upustiti se u ozbiljne ustavne promjene, koje su za sve tri zajednice od životnog značaja i za čiji je uspjeh nužan minimum povjerenja i uvažavanja. Centralizacija vs decentralizacija: uistinu težak izazov.
Napomena: Autor je jedan od rijetkih Hrvata koji su odlučili ostati živjeti u Sarajevu.
Prokletstvo Herceg-Bosne (ili kako redovito sami sebe zajebemo)
Zašto smo mi BH Hrvati toliko baksuzli? Pa nađite ovakvu jednu zajednicu nadaleko po svijetu. U Europi je sigurno nema. Možda su tek Palestinci i Kurdi usporedivi s nama. Jedan kolektivitet snalažljivih pojedinaca, ali obrnuto srazmjerno snalažljiv u djelovanju u zajednici.
piše: lider30 l hercegbosna.org
Prosječni Hercegbosanac, kao pojedinac, se zna brinuti za sebe, zna okrenuti business, zna zaraditi lovu. U tom snalaženju po svijetu i doma, zna kad se treba povući, kad treba polako s drugim ljudima, kad treba oštro ili pak se mudro postaviti. Zna biti tvrd i otporan, jer ga je sama povijest tako naučila da opstane na svojim prostorima. Gostoljubiv i tvrd, varalica i emotivac, sebičan, a opet kad najviše treba zna biti pun pomoći. Nekad te stvarno osupne toplina i neposrednost prosječnog Hercegbosanca. Vjerojatno je to podneblje, klima i povijesni usud napravila jedan zanimljiv sklop kod ljudi. Meni dragih. Najdražih. Složit ćete se, da je to malo poseban sustav vrijednosti, koji uvijek iznova iznenađuje.
A kako se ponaša taj skup pojedinaca kao kolektivitet, još do sada nitko nije uspio dešifrirati. Racionalno nikad.
Za vrijeme Osmanlija tvrdoglava uznositost i prkos. Ogromna žrtva jednog dugog perioda. Tko nije izdržao, radije je bježao preko Osmanlijskih granica u Hrvatsku i Austriju, nego se podložiti okupatoru.
Oko 150 godina je prošlo od zajedničkog nacionalnog preporoda Hrvata Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Od toga - pola perioda, da smo u vazalnom odnosu zajedničkoj nacionalnoj politici.
U drugom svjetskom ratu glavnu stigmu ustaštva smo ponijeli mi, iako su se ustaše regrutirale iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nitko se od naših predaka nije posebno ni trudio da je skine. Dapače. Ekonomsku i političku emigraciju poslije drugog svjetskog rata je opet najviše podnio Hrvat iz Herceg-Bosne. Šutke i trpke. I vrlo masovno.
Slavne devedesete. Tragično je kako su završili Hrvati Herceg-Bosne poslije Washingtonskog i Daytonskog sporazuma. Vodstvo i običan narod neograničeno lojalan Republici Hrvatskoj, po cijenu žrtve svoje djedovine. Jedan odnos, koji je kod djela naroda poprimio sado-mazo oblike. U Daytonu i Washingtonu je se moglo trgovati teritorijima BH Hrvata, ali ni slučajno Republike Hrvatske. Da bi kasnije dobili zasluženu nagradu - bezgranično podcjenjivanje etablirane hrvatske javnosti i mainstream medija.
Možda je taj Hercegbosanac konačno naučio lekciju? Pa valjda mu je dosta udaraca sudbine, neracionalne žrtve u prošlosti i kroničnih političkih bespuća? Nažalost, sve su prilike, da nije.
Umjesto, da se od hercegbosanske ideje pravi široka fronta od lijeve do desne opcije, tako da svaki prosječno dobronamjeran Hrvat iz BiH, bilo koje ideološke pozadine bude za taj cilj, što je jedino jamstvo uspjeha ovako velike ideje, ekstremisti s obje strane su zauzeli prve medijske redove. Na radost neprijateljima.
Prvi, koji su apsolutno protiv Herceg-Bosne, iako nemaju nijedan racionalan argument za tu politiku. Naime, iskustvo govori, da su sve napredne multietničke države – federacije na etničkom principu. Bez obzira na taj lako provjerljiv ogromni kontraargument, zastupnici takve politike dobivaju ogroman medijski prostor u Sarajevu i dijelu zagrebačkih „lijevo-liberalnih“ medija. Oni su glasni, etiketiraju ekstremnim nazivima sve drukčijeg mišljenja, a često imaju podršku od najvišeg hrvatskog vrha. U sarajevskim unitarističkim medijima su, naravno, natprosječno zastupljeni. Oni su ti k'o fol multikulturalisti i kao vežu se uz lijevo-liberalnu političku opciju. Često kažu za sebe da su napredni i europejci. Iako nije jasno odakle crpe za sebe takvo razmišljanje,
Na drugom ekstremnom polu su lojalisti Republike Hrvatske (koji su nominalno za Herceg-Bosnu), ali gdje bi svima nama interes Republike Hrvatske trebao biti na prvom mjestu, ma koliko to često bilo neracionalno i ma koliko politika Republike Hrvatske u zadnjih deset godina vrišti od sebičnosti branjenja samo vlastitih interesa. Kritika Hrvatske i Zagreba se doživljava kao napad na hrvatstvo, a jasna i čvrsta pozicija Hrvatske, da ne talasa situaciju u BiH, pa makar i po cijenu neformiranja hrvatskog entiteta se podcjenjuje na račun fetišiziranja nacionalne države u Hrvata u službenog Zagreba. Valjda zamišljanja pobornika takve politike idu u smjeru, da bi se mi u BiH trebali još žrtvovati, da se u Hrvatskoj što bezbrižnije živi i da se nesmetano nastavi postojeći hrvatski put u sveopći hedonizam i sebičnost. Da se zagrebački, splitski ili riječki mladi čovjek brine najobičnije probleme, gdje će se vikendom dobro provesti, gdje će što pokupiti za seks, a ovaj u Mostaru, Livnu ili Vitezu razmišlja, hoće li moći ostati na vjekovnim ognjištima i gdje može sutra zasnovati obitelj, jer nema osnovnih nacionalnih prava na svojoj zemlji.
Ovaj pol hercegbosanske politike se kao veže uz desnicu. Često su eskapade ove desnice začinjene šovinizmom prema druga dva konstitutivna naroda u BiH.
Nadam se, da će po matematičkom zakonu se ovi ekstremi međusobno poništiti i plemenitu ideju Herceg-Bosne ostaviti nama – većini Hrvata u BiH, kojima je dosta i ljevice i desnice. Ekstrema svih vrsta, te ideoloških podjela. Želimo Herceg-Bosnu na ponos svim njenim stanovnicima i gdje će hrvatski narod iskazivati puninu nacionalnih osjećaja, a svi ostali njeni stanovnici se ugodno osjećati s tolerantnom društvenom atmosferom. I u kojoj će sva politička lepeza biti ravnopravno predstavljena.Herceg-Bosna po mjeri sviju nas.
piše: lider30 l hercegbosna.org
Prosječni Hercegbosanac, kao pojedinac, se zna brinuti za sebe, zna okrenuti business, zna zaraditi lovu. U tom snalaženju po svijetu i doma, zna kad se treba povući, kad treba polako s drugim ljudima, kad treba oštro ili pak se mudro postaviti. Zna biti tvrd i otporan, jer ga je sama povijest tako naučila da opstane na svojim prostorima. Gostoljubiv i tvrd, varalica i emotivac, sebičan, a opet kad najviše treba zna biti pun pomoći. Nekad te stvarno osupne toplina i neposrednost prosječnog Hercegbosanca. Vjerojatno je to podneblje, klima i povijesni usud napravila jedan zanimljiv sklop kod ljudi. Meni dragih. Najdražih. Složit ćete se, da je to malo poseban sustav vrijednosti, koji uvijek iznova iznenađuje.
A kako se ponaša taj skup pojedinaca kao kolektivitet, još do sada nitko nije uspio dešifrirati. Racionalno nikad.
Za vrijeme Osmanlija tvrdoglava uznositost i prkos. Ogromna žrtva jednog dugog perioda. Tko nije izdržao, radije je bježao preko Osmanlijskih granica u Hrvatsku i Austriju, nego se podložiti okupatoru.
Oko 150 godina je prošlo od zajedničkog nacionalnog preporoda Hrvata Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Od toga - pola perioda, da smo u vazalnom odnosu zajedničkoj nacionalnoj politici.
U drugom svjetskom ratu glavnu stigmu ustaštva smo ponijeli mi, iako su se ustaše regrutirale iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nitko se od naših predaka nije posebno ni trudio da je skine. Dapače. Ekonomsku i političku emigraciju poslije drugog svjetskog rata je opet najviše podnio Hrvat iz Herceg-Bosne. Šutke i trpke. I vrlo masovno.
Slavne devedesete. Tragično je kako su završili Hrvati Herceg-Bosne poslije Washingtonskog i Daytonskog sporazuma. Vodstvo i običan narod neograničeno lojalan Republici Hrvatskoj, po cijenu žrtve svoje djedovine. Jedan odnos, koji je kod djela naroda poprimio sado-mazo oblike. U Daytonu i Washingtonu je se moglo trgovati teritorijima BH Hrvata, ali ni slučajno Republike Hrvatske. Da bi kasnije dobili zasluženu nagradu - bezgranično podcjenjivanje etablirane hrvatske javnosti i mainstream medija.
Možda je taj Hercegbosanac konačno naučio lekciju? Pa valjda mu je dosta udaraca sudbine, neracionalne žrtve u prošlosti i kroničnih političkih bespuća? Nažalost, sve su prilike, da nije.
Umjesto, da se od hercegbosanske ideje pravi široka fronta od lijeve do desne opcije, tako da svaki prosječno dobronamjeran Hrvat iz BiH, bilo koje ideološke pozadine bude za taj cilj, što je jedino jamstvo uspjeha ovako velike ideje, ekstremisti s obje strane su zauzeli prve medijske redove. Na radost neprijateljima.
Prvi, koji su apsolutno protiv Herceg-Bosne, iako nemaju nijedan racionalan argument za tu politiku. Naime, iskustvo govori, da su sve napredne multietničke države – federacije na etničkom principu. Bez obzira na taj lako provjerljiv ogromni kontraargument, zastupnici takve politike dobivaju ogroman medijski prostor u Sarajevu i dijelu zagrebačkih „lijevo-liberalnih“ medija. Oni su glasni, etiketiraju ekstremnim nazivima sve drukčijeg mišljenja, a često imaju podršku od najvišeg hrvatskog vrha. U sarajevskim unitarističkim medijima su, naravno, natprosječno zastupljeni. Oni su ti k'o fol multikulturalisti i kao vežu se uz lijevo-liberalnu političku opciju. Često kažu za sebe da su napredni i europejci. Iako nije jasno odakle crpe za sebe takvo razmišljanje,
Na drugom ekstremnom polu su lojalisti Republike Hrvatske (koji su nominalno za Herceg-Bosnu), ali gdje bi svima nama interes Republike Hrvatske trebao biti na prvom mjestu, ma koliko to često bilo neracionalno i ma koliko politika Republike Hrvatske u zadnjih deset godina vrišti od sebičnosti branjenja samo vlastitih interesa. Kritika Hrvatske i Zagreba se doživljava kao napad na hrvatstvo, a jasna i čvrsta pozicija Hrvatske, da ne talasa situaciju u BiH, pa makar i po cijenu neformiranja hrvatskog entiteta se podcjenjuje na račun fetišiziranja nacionalne države u Hrvata u službenog Zagreba. Valjda zamišljanja pobornika takve politike idu u smjeru, da bi se mi u BiH trebali još žrtvovati, da se u Hrvatskoj što bezbrižnije živi i da se nesmetano nastavi postojeći hrvatski put u sveopći hedonizam i sebičnost. Da se zagrebački, splitski ili riječki mladi čovjek brine najobičnije probleme, gdje će se vikendom dobro provesti, gdje će što pokupiti za seks, a ovaj u Mostaru, Livnu ili Vitezu razmišlja, hoće li moći ostati na vjekovnim ognjištima i gdje može sutra zasnovati obitelj, jer nema osnovnih nacionalnih prava na svojoj zemlji.
Ovaj pol hercegbosanske politike se kao veže uz desnicu. Često su eskapade ove desnice začinjene šovinizmom prema druga dva konstitutivna naroda u BiH.
Nadam se, da će po matematičkom zakonu se ovi ekstremi međusobno poništiti i plemenitu ideju Herceg-Bosne ostaviti nama – većini Hrvata u BiH, kojima je dosta i ljevice i desnice. Ekstrema svih vrsta, te ideoloških podjela. Želimo Herceg-Bosnu na ponos svim njenim stanovnicima i gdje će hrvatski narod iskazivati puninu nacionalnih osjećaja, a svi ostali njeni stanovnici se ugodno osjećati s tolerantnom društvenom atmosferom. I u kojoj će sva politička lepeza biti ravnopravno predstavljena.Herceg-Bosna po mjeri sviju nas.
Obljetnica pogubljenja hercegovačkih franjevaca
Humac, 1. veljače 2010. (Vicepostulatura) - Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu ostala je bez 66 svojih članova ili bez jedne trećine. Pobili su ih komunisti, prvoga 1942., drugoga krajem 1944., a sve ostale od siječnja do srpnja 1945. Spomenimo i to da su drugu trećinu Provincije rastjerali po bijelom svijetu, a treća je ostala u domovini i između ostaloga »nagrađena« dugim tamničkim godinama.
Spomen na nevinu žrtvu svojih članova Hercegovačka franjevačka provincija obilježava svake godine 7. veljače na Širokom Brijegu. Toga dana komunisti su u širokobriješkom samostanu uhitili, ubili metkom u zatiljak i spalili u ratnom skloništu 12 franjevaca.
Sutradan su uhitili drugu skupinu od 9 franjevaca i odveli ih nekamo prema Splitu. Jedan od njih, fra Melhior Prlić, nađen je u masovnoj grobnici u Zagvozdu i pokopan u širokobriješku samostansku crkvu, gdje sada počivaju sveukupno 22 franjevca. Hercegovačka franjevačka provincija, preko vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, nastoji da barem neki od pobijenih franjevaca, sukladno prikupljenim dokazima, postanu blaženi i sveti. Zahvalna je svima onima koji joj podatcima ili na neki drugi način pomognu u tome. O svemu se najlakše može doznati preko web stranica: www.pobijeni.info. Obilježavanje obljetnice pobijenih franjevaca, ali i mnoštva vjernika pobijenih u Drugom svjetskom ratu, poraću, Domovinskom i drugim ratovima, počinje u 16.00. Svećenici obučeni u misno ruho u procesiji će se uputiti prema stratištu u ratnom skloništu i pomoliti se za franjevce koji su tu ubijeni, kao i za sve druge ubijene na poznatim i nepoznatim stratištima. Nakon toga svećenici i puk u procesiji idu prema samostanskoj crkvi. Nad grobovima pobijenih franjevaca bit će molitva za njih, kao i za sve one koji leže u drugim poznatim i nepoznatim grobovima. Slijedi sv. misa koju će predvoditi provincijal Hercegovačke franjevačke provincije dr. fra Ivan Sesar.
http://amac.hrvati-amac.com
Spomen na nevinu žrtvu svojih članova Hercegovačka franjevačka provincija obilježava svake godine 7. veljače na Širokom Brijegu. Toga dana komunisti su u širokobriješkom samostanu uhitili, ubili metkom u zatiljak i spalili u ratnom skloništu 12 franjevaca.
Sutradan su uhitili drugu skupinu od 9 franjevaca i odveli ih nekamo prema Splitu. Jedan od njih, fra Melhior Prlić, nađen je u masovnoj grobnici u Zagvozdu i pokopan u širokobriješku samostansku crkvu, gdje sada počivaju sveukupno 22 franjevca. Hercegovačka franjevačka provincija, preko vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, nastoji da barem neki od pobijenih franjevaca, sukladno prikupljenim dokazima, postanu blaženi i sveti. Zahvalna je svima onima koji joj podatcima ili na neki drugi način pomognu u tome. O svemu se najlakše može doznati preko web stranica: www.pobijeni.info. Obilježavanje obljetnice pobijenih franjevaca, ali i mnoštva vjernika pobijenih u Drugom svjetskom ratu, poraću, Domovinskom i drugim ratovima, počinje u 16.00. Svećenici obučeni u misno ruho u procesiji će se uputiti prema stratištu u ratnom skloništu i pomoliti se za franjevce koji su tu ubijeni, kao i za sve druge ubijene na poznatim i nepoznatim stratištima. Nakon toga svećenici i puk u procesiji idu prema samostanskoj crkvi. Nad grobovima pobijenih franjevaca bit će molitva za njih, kao i za sve one koji leže u drugim poznatim i nepoznatim grobovima. Slijedi sv. misa koju će predvoditi provincijal Hercegovačke franjevačke provincije dr. fra Ivan Sesar.
http://amac.hrvati-amac.com
Bosna, između Irana i Saudijske Arabije
islam Republika Bosna i Hercegovina čini se ostat će dovijeka mračna balkanska rupa. Kao i obično, to se ne će dogoditi samo od sebe već uz svesrdnu pomoć onih koji su je takvu kakva jest i stvorili. Izgleda kako je jedna od najvećih zabluda zapadne civilizacije stav da je sve uvijek moguće napraviti onakvim kakvim želimo, bez obzira o čemu se radi; potrebno je samo uložiti dovoljno napora. Koliko je iskrenog uvjerenja njezinih mentora iza sadašnje BiH a koliko čistog političkog podmetanja i rovovske borbe i želje da se situacija ostavi 'rovitom' ne da se u potpunosti odrediti ali po našem dubokom uvjerenju ovog drugog mnogo je više od želje za stvaranjem stabilne i pristojne države u europskom susjedstvu. Akcija policijskog upada u vehabističko selo kod Brčkog (Gornja Maoča) i praktično samostalna vehabistička državica koja ovdje postoji gotovo su nezamislive u civiliziranoj državi. Zamislimo selo u Francuskoj ili Engleskoj u kojem vlada neka radikalna religija, u kojem djeca ne idu u školu i vlada poligamija – koliko bi to trajalo? '; writethis(jsval);//-->
U Bosni pak nema problema. U Gornjoj Maoči smjestila se najradikalnija struja muslimanskih (zasad samo) vjerskih boraca (to je ono što se uobičajilo zvati militantima) koji zasad ne pucaju iz uskladištenog oružja ali to je prema dosadašnjim svjetskim iskustvima samo pitanje vremena. Bosanska vlada, to je ona ista koja bi trebala pomoći da se BiH Hrvati počnu osjećati kao da žive u vlastitoj kući ne miče malim prstom da bi riješila ovaj problem. Tako se usred prostora bivše Jugoslavije nalazi ideološki centar (ovo spominjemo samo da bismo pokazali koga ovi Vehabije mogu najprije smetati) najradikalnijeg islamističkog pokreta. Ovih je dana u selo konačno ušla policija. Nepoznato je tko ju je tamo poslao ali predstavnika međunarodne zajednice zasmetalo je što apsolutno nitko iz najvišeg političkog vrha nije ovoj akciji dao podršku.
Dževad Galijašević, član Ekspertnog tima jugoistočne Europe za borbu protiv terorizma i organiziranog kriminala, rekao je jučer da policija ne treba zaustaviti aktivnosti nadzora nad Gornjom Maočom, iako nema političku i vjersku podršku.
Imamo ozbiljan problem. Nitko važan iz Sarajeva - Sulejman Tihić, Haris Silajdžić, Bakir Izetbegović, pa ni reis - nije dao podršku i sad se stvara fronta. Policija je bukvalno ostavljena sama, ali policija mora nastaviti akciju, inače ćemo imati propalu akciju poput slučaja "Pogorelica" - izjavio je Galijašević.
Tada je (1996) rasformiran kamp za koji su jedni tvrdili da je služio obuci terorista a drugi su tvrdili da se radi o antiteroristima. Najviši službenici bosanske obavještajne službe našli su se u mreži koja ih je ulovila spuštenih gaća - kao potencijalne i stvarne iranske agente. S njima su surađivali jer od zapadnih obavještajnih službi nisu mogli dobiti potrebnu pomoć...!
Dvanaest godina kasnije policija ulazi u vehabističko selo koje bi moglo biti usred Saudijske Arabije i u kojem vrijede vehabistički zakoni kao da se radi o nekoj eksteritorijalnoj političkoj jedinici. Da su u BiH utjecaj Irana i Saudijske Arabije izraziti lako se uvjeriti; dovoljno je samo prošetati centrom Sarajeva i uvjeriti se u dimenzije iranskog kulturnog centra. O pomoći Saudijske Arabije i velikoj džamiji kralja Fahda sagrađenoj sudijskim novcem nije potrebno posebno govoriti. Postavlja se pitanje: kako to se na sve ovo gleda bez posebnog protesta i očekuje li netko da će se u BiH stvari smiriti same od sebe? U realnom islamskom svijetu Iran i Saudijska Arabija ljuti su neprijatelji pa je sigurno da dvije struje u BiH administraciji vode podzemni rat. Koje su mogućnosti za opstanak države u kojoj podzemni rat vode tri kulturne odnosno civilizacijski sve udaljenije grupe (katolici, pravoslavci i muslimani) uz to što ovu treću grupu čine dvije neprijateljski nastrojene islamske struje?
Slučaj Pogorelica riješan je nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma i na inzistiranje SAD-a; sada međutim posve je nejasno je li promijenjena ploča prema vahabistima i je li to uopće borba ili se samo radi o teatru. Ovi događaji idu na ruku Hrvatima u susjednoj državi iako oni zasad nisu shvatili da od svega mogu profitirati. Naime, treba li boljeg argumenta kojeg je moguće gurnuti međunarodnoj zajednici pod nos od činjenice da ih se prisiljava ostati u državi u kojoj nesmetano obitavaju vehabistički ‘borci'. Zašto dakle šuti bosanski politički vrh? Nema lakšeg odgovora od ovog...
Šutnja koja se čuje pokazuje da vlada i prevladavajuća politička struja u BiH ovise o podršci nekih militantnih i radikalnih islamskih država. Zapravo, to je netočno; radi se o dvije najradikalnije islamske države na svijetu. Nema boljeg indikatora koji bi bolje objasnio što se događa s BiH i njezinom politikom. I tako, došli smo do posljednjeg pitanja koje bi moglo glasiti ovako: znaju ili razumiju li to sve oni koji šalju vlastitu vojsku u Afganistan i koji su se spremni zakleti da je npr iranska vlada ‘vlada opasnih namjera'? Koji je smisao borbe protiv radikalnog islama u Afganistanu ako se zametci istoga nalaze usred Europe i još ih se pažljivo zalijeva i održava na životu?Je li možda netko Hrvatima u BiH namijenio ulogu ‘moderatora'; neke vrste osigurača koji bi trebao osigurati izglede za kontrolu radikalizacije BiH?
To je ista ona Europa koja se zbog vlastite populacijske slabotinje sprema naseljavati stari kontinent; kime drugime nego populacijom koja ne može biti ništa drugo doli islamska. Je li dakle sadašnja europska mlitavost u obračunavanju s bosanskim islamistima zapravo dugoročno planiranje i nezamjeranje nekome koga se misli primiti u kuću. Htjeli, ne htjeli? Kupuje li se mlitavošću u BiH mir u Zapadnoj Europi gdje je Muslimana sve više; gdje obitelji nemaju manje od troje djece?
Na sva ova pitanja u Hrvatskoj nitko ne traži odogovor. Pod pritiskom vlastitih ambicija prepustili smo se politici velikih koju ni ne razumijemo a kamoli da bismo na nju mogli racionalno odgovoriti.
Spectator / http://amac.hrvati-amac.com
U Bosni pak nema problema. U Gornjoj Maoči smjestila se najradikalnija struja muslimanskih (zasad samo) vjerskih boraca (to je ono što se uobičajilo zvati militantima) koji zasad ne pucaju iz uskladištenog oružja ali to je prema dosadašnjim svjetskim iskustvima samo pitanje vremena. Bosanska vlada, to je ona ista koja bi trebala pomoći da se BiH Hrvati počnu osjećati kao da žive u vlastitoj kući ne miče malim prstom da bi riješila ovaj problem. Tako se usred prostora bivše Jugoslavije nalazi ideološki centar (ovo spominjemo samo da bismo pokazali koga ovi Vehabije mogu najprije smetati) najradikalnijeg islamističkog pokreta. Ovih je dana u selo konačno ušla policija. Nepoznato je tko ju je tamo poslao ali predstavnika međunarodne zajednice zasmetalo je što apsolutno nitko iz najvišeg političkog vrha nije ovoj akciji dao podršku.
Dževad Galijašević, član Ekspertnog tima jugoistočne Europe za borbu protiv terorizma i organiziranog kriminala, rekao je jučer da policija ne treba zaustaviti aktivnosti nadzora nad Gornjom Maočom, iako nema političku i vjersku podršku.
Imamo ozbiljan problem. Nitko važan iz Sarajeva - Sulejman Tihić, Haris Silajdžić, Bakir Izetbegović, pa ni reis - nije dao podršku i sad se stvara fronta. Policija je bukvalno ostavljena sama, ali policija mora nastaviti akciju, inače ćemo imati propalu akciju poput slučaja "Pogorelica" - izjavio je Galijašević.
Tada je (1996) rasformiran kamp za koji su jedni tvrdili da je služio obuci terorista a drugi su tvrdili da se radi o antiteroristima. Najviši službenici bosanske obavještajne službe našli su se u mreži koja ih je ulovila spuštenih gaća - kao potencijalne i stvarne iranske agente. S njima su surađivali jer od zapadnih obavještajnih službi nisu mogli dobiti potrebnu pomoć...!
Dvanaest godina kasnije policija ulazi u vehabističko selo koje bi moglo biti usred Saudijske Arabije i u kojem vrijede vehabistički zakoni kao da se radi o nekoj eksteritorijalnoj političkoj jedinici. Da su u BiH utjecaj Irana i Saudijske Arabije izraziti lako se uvjeriti; dovoljno je samo prošetati centrom Sarajeva i uvjeriti se u dimenzije iranskog kulturnog centra. O pomoći Saudijske Arabije i velikoj džamiji kralja Fahda sagrađenoj sudijskim novcem nije potrebno posebno govoriti. Postavlja se pitanje: kako to se na sve ovo gleda bez posebnog protesta i očekuje li netko da će se u BiH stvari smiriti same od sebe? U realnom islamskom svijetu Iran i Saudijska Arabija ljuti su neprijatelji pa je sigurno da dvije struje u BiH administraciji vode podzemni rat. Koje su mogućnosti za opstanak države u kojoj podzemni rat vode tri kulturne odnosno civilizacijski sve udaljenije grupe (katolici, pravoslavci i muslimani) uz to što ovu treću grupu čine dvije neprijateljski nastrojene islamske struje?
Slučaj Pogorelica riješan je nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma i na inzistiranje SAD-a; sada međutim posve je nejasno je li promijenjena ploča prema vahabistima i je li to uopće borba ili se samo radi o teatru. Ovi događaji idu na ruku Hrvatima u susjednoj državi iako oni zasad nisu shvatili da od svega mogu profitirati. Naime, treba li boljeg argumenta kojeg je moguće gurnuti međunarodnoj zajednici pod nos od činjenice da ih se prisiljava ostati u državi u kojoj nesmetano obitavaju vehabistički ‘borci'. Zašto dakle šuti bosanski politički vrh? Nema lakšeg odgovora od ovog...
Šutnja koja se čuje pokazuje da vlada i prevladavajuća politička struja u BiH ovise o podršci nekih militantnih i radikalnih islamskih država. Zapravo, to je netočno; radi se o dvije najradikalnije islamske države na svijetu. Nema boljeg indikatora koji bi bolje objasnio što se događa s BiH i njezinom politikom. I tako, došli smo do posljednjeg pitanja koje bi moglo glasiti ovako: znaju ili razumiju li to sve oni koji šalju vlastitu vojsku u Afganistan i koji su se spremni zakleti da je npr iranska vlada ‘vlada opasnih namjera'? Koji je smisao borbe protiv radikalnog islama u Afganistanu ako se zametci istoga nalaze usred Europe i još ih se pažljivo zalijeva i održava na životu?Je li možda netko Hrvatima u BiH namijenio ulogu ‘moderatora'; neke vrste osigurača koji bi trebao osigurati izglede za kontrolu radikalizacije BiH?
To je ista ona Europa koja se zbog vlastite populacijske slabotinje sprema naseljavati stari kontinent; kime drugime nego populacijom koja ne može biti ništa drugo doli islamska. Je li dakle sadašnja europska mlitavost u obračunavanju s bosanskim islamistima zapravo dugoročno planiranje i nezamjeranje nekome koga se misli primiti u kuću. Htjeli, ne htjeli? Kupuje li se mlitavošću u BiH mir u Zapadnoj Europi gdje je Muslimana sve više; gdje obitelji nemaju manje od troje djece?
Na sva ova pitanja u Hrvatskoj nitko ne traži odogovor. Pod pritiskom vlastitih ambicija prepustili smo se politici velikih koju ni ne razumijemo a kamoli da bismo na nju mogli racionalno odgovoriti.
Spectator / http://amac.hrvati-amac.com
četvrtak, siječnja 28, 2010
Hrvatima u BiH ostaje fiktivno pravo glasa
ZAGREB – Povlačenjem zakona o dvojnom prebivalištu te odustajanjem od ukidanja prava glasa dijaspori, Hrvatska ipak pokazuje kako neće u potpunosti okrenuti leđa Hrvatima u BiH u trenucima razgovora o ustavnim promjenama i kada su Hrvati najslabiji politički čimbenik u našoj zemlji. Okretanje leđa Zagreba Mostaru počelo je prijedlogom zakona o prebivalištu, kojim se Hrvatima u BiH ukida dvojno prebivalište, što je u našoj zemlji dočekano “na nož”. Ipak, s tog zakona je skinuta oznaka hitno, te je on skinut s dnevnog reda sjednice Sabora, što će na neko vrijeme odgoditi njegovu primjenu.
Pravo glasa
Kako se Hrvatska uvelike priprema za ustavne promjene, posljednjih tjedana sve se češće na tapetu nalazio i status dijaspore. Prema prvobitnim prijedlozima, dijaspora bi gubila sva moguća prava osim dvojnog državljanstva. Ipak, nakon brojnih konzultacija stranaka u vlasti i oporbi, čini se kako su ipak odlučili “stati na loptu”. Tako je iz SDP-a, koji je najviše inzistirao na ukidanju prava glasa dijaspore, donio modificirani prijedlog koji će, prema našim izvorima, prihvatiti i vladajuće strukture. Taj prijedlog omogućava da se hrvatskim građanima izvan Hrvatske ne oduzima pravo glasa, ali istodobno ne bi ni dopustio da glasovi iz dijaspore presuđuju o hrvatskoj Vladi. Na taj način ipak se našlo kompromisno rješenje, koje bi moglo zadovoljiti obje strane, jer tim potezom Zagreb pokazuje kako se nije odrekao Hrvata u BiH.
Ustavne promjene
Nakon svih prepucavanja oko statusa Hrvata u BiH, mnoge stvari i dalje su nejasne običnim građanima. Što se tiče zakona o prebivalištu, on će najvjerojatnije biti odgođen na neko vrijeme kako bi se ipak sagledale sve negativne i pozitivne strane tog prijedloga. I iz tih poteza hrvatskih vlasti jasno je kako je HDZ reagirao impulzivno nakon uvjerljivog gubitka glasačkog tijela u BiH na predsjedničkim izborima.
“HDZ je po prvi puta na izborima doživio da ljudi u Hercegovini nisu glasovali za njihovog kandidata. To je prvi put da to sunce nije ogrijalo HDZ. Zato treba biti iskren pa priznati koliko smo zaista pravedni prema Hrvatima u BiH i je li uredu da im preko noći oduzmemo prava koja smo im davali zaobilaznim putem“, smatra Zoran Milanović, predsjednik SDP-a. Prema tome, čini se kako će Hrvatska ići korak po korak u regulaciji svojih zakonskih odredaba, a ne da se Hrvatima u BiH preko noći oduzmu sva prava koja su imali proteklih 15 godina. Što se tiče ustavnih promjena, jasno je kako one ipak neće zaobići dijasporu, te će se njihova prava uvelike regulirati. Tako će razna socijalna davanja (porodiljine naknade, naknade sa zavoda za zapošljavanje…) s vremenom biti ukinuta, te će se “očistiti” birački popisi, kako više ne bi dolazilo do malverzacija. Sve to jasna je poruka hrvatskih vlasti Hrvatima u BiH – svoja prava trebaju tražiti u svojoj zemlji a ne stvarati iluzije da su dio Hrvatske.
Negativne posljedice
Sve hrvatske stranke u BiH jednoglasne su u ocijeni kako najnovija previranja u Hrvatskoj mogu imati katastrofalne posljedice za Hrvate u BiH. Naime, ako uzmemo u obzir činjenicu da prema nekim procjenama oko 90.000 Hrvata iz BiH ima dvojno prebivalište, to bi moglo dovesti do “papirnatog iseljavanja” značajnog broja Hrvata iz naše zemlje. To bi značilo da bi oni bili izbrisani s biračkih popisa u BiH, što bi dodatno oslabilo ionako težak položaj Hrvata u BiH. Osim toga, ne treba zanemariti i činjenicu kako se veliki broj njih osjeća izdanima od Hrvatske, koja im je zbog svojih interesa “okrenula leđa”.
Potpora stranaka
Kako je kod donošenja ustavnih promjena potrebna dvotrećinska potpora zastupnika Hrvatskog sabora, jasno je kako će u taj proces morati biti uključen velik broj stranaka. Ipak, kako sada stvari stoje na hrvatskoj političkoj sceni, neće biti prevelikih turbulencija kod usuglašavanja stavova, jer i vlast i oporba imaju samo jedan cilj – ulazak u Europsku uniju u što kraćem roku.
Piše: D. Bradvica / dnevni-list.ba
Pravo glasa
Kako se Hrvatska uvelike priprema za ustavne promjene, posljednjih tjedana sve se češće na tapetu nalazio i status dijaspore. Prema prvobitnim prijedlozima, dijaspora bi gubila sva moguća prava osim dvojnog državljanstva. Ipak, nakon brojnih konzultacija stranaka u vlasti i oporbi, čini se kako su ipak odlučili “stati na loptu”. Tako je iz SDP-a, koji je najviše inzistirao na ukidanju prava glasa dijaspore, donio modificirani prijedlog koji će, prema našim izvorima, prihvatiti i vladajuće strukture. Taj prijedlog omogućava da se hrvatskim građanima izvan Hrvatske ne oduzima pravo glasa, ali istodobno ne bi ni dopustio da glasovi iz dijaspore presuđuju o hrvatskoj Vladi. Na taj način ipak se našlo kompromisno rješenje, koje bi moglo zadovoljiti obje strane, jer tim potezom Zagreb pokazuje kako se nije odrekao Hrvata u BiH.
Ustavne promjene
Nakon svih prepucavanja oko statusa Hrvata u BiH, mnoge stvari i dalje su nejasne običnim građanima. Što se tiče zakona o prebivalištu, on će najvjerojatnije biti odgođen na neko vrijeme kako bi se ipak sagledale sve negativne i pozitivne strane tog prijedloga. I iz tih poteza hrvatskih vlasti jasno je kako je HDZ reagirao impulzivno nakon uvjerljivog gubitka glasačkog tijela u BiH na predsjedničkim izborima.
“HDZ je po prvi puta na izborima doživio da ljudi u Hercegovini nisu glasovali za njihovog kandidata. To je prvi put da to sunce nije ogrijalo HDZ. Zato treba biti iskren pa priznati koliko smo zaista pravedni prema Hrvatima u BiH i je li uredu da im preko noći oduzmemo prava koja smo im davali zaobilaznim putem“, smatra Zoran Milanović, predsjednik SDP-a. Prema tome, čini se kako će Hrvatska ići korak po korak u regulaciji svojih zakonskih odredaba, a ne da se Hrvatima u BiH preko noći oduzmu sva prava koja su imali proteklih 15 godina. Što se tiče ustavnih promjena, jasno je kako one ipak neće zaobići dijasporu, te će se njihova prava uvelike regulirati. Tako će razna socijalna davanja (porodiljine naknade, naknade sa zavoda za zapošljavanje…) s vremenom biti ukinuta, te će se “očistiti” birački popisi, kako više ne bi dolazilo do malverzacija. Sve to jasna je poruka hrvatskih vlasti Hrvatima u BiH – svoja prava trebaju tražiti u svojoj zemlji a ne stvarati iluzije da su dio Hrvatske.
Negativne posljedice
Sve hrvatske stranke u BiH jednoglasne su u ocijeni kako najnovija previranja u Hrvatskoj mogu imati katastrofalne posljedice za Hrvate u BiH. Naime, ako uzmemo u obzir činjenicu da prema nekim procjenama oko 90.000 Hrvata iz BiH ima dvojno prebivalište, to bi moglo dovesti do “papirnatog iseljavanja” značajnog broja Hrvata iz naše zemlje. To bi značilo da bi oni bili izbrisani s biračkih popisa u BiH, što bi dodatno oslabilo ionako težak položaj Hrvata u BiH. Osim toga, ne treba zanemariti i činjenicu kako se veliki broj njih osjeća izdanima od Hrvatske, koja im je zbog svojih interesa “okrenula leđa”.
Potpora stranaka
Kako je kod donošenja ustavnih promjena potrebna dvotrećinska potpora zastupnika Hrvatskog sabora, jasno je kako će u taj proces morati biti uključen velik broj stranaka. Ipak, kako sada stvari stoje na hrvatskoj političkoj sceni, neće biti prevelikih turbulencija kod usuglašavanja stavova, jer i vlast i oporba imaju samo jedan cilj – ulazak u Europsku uniju u što kraćem roku.
Piše: D. Bradvica / dnevni-list.ba
srijeda, siječnja 27, 2010
Zapušteni narod
Koncept problemskog glasovanja i dalje će biti dominantan među Hrvatima u BiH. Oni koji ne vide problem u nacionalnoj neravnopravnosti i institucionalnoj zapuštenosti, pričat će o nedopustivoj monolitnosti i zapuštenosti naroda.
Otkako su okončani predsjednički izbori u R Hrvatskoj, u medijima je otvoreno natjecanje u izradi psiho-profila bosanskohercegovačkog (uglavnom hrvatskog) biračkog stada. Sudjeluju teolozi, politolozi, političari i svi koji se domognu javnoga novinskog papira. Tiskarsko crnilo narisalo je i opisalo Hrvate iz BiH kao politički i mentalno zapušten narod, samoubilački raspoložen i kao narod koji ne zna cijeniti svoju bosansko-hercegovačku specifičnost, tradiciju i kulturu. Dakako, on nije oduvijek takav: otkud inače jednom tako zapuštenu narodu kultura i tradicija kao vrijednost i baština!?
Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini postaje zapušten tek nakon objave izbornih rezultata. Biračka volja herceg-bosanskih Hrvata na prošlim izborima razlikovala se od većinske volje birača u Republici Hrvatskoj. Ta činjenična specifičnost ipak je ostala nezapažena. Analitičari opsjednuti političkim apriorizmom to naprosto ne žele vidjeti. Da su rezultati izbora u Bosni i Hercegovini bili podudarni onima u Zagrebu, bi li to značilo da su ovdašnji Hrvati politički zreli i da im je mentalna higijena na visokoj razini, ili bi upravo ta podudarnost bila znak odustajanja od vlastite specifičnosti i pristanak na status mentalne dijaspore? Iako bi pretpostavljena situacija bila dobra premisa za otvaranje tih pitanja, naše bi specifičnosti zasigurno ostale bez medijske zaštite kakvu sad uživaju.
Masovno izjašnjavanje „za samo jednu političku opciju“ zabrinulo je i novoizabranog predsjednika Ivu Josipovića. To je po njegovu mišljenju „nedopustivo“ i nužno je „razbiti monolitnost biračkog tijela“ tako što se „sve političke stranke iz Hrvatske trebaju predstavljati“ biračima u Bosni i Hercegovini.
Josipović bi trebao znati da prosječan Hrvat u Bosni i Hercegovini bolje poznaje njega i ostale kandidate za predsjednika R Hrvatske nego većinu „svojih“ ministara i stranaka iz BiH. On također zna da nitko nije tako uspješno „razbio monolitnost“ hrvatskoga biračkog tijela u BiH kao političari i stranke iz Hrvatske.
U cijeloj priči o nedopustivoj monolitnosti provlači se jedno prikriveno zadovoljstvo koje ni Josipović ne krije. Pokazalo se, zapaža on, „da ta monolitnost nije čak vezana neposredno samo za HDZ što je dobro…“ Dobro je, dakle, što je Tuđmanov HDZ izgubio ekskluzivnost među bosanskohercegovačkim Hrvatima, ali nije dobro što se sad monolitnost biračkog tijela vezala za Bandića.
Omiljena crno-crvena podjela svijeta zbunjujuće se pomiješala. Jesu li birači napravili otklon od „crne“ Tuđmanove politike ili je Bandić kliznuo u to crnilo pa su ga kao takvog birali? Svi se u Sarajevu slažu da su Hrvati i dalje crni i da je crveni Bandić preko noći postao „djelitelj Bosne“ i klero-nacionalist!? Samo tako mogu objasniti nagli zaokret biračke volje od Tuđmana prema Bandiću a ostati dosljedni svojim mitovima o podjeli BiH i teorijama o destrukciji „zapuštenog“ naroda. Kada bi se odrekli svojih političkih apriorizama kao dominantnog analitičkog obrasca, onda bi i analize biračke volje hrvatskih glasača, kao i drugdje u svijetu, bile povodom argumentirane rasprave o stvarnosti u kojoj živimo a ne lamentiranja o mitovima iz prošlosti i utopiji budućnosti.
Ovi su izbori, kao i prijašnji, pokazali da su Hrvati u Bosni i Hercegovini problemski orijentirani i da su svoje političke preferencije vezali uz kandidata koji je, makar samo kampanjski, prepoznao taj problem. (Drugo je pitanje što je Bandić tom problemu pristupio demagoški, podilazeći glasačima.) Dosadašnje raspoloženje birača, bitno određeno stranačkom identifikacijom, mijenjalo se upravo zbog mlakog pristupa HDZ-a problemu, odnosno zbog „zasluga“ te stranke u „razbijanju monolitnosti“. Uspješno razbijanje „biračke monolitnosti“ prikazivalo se kao demokratizacija biračkog tijela da bi se, nakon izbora Željka Komšića u Predsjedništvo BiH, govorilo o nedopustivoj podjeli među Hrvatima. Tada su Hrvati bili sami sebi krivi što su se podijelili na više opcija pa im je netko drugi izabrao glavnog političkog predstavnika. Danas su opet krivi što se nisu podijelili pa je primarni zadatak političkih stranaka iz Hrvatske razbiti tu monolitnost. Kao da Hrvatima u BiH fali razbijača svih vrsta?
Koncept problemskog glasovanja i dalje će biti dominantan među Hrvatima u BiH. Oni koji ne vide problem u nacionalnoj neravnopravnosti i institucionalnoj zapuštenosti, pričat će o nedopustivoj monolitnosti i zapuštenosti naroda. Najčešća utjeha Hrvatima je ona Franje Topića koji uporno ponavlja da im je bolje u BiH nego u Austriji i Švicarskoj. U svojoj zapuštenosti, Hrvati se ipak ne vraćaju iz Austrije i Švicarske nego sve više odlaze u tom smjeru. Čudan neki samoubilački narod.
dnevnik.ba
Otkako su okončani predsjednički izbori u R Hrvatskoj, u medijima je otvoreno natjecanje u izradi psiho-profila bosanskohercegovačkog (uglavnom hrvatskog) biračkog stada. Sudjeluju teolozi, politolozi, političari i svi koji se domognu javnoga novinskog papira. Tiskarsko crnilo narisalo je i opisalo Hrvate iz BiH kao politički i mentalno zapušten narod, samoubilački raspoložen i kao narod koji ne zna cijeniti svoju bosansko-hercegovačku specifičnost, tradiciju i kulturu. Dakako, on nije oduvijek takav: otkud inače jednom tako zapuštenu narodu kultura i tradicija kao vrijednost i baština!?
Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini postaje zapušten tek nakon objave izbornih rezultata. Biračka volja herceg-bosanskih Hrvata na prošlim izborima razlikovala se od većinske volje birača u Republici Hrvatskoj. Ta činjenična specifičnost ipak je ostala nezapažena. Analitičari opsjednuti političkim apriorizmom to naprosto ne žele vidjeti. Da su rezultati izbora u Bosni i Hercegovini bili podudarni onima u Zagrebu, bi li to značilo da su ovdašnji Hrvati politički zreli i da im je mentalna higijena na visokoj razini, ili bi upravo ta podudarnost bila znak odustajanja od vlastite specifičnosti i pristanak na status mentalne dijaspore? Iako bi pretpostavljena situacija bila dobra premisa za otvaranje tih pitanja, naše bi specifičnosti zasigurno ostale bez medijske zaštite kakvu sad uživaju.
Masovno izjašnjavanje „za samo jednu političku opciju“ zabrinulo je i novoizabranog predsjednika Ivu Josipovića. To je po njegovu mišljenju „nedopustivo“ i nužno je „razbiti monolitnost biračkog tijela“ tako što se „sve političke stranke iz Hrvatske trebaju predstavljati“ biračima u Bosni i Hercegovini.
Josipović bi trebao znati da prosječan Hrvat u Bosni i Hercegovini bolje poznaje njega i ostale kandidate za predsjednika R Hrvatske nego većinu „svojih“ ministara i stranaka iz BiH. On također zna da nitko nije tako uspješno „razbio monolitnost“ hrvatskoga biračkog tijela u BiH kao političari i stranke iz Hrvatske.
U cijeloj priči o nedopustivoj monolitnosti provlači se jedno prikriveno zadovoljstvo koje ni Josipović ne krije. Pokazalo se, zapaža on, „da ta monolitnost nije čak vezana neposredno samo za HDZ što je dobro…“ Dobro je, dakle, što je Tuđmanov HDZ izgubio ekskluzivnost među bosanskohercegovačkim Hrvatima, ali nije dobro što se sad monolitnost biračkog tijela vezala za Bandića.
Omiljena crno-crvena podjela svijeta zbunjujuće se pomiješala. Jesu li birači napravili otklon od „crne“ Tuđmanove politike ili je Bandić kliznuo u to crnilo pa su ga kao takvog birali? Svi se u Sarajevu slažu da su Hrvati i dalje crni i da je crveni Bandić preko noći postao „djelitelj Bosne“ i klero-nacionalist!? Samo tako mogu objasniti nagli zaokret biračke volje od Tuđmana prema Bandiću a ostati dosljedni svojim mitovima o podjeli BiH i teorijama o destrukciji „zapuštenog“ naroda. Kada bi se odrekli svojih političkih apriorizama kao dominantnog analitičkog obrasca, onda bi i analize biračke volje hrvatskih glasača, kao i drugdje u svijetu, bile povodom argumentirane rasprave o stvarnosti u kojoj živimo a ne lamentiranja o mitovima iz prošlosti i utopiji budućnosti.
Ovi su izbori, kao i prijašnji, pokazali da su Hrvati u Bosni i Hercegovini problemski orijentirani i da su svoje političke preferencije vezali uz kandidata koji je, makar samo kampanjski, prepoznao taj problem. (Drugo je pitanje što je Bandić tom problemu pristupio demagoški, podilazeći glasačima.) Dosadašnje raspoloženje birača, bitno određeno stranačkom identifikacijom, mijenjalo se upravo zbog mlakog pristupa HDZ-a problemu, odnosno zbog „zasluga“ te stranke u „razbijanju monolitnosti“. Uspješno razbijanje „biračke monolitnosti“ prikazivalo se kao demokratizacija biračkog tijela da bi se, nakon izbora Željka Komšića u Predsjedništvo BiH, govorilo o nedopustivoj podjeli među Hrvatima. Tada su Hrvati bili sami sebi krivi što su se podijelili na više opcija pa im je netko drugi izabrao glavnog političkog predstavnika. Danas su opet krivi što se nisu podijelili pa je primarni zadatak političkih stranaka iz Hrvatske razbiti tu monolitnost. Kao da Hrvatima u BiH fali razbijača svih vrsta?
Koncept problemskog glasovanja i dalje će biti dominantan među Hrvatima u BiH. Oni koji ne vide problem u nacionalnoj neravnopravnosti i institucionalnoj zapuštenosti, pričat će o nedopustivoj monolitnosti i zapuštenosti naroda. Najčešća utjeha Hrvatima je ona Franje Topića koji uporno ponavlja da im je bolje u BiH nego u Austriji i Švicarskoj. U svojoj zapuštenosti, Hrvati se ipak ne vraćaju iz Austrije i Švicarske nego sve više odlaze u tom smjeru. Čudan neki samoubilački narod.
dnevnik.ba
Bože za Dayton II
Ko je ispekao ispekao je. Predsjednik HDZ-a 1990. Božo Ljubić pozvao je u utorak domaće političare i međunarodnu zajednicu da organiziraju novu mirovnu konferenciju za BiH kako bi se donio pravedniji ustav koji bi jamčio jednak položaj sva tri naroda.
"I danas kad i kod mnogih u međunarodnoj zajednici, pod pritiskom općeg nepovjerenja, nefunkcionalnosti postojećeg sustava i nestabilnosti u BiH sazrijeva spoznaja o nužnosti jačeg angažmana međunarodne zajednice kako bi se zaustavili negativni trendovi, HDZ 1990. poziva ključne faktore koji su omogućili postizanje prvog Daytonskog mirovnog sporazuma da pristupe organiziranju nove međunarodne konferencije - "Dayton 2", kako bismo osigurali ista prava za sve, trajan i pravedan mir u BiH, stabilnost u regiji i europsku budućnost BiH", navodi se u priopćenju HDZ-a 1990.
Dodaje se da bi promjene trebala potaknuti nedavna presuda Suda za ljudska prava u Strasbourgu o pravima ostalih naroda i s obzirom na istjecanje rokova za izmjenu izbornog zakona kao i činjenicu da su uz manjinske narode i Hrvati u neravnopravnom položaju u odnosu na Srbe i Bošnjake.
"HDZ 1990. smatra kako je jedino rješenje temeljita ustavna reforma koja će uvažiti ove činjenice. Također podsjećamo još jednom na naše kontinuirano ukazivanje na potrebu za jačim uključivanjem međunarodne zajednice u taj proces", dodaje se.
Nedavna presuda Suda u Strasbourgu omogućuje i predstavnicima manjina da se kandidiraju za članove Predsjedništva BiH te da imaju predstavnike u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH koji je etnički koncipiran.
poskok.info
"I danas kad i kod mnogih u međunarodnoj zajednici, pod pritiskom općeg nepovjerenja, nefunkcionalnosti postojećeg sustava i nestabilnosti u BiH sazrijeva spoznaja o nužnosti jačeg angažmana međunarodne zajednice kako bi se zaustavili negativni trendovi, HDZ 1990. poziva ključne faktore koji su omogućili postizanje prvog Daytonskog mirovnog sporazuma da pristupe organiziranju nove međunarodne konferencije - "Dayton 2", kako bismo osigurali ista prava za sve, trajan i pravedan mir u BiH, stabilnost u regiji i europsku budućnost BiH", navodi se u priopćenju HDZ-a 1990.
Dodaje se da bi promjene trebala potaknuti nedavna presuda Suda za ljudska prava u Strasbourgu o pravima ostalih naroda i s obzirom na istjecanje rokova za izmjenu izbornog zakona kao i činjenicu da su uz manjinske narode i Hrvati u neravnopravnom položaju u odnosu na Srbe i Bošnjake.
"HDZ 1990. smatra kako je jedino rješenje temeljita ustavna reforma koja će uvažiti ove činjenice. Također podsjećamo još jednom na naše kontinuirano ukazivanje na potrebu za jačim uključivanjem međunarodne zajednice u taj proces", dodaje se.
Nedavna presuda Suda u Strasbourgu omogućuje i predstavnicima manjina da se kandidiraju za članove Predsjedništva BiH te da imaju predstavnike u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH koji je etnički koncipiran.
poskok.info
Kod daidže Jeleča
Kad je sultan Mehmed el Fatih osvajao Bosnu, posjekavši zadnjeg bosanskog kralja, izišao je pred silnu otomansku ordiju u mjestu Milodražu sitan fratar i usudio se zahtijevati od moćnog padišaha pravo za svoj narod da ispovjeda vjeru; zahtjev sulud i hrabar, moglo bi se reći i očajnički jer ruku na srce šta je drugo preostalo nego moliti, pa šta bude bude.
Kolumna Delminiuma Vulgarisa l HercegBosna.org
Gore ionako nije moglo a možda se moćni padišah i smiluje barem na čas jer teško da je i fra Anđeo vjerovao da će se Turci držati pa makar i obećanja. Sila teško poznaje milost a pravdu nikako, pogotovo turska ordija koja je razgovarala samo ognjem i mačem i nije zauzimanje novih zemalja smatrala samo pukim vojničkim osvajanjem, nego i još više širenjem svoje vjere koja nije poznavala pojam ekumenizam, kao što ruku na srce nije to osjećala ni kršćanska vjera u to vrijeme.
Sultan osvajač, da li zbog svoje dobrohotnosti da li zbog opijenosti pobjedom u koje treba ugraditi i zrno himbenog milosrđa, da bi pobjeda dobila i plemenitu patinu, napisa čuvenu ahd'namu kojom se fra Anđelu i njegovom puku garantira pravo na ispovjedanje svoje vjere.
Naravno da je to ponajčešće bilo mrtvo slovo na papiru jer u zemlji, ne iz vica nazvanoj "tamni vilajet", kojom su vladale kabadahije, bašibozuk i fukara najgore vrste, a najokrutnija je bila ona fukara koja se odlučila iz fratrovog stada i koja je postala veći Turčin od Turčina i malo je tko od njih davao pozornosti listu papira, a kad bi se koji nevoljni fratar obraćao domaćem bašibozuku govoreći kako će se žaliti u Portu i pozivati na davno dato pravo, novopečeni Turčin koji je jedva znao zamotati turban, posprdno bi ga savjetovao: "kad budeš ćafire pisao žalbu presvijetlom sultanu, piši slova ukrug a u sredini ostavi prazno, kako ti se ne bi oštetila slova, kad padišah nabije tvoju molbu na onu svoju obrezanu stvar"
Od ahd'name je bilo slabo koristi, crkve su podžamijane il porušene, nove se nisu smjele graditi, zvona nisu smjela zvoniti, vjera se nije smjela ispovjedati osim daleko od turskih očiju a poglavito ušiju i kad bi fratar došao u posjetu pastvi, mučeničkom narodu kojemu je njegov dolazak bio jedino svjetlo u, do krvave mrkline, tamnom vilajetu, djecu su naučili, da u ponoć, u podne, ako ih Turčin upita, tko im je to došao u goste , znaju odgovoriti ko iz topa..."ujak".
I tako nastade omiljeni naziv za bosanske fratre i oni u narodu do današnjih dana dobiše taj topli, zaštitnički nazivnik "ujaci" i oni su to stvarno i bili. Skrbitelji vjere, doma obitelji i naroda. Tisuće knjiga ne bi mogle napisati kroza sve su prolazili ti mučenici naroda i vjere, ustrajno trpeći nasilje od odmetnutih "domaćih sinova" koji su se utrkivali u nasilju i zlobi poglavito prema njima koje su s pravom smatrali najvećom preprekom u totalnoj islamizaciji i turčenju.
Bili su toliko uporni i nesalomljivi, ne obazirući se na nasilje i pogibelju, tvrdoglavo su branili narod i pravo, bivali su ubijani i proganjani, mučeni i ponižavani ali njihovu vjeru i osjećaj dužnosti ništa nije moglo pokolebati, ustrajni i vjerni do te mjere da je nejedan bosanski vezir, koji je često morao odgovarati i smirivati, čas riječima, čas gajtanom i sabljom, domaću krvožednu novoislamiziranu rulju od otvorenog linča, zavapio "kad cijeli svijet propadne i nestane, ostat će samo ovi fratri da plivaju kao ulje po vodi".
Puk bosanski i puk hercegovački, narod naš katolički, zahvaljujući najviše njima opstao je na ovoj tvrdoj zemlji, usred tolikih pogibelji i nedaća, posred biblijskih "sedam mršavih krava, sedam godina nesreće i gladi".
Zašto sve ovo pišem, svaki imalo upućeni katolički puk zna za fra Anđela Zvizdovića, zna za ahd'namu, zna za ujake, zna za otomanski zulum.
Pišem ovo jer se pojavio novi soj, doduše malobrojan, na prste jedne ruke da ih pobrojiš, ali obrnuto proporacionalno njihovom broju je "ugled", pažnja koju im bašibozuk daje, programiranje života nas katolika Bosne ponosne i Hercegovine posne, soj kojemu je narod dao posprdno ime "daidže" kao turska varijanta pojma"ujaci". Te daidže u koje spada neki mlađahni i nadobudni Petar Jeleč a tu su još i Marko Oršolić, Luka Markešić i Petar Anđelović, daidže koje se više brinu o interesima zaostalog otomanskog bašibozuka, koji ih mezi i duvani, turajući im uporno divan i hartije u ruke, koji prijetvorne i prozirne štoseve begovskih sećijaša žele uvaliti svom nevoljnom narodu kao jedini ispravni put i koji očajnički već dva desetljeća traže svoga sultana Fatiha koji bi im velikodušno dao ahd'namu, a daidže bi mu se poklonile i poljubile prsten pečatnjaka sve idući unazad i klanjajući se do poda. Ovime ne želim ismijati čin blagog i hrabrog fratra iz Uskoplja, koji je učinio jedino što je mogao u ono vrijeme, moliti padišaha za milost. Ali šta tjera naše ovovjeke daidže i ahdnamovce da moljakaju za milost isti onaj bašibozuk koji je ponekad i počesto morao u kakav-takav red utjerivati i vezir, poslan najčešće po kazni iz Stambola, da svilenim gajtanom privede redu, osiljene i surove domaće "balije".
Šta njih tjera u ovo vrijeme da traže milost od nemilostivih, da preziru svoj narod, da ga dovode fukari kao ovna za kurban, nadajući se milosti od onih koji su za milost rijetko znali i koji milost smatraju slabošću, prezira vrijednom činu i čija su lažljiva obećanja samo intervali, trenuci predaha do konačnog očišćenja od ćafirskog nakota, od svih upornih, tvrdoglavih i dosadnih ujaka a na kraju kad i kad to ulje bude nestalo sa vode, i od njih pokornih i više nepotrebnih "daidža". I zašto cijeli svoj narod drže taocima njihove opsesije, neljudske i nekršćanske da vječno traže milost, kad nas naša vjera uči da se nikome ne klanjamo do Bogu jedinome.
Zamataju to u brigu za sveokupni narod, jer bi se tobože taj "opasni i štetni" hrvatski nacionalizam i narodno pravo na slobodu, odrekao onih sunarodnjaka koji bi ostali van narodne teritorijalne jedinice. I svu krivnju svaljuju na kako oni kažu "hercegovačke ektremiste i samožive sebičnjake" kao da je njihovu pastvu protjerao i ubijao vjernik iz hercegovačkog sela a ne ruka koju oni ljube a koja nosi isti onaj bič koji je šibao i sve one naše ujake iz prohujalih bosanskih vjekova. Čovjeka samo začudi jedna stvar, jedan propust koji smjerni i duhom bogati, mudri ujaci iz naših sjećanja nikad ne bi napravili. Zašto daidže sami sebe demantiraju, sami sebe ismijavaju i makar pokušavaju uništiti i poništiti svu onu mudrost i duh naših dobrih ujaka? Ako su njihovi merhametlije toliko dobri, zar im neće biti bolje ako ostanu s njima. U čemu je problem gospodo daidže? Zar se vi plašite da je bašibozuk uvijek i samo ostao bašibozuk i da vam nikakva ovovjeka ahd'nama ne pomaže kao što nije pomagala ni ona koju od silnog padišaha - osvajača, dobi sitni fratar iz bosanskog Milodraža?
poskok.info
Kolumna Delminiuma Vulgarisa l HercegBosna.org
Gore ionako nije moglo a možda se moćni padišah i smiluje barem na čas jer teško da je i fra Anđeo vjerovao da će se Turci držati pa makar i obećanja. Sila teško poznaje milost a pravdu nikako, pogotovo turska ordija koja je razgovarala samo ognjem i mačem i nije zauzimanje novih zemalja smatrala samo pukim vojničkim osvajanjem, nego i još više širenjem svoje vjere koja nije poznavala pojam ekumenizam, kao što ruku na srce nije to osjećala ni kršćanska vjera u to vrijeme.
Sultan osvajač, da li zbog svoje dobrohotnosti da li zbog opijenosti pobjedom u koje treba ugraditi i zrno himbenog milosrđa, da bi pobjeda dobila i plemenitu patinu, napisa čuvenu ahd'namu kojom se fra Anđelu i njegovom puku garantira pravo na ispovjedanje svoje vjere.
Naravno da je to ponajčešće bilo mrtvo slovo na papiru jer u zemlji, ne iz vica nazvanoj "tamni vilajet", kojom su vladale kabadahije, bašibozuk i fukara najgore vrste, a najokrutnija je bila ona fukara koja se odlučila iz fratrovog stada i koja je postala veći Turčin od Turčina i malo je tko od njih davao pozornosti listu papira, a kad bi se koji nevoljni fratar obraćao domaćem bašibozuku govoreći kako će se žaliti u Portu i pozivati na davno dato pravo, novopečeni Turčin koji je jedva znao zamotati turban, posprdno bi ga savjetovao: "kad budeš ćafire pisao žalbu presvijetlom sultanu, piši slova ukrug a u sredini ostavi prazno, kako ti se ne bi oštetila slova, kad padišah nabije tvoju molbu na onu svoju obrezanu stvar"
Od ahd'name je bilo slabo koristi, crkve su podžamijane il porušene, nove se nisu smjele graditi, zvona nisu smjela zvoniti, vjera se nije smjela ispovjedati osim daleko od turskih očiju a poglavito ušiju i kad bi fratar došao u posjetu pastvi, mučeničkom narodu kojemu je njegov dolazak bio jedino svjetlo u, do krvave mrkline, tamnom vilajetu, djecu su naučili, da u ponoć, u podne, ako ih Turčin upita, tko im je to došao u goste , znaju odgovoriti ko iz topa..."ujak".
I tako nastade omiljeni naziv za bosanske fratre i oni u narodu do današnjih dana dobiše taj topli, zaštitnički nazivnik "ujaci" i oni su to stvarno i bili. Skrbitelji vjere, doma obitelji i naroda. Tisuće knjiga ne bi mogle napisati kroza sve su prolazili ti mučenici naroda i vjere, ustrajno trpeći nasilje od odmetnutih "domaćih sinova" koji su se utrkivali u nasilju i zlobi poglavito prema njima koje su s pravom smatrali najvećom preprekom u totalnoj islamizaciji i turčenju.
Bili su toliko uporni i nesalomljivi, ne obazirući se na nasilje i pogibelju, tvrdoglavo su branili narod i pravo, bivali su ubijani i proganjani, mučeni i ponižavani ali njihovu vjeru i osjećaj dužnosti ništa nije moglo pokolebati, ustrajni i vjerni do te mjere da je nejedan bosanski vezir, koji je često morao odgovarati i smirivati, čas riječima, čas gajtanom i sabljom, domaću krvožednu novoislamiziranu rulju od otvorenog linča, zavapio "kad cijeli svijet propadne i nestane, ostat će samo ovi fratri da plivaju kao ulje po vodi".
Puk bosanski i puk hercegovački, narod naš katolički, zahvaljujući najviše njima opstao je na ovoj tvrdoj zemlji, usred tolikih pogibelji i nedaća, posred biblijskih "sedam mršavih krava, sedam godina nesreće i gladi".
Zašto sve ovo pišem, svaki imalo upućeni katolički puk zna za fra Anđela Zvizdovića, zna za ahd'namu, zna za ujake, zna za otomanski zulum.
Pišem ovo jer se pojavio novi soj, doduše malobrojan, na prste jedne ruke da ih pobrojiš, ali obrnuto proporacionalno njihovom broju je "ugled", pažnja koju im bašibozuk daje, programiranje života nas katolika Bosne ponosne i Hercegovine posne, soj kojemu je narod dao posprdno ime "daidže" kao turska varijanta pojma"ujaci". Te daidže u koje spada neki mlađahni i nadobudni Petar Jeleč a tu su još i Marko Oršolić, Luka Markešić i Petar Anđelović, daidže koje se više brinu o interesima zaostalog otomanskog bašibozuka, koji ih mezi i duvani, turajući im uporno divan i hartije u ruke, koji prijetvorne i prozirne štoseve begovskih sećijaša žele uvaliti svom nevoljnom narodu kao jedini ispravni put i koji očajnički već dva desetljeća traže svoga sultana Fatiha koji bi im velikodušno dao ahd'namu, a daidže bi mu se poklonile i poljubile prsten pečatnjaka sve idući unazad i klanjajući se do poda. Ovime ne želim ismijati čin blagog i hrabrog fratra iz Uskoplja, koji je učinio jedino što je mogao u ono vrijeme, moliti padišaha za milost. Ali šta tjera naše ovovjeke daidže i ahdnamovce da moljakaju za milost isti onaj bašibozuk koji je ponekad i počesto morao u kakav-takav red utjerivati i vezir, poslan najčešće po kazni iz Stambola, da svilenim gajtanom privede redu, osiljene i surove domaće "balije".
Šta njih tjera u ovo vrijeme da traže milost od nemilostivih, da preziru svoj narod, da ga dovode fukari kao ovna za kurban, nadajući se milosti od onih koji su za milost rijetko znali i koji milost smatraju slabošću, prezira vrijednom činu i čija su lažljiva obećanja samo intervali, trenuci predaha do konačnog očišćenja od ćafirskog nakota, od svih upornih, tvrdoglavih i dosadnih ujaka a na kraju kad i kad to ulje bude nestalo sa vode, i od njih pokornih i više nepotrebnih "daidža". I zašto cijeli svoj narod drže taocima njihove opsesije, neljudske i nekršćanske da vječno traže milost, kad nas naša vjera uči da se nikome ne klanjamo do Bogu jedinome.
Zamataju to u brigu za sveokupni narod, jer bi se tobože taj "opasni i štetni" hrvatski nacionalizam i narodno pravo na slobodu, odrekao onih sunarodnjaka koji bi ostali van narodne teritorijalne jedinice. I svu krivnju svaljuju na kako oni kažu "hercegovačke ektremiste i samožive sebičnjake" kao da je njihovu pastvu protjerao i ubijao vjernik iz hercegovačkog sela a ne ruka koju oni ljube a koja nosi isti onaj bič koji je šibao i sve one naše ujake iz prohujalih bosanskih vjekova. Čovjeka samo začudi jedna stvar, jedan propust koji smjerni i duhom bogati, mudri ujaci iz naših sjećanja nikad ne bi napravili. Zašto daidže sami sebe demantiraju, sami sebe ismijavaju i makar pokušavaju uništiti i poništiti svu onu mudrost i duh naših dobrih ujaka? Ako su njihovi merhametlije toliko dobri, zar im neće biti bolje ako ostanu s njima. U čemu je problem gospodo daidže? Zar se vi plašite da je bašibozuk uvijek i samo ostao bašibozuk i da vam nikakva ovovjeka ahd'nama ne pomaže kao što nije pomagala ni ona koju od silnog padišaha - osvajača, dobi sitni fratar iz bosanskog Milodraža?
poskok.info
Zločin nad širokobriješkim franjevcima dogodio se u zoni postrojbe kojoj je pripadala i Milka Planinc
Sa apsolutnom se sigurnošću može ustvrditi kako su dvanaestorica širokobrijeških franjevaca pobijena i spaljena 07. veljače 1945. u zoni odgovornosti 11. dalmatinske brigade. Riječ je o postrojbi koja se uz spomenuti zločin na Širokom Brijegu u nekolicini svjedočenja proziva i kao odgovorna za zločine na Kočevskom Rogu.
Sudeći prema izvorima citiranim na http://11brigada.blog.hr/ u sastavu ove brigade djelovali su Milka Malada (Planinc), Jerko i Stjepan Nobilo, Vuk Anđelinović (ujak Vesne Pusić), Albert Štambuk, Salamon Finci, Srećko Freundlich, Emil Goldstein, Branko Kadijević (brat Veljka Kadijevića), Adolf Dragičević (danas ugledni akademik i član HNS-a), Vojtjeh Ostojić, Jozo Bajić i mnogi drugi čija su prezimena identična prezimenima mnogih današnjih hrvatskih političara.
Detalji, kao i imena počinitelja ovog zločina, na žalost, ni danas nisu rasvijetljena. Međutim, svakim danom se mozaik sve više slaže. Tako je ovih dana na spomenutom blogu objavljen i plan napada 11. dalmatinske brigade na Široki Brijeg, kao i dobar dio tadašnje zapovjedne strukture ove postrojbe. Imena počinitelja ovog zločina naravno nisu izrijekom spomenuta. Međutim, pažljivom analizom plana napada na samostan i objavljenog dijela zapovjedne strukture ove postrojbe jednostavno se dolazi do zaključka gdje se tko od spomenutih nalazio u tim trenucima.
Naravno, spomenuta istraživanja svakako treba nastaviti te napokon doznati istinu o svakom ovom detalju. Međutim, utvrđivanje svih činjenica znatno otežava nedostatak dokumentacije.
Međutim, gdje se nalazi pismohrana ove postrojbe sasvim je nedvojbeno. Operativni dnevnik 11. dalmatinske brigade nalazi se u Arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu i nosi oznaku K.1101A, br. reg. 28-1/11. Operativni dnevnici II. i III. Bataljuna ove brigade su, također, u Vojnoistorijskom institutu u Beogradu i nose oznaku K.1101A, br. reg. 1-23/14. Kad bi ova problematika zanimala današnje hrvatske moćnike ne bi bio problem do nje i doći.
Drugi dio pismohrana dostupan je i nalazi se u Republici Hrvatskoj. Dio tog dostupnog pismohrana nalazi se u Institutu za historiju radničkog pokreta Dalmacije u Splitu.
Treći dio zasigurno treba tražiti kod privatnih osoba. Među njima svakako treba spomenuti dvojicu profesionalnih partizanskih povjesničara: Nikolu Anića, autora knjige Povijest Osmog korpusa i Slavka Družijanića, koautora knjige 11. dalmatinska udarna brigada. Koliko je poznato obadvojica su i danas živa i bilo bi dobro da dokumentaciju kojom raspolažu podjele sa širom društvenom zajednicom.
Ukoliko bi se dio spomenute dokumentacije sakupio na jedno mjesto te učinio dostupnim zasigurno bi to rezultiralo sa određenim brojem znanstvenih radova na ovu temu, što bi bacilo jedno sasvim drugo svjetlo na hrvatsku povijest 20. stoljeća. Međutim, očito je da upravo zbog ovih razloga ali i mogućnosti procesuiranja određena središta političke moći takvo mogućnost uporno opstruiraju.
Ante Božić l poskok.info
Sudeći prema izvorima citiranim na http://11brigada.blog.hr/ u sastavu ove brigade djelovali su Milka Malada (Planinc), Jerko i Stjepan Nobilo, Vuk Anđelinović (ujak Vesne Pusić), Albert Štambuk, Salamon Finci, Srećko Freundlich, Emil Goldstein, Branko Kadijević (brat Veljka Kadijevića), Adolf Dragičević (danas ugledni akademik i član HNS-a), Vojtjeh Ostojić, Jozo Bajić i mnogi drugi čija su prezimena identična prezimenima mnogih današnjih hrvatskih političara.
Detalji, kao i imena počinitelja ovog zločina, na žalost, ni danas nisu rasvijetljena. Međutim, svakim danom se mozaik sve više slaže. Tako je ovih dana na spomenutom blogu objavljen i plan napada 11. dalmatinske brigade na Široki Brijeg, kao i dobar dio tadašnje zapovjedne strukture ove postrojbe. Imena počinitelja ovog zločina naravno nisu izrijekom spomenuta. Međutim, pažljivom analizom plana napada na samostan i objavljenog dijela zapovjedne strukture ove postrojbe jednostavno se dolazi do zaključka gdje se tko od spomenutih nalazio u tim trenucima.
Naravno, spomenuta istraživanja svakako treba nastaviti te napokon doznati istinu o svakom ovom detalju. Međutim, utvrđivanje svih činjenica znatno otežava nedostatak dokumentacije.
Međutim, gdje se nalazi pismohrana ove postrojbe sasvim je nedvojbeno. Operativni dnevnik 11. dalmatinske brigade nalazi se u Arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu i nosi oznaku K.1101A, br. reg. 28-1/11. Operativni dnevnici II. i III. Bataljuna ove brigade su, također, u Vojnoistorijskom institutu u Beogradu i nose oznaku K.1101A, br. reg. 1-23/14. Kad bi ova problematika zanimala današnje hrvatske moćnike ne bi bio problem do nje i doći.
Drugi dio pismohrana dostupan je i nalazi se u Republici Hrvatskoj. Dio tog dostupnog pismohrana nalazi se u Institutu za historiju radničkog pokreta Dalmacije u Splitu.
Treći dio zasigurno treba tražiti kod privatnih osoba. Među njima svakako treba spomenuti dvojicu profesionalnih partizanskih povjesničara: Nikolu Anića, autora knjige Povijest Osmog korpusa i Slavka Družijanića, koautora knjige 11. dalmatinska udarna brigada. Koliko je poznato obadvojica su i danas živa i bilo bi dobro da dokumentaciju kojom raspolažu podjele sa širom društvenom zajednicom.
Ukoliko bi se dio spomenute dokumentacije sakupio na jedno mjesto te učinio dostupnim zasigurno bi to rezultiralo sa određenim brojem znanstvenih radova na ovu temu, što bi bacilo jedno sasvim drugo svjetlo na hrvatsku povijest 20. stoljeća. Međutim, očito je da upravo zbog ovih razloga ali i mogućnosti procesuiranja određena središta političke moći takvo mogućnost uporno opstruiraju.
Ante Božić l poskok.info
petak, siječnja 22, 2010
SARAJEVSKI MEDIJI OPTUŽUJU Čović i Dodik iscrtali treći entitet i složili se da Sarajevo bude distrikt
Predsjednik SNSD-a i premijer RS-a Milorad Dodik i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, uoči novog sastanka o ustavno-administrativnim promjenama u BiH koji se u petak treba održati u Banjoj Luci, navodno su iscrtali granice trećeg hrvatskog entiteta, čije utemeljenje, uz političke predstavnike Bošnjaka, niječe i međunarodna zajednica.
Hrvatske županije
U granice novog, hrvatskog entiteta, prema navodima sarajevskog lista “San”, ušao bi prostor Zapadnohercegovačke, Hercegbosanske i Posavske županije te većinske hrvatske općine u Hercegovačko-neretvanskoj i Srednjobosanskoj županiji.
Pozivajući se na dobro obaviještene izvore, list tvrdi kako bi ovim planom RS ostao u postojećim granicama, a Federacija BiH bila bi podijeljena na bošnjački i hrvatski entitet u koji bi ušao kompletan Mostar, glavni grad trećeg entiteta. Kao mamac na koji treba biti ulovljena potpora za taj njihov prijedlog, Dodik i Čović navodno su spremni prihvatiti da Sarajevo bude proglašeno distriktom.
Premijer Republike Srpske čak je spreman pristati da u taj distrikt uđe dio istočnog Sarajeva, a Čović da ustupi Kiseljak i Kreševo. Bude li njihov prijedlog novog administrativnog preustroja BiH prihvaćen, dat će suglasnost da se nadležnosti Predsjedništva BiH prenesu na Vijeće ministara.
SAD nisu protiv plana
Također su spremni ukinuti odredbu prema kojoj član Predsjedništva BiH iz RS-a može biti isključivo Srbin, a iz Federacije BiH isključivo Hrvat i Bošnjak.
Navodi se kako je njihov plan već došao i do nekih krugova međunarodne zajednice, a protiv njega nije ni politička administracija SAD-a.
zdenko jurilj
Hrvatske županije
U granice novog, hrvatskog entiteta, prema navodima sarajevskog lista “San”, ušao bi prostor Zapadnohercegovačke, Hercegbosanske i Posavske županije te većinske hrvatske općine u Hercegovačko-neretvanskoj i Srednjobosanskoj županiji.
Pozivajući se na dobro obaviještene izvore, list tvrdi kako bi ovim planom RS ostao u postojećim granicama, a Federacija BiH bila bi podijeljena na bošnjački i hrvatski entitet u koji bi ušao kompletan Mostar, glavni grad trećeg entiteta. Kao mamac na koji treba biti ulovljena potpora za taj njihov prijedlog, Dodik i Čović navodno su spremni prihvatiti da Sarajevo bude proglašeno distriktom.
Premijer Republike Srpske čak je spreman pristati da u taj distrikt uđe dio istočnog Sarajeva, a Čović da ustupi Kiseljak i Kreševo. Bude li njihov prijedlog novog administrativnog preustroja BiH prihvaćen, dat će suglasnost da se nadležnosti Predsjedništva BiH prenesu na Vijeće ministara.
SAD nisu protiv plana
Također su spremni ukinuti odredbu prema kojoj član Predsjedništva BiH iz RS-a može biti isključivo Srbin, a iz Federacije BiH isključivo Hrvat i Bošnjak.
Navodi se kako je njihov plan već došao i do nekih krugova međunarodne zajednice, a protiv njega nije ni politička administracija SAD-a.
zdenko jurilj
četvrtak, siječnja 21, 2010
Razočaranje sluge Božjega Ivana Šarčevića mora biti veliko
Začuđujuća upornost da se BH Hrvate promatra, politički i valjda nacionalno, kao nekakav mehanički zbroj dvaju inače nespojivih entiteta – s jedne strane hercegovački Hrvati, zadojeni „primitivnim nacionalizmom“ i separatizmom, i s druge strane bosanski katolici, dobre komšije i uzorni bošnjani - ovih dana izgleda ustuknjuje pred „stanjem na terenu“, pred životom samim.
piše: Ivan Šimić l dnevnik.ba
Najprije Ivan Lovrenović u Danima, analizirajući rezultate drugoga kruga hrvatskih predjedničkih izbora, posebno zemljopisnu disperziju onih koji su glasovali za Milana Bandića, proglašava kapitulacijom zdravoga razuma, konačnu hercegovinizaciju političkih stavova ovdašnjih Hrvata, u Hercegovini očekivanu (zna se), ali bome i u Bosni. Ivan Šarčević, bosanski fratar i kolumnist sarajevskogOslobođenja, u svom zadnjem tekstu razočarano uviđa da „zaglupljeni apatridi“, praktikanti „neobrazovanoga i licemjernoga etnokonfesionalnog rodoljublja“, ne žive samo u Hercegovini.
Oni su se izgleda razmilili puno šire i dublje, sve tamo do onih „tobožnjih povijesnih granica države Hrvatske“. Da ironija nepravedne hrvatske sudbine, često upravljane raznim povijesnim krivotvorinama, bude još i veća, izgleda - svedoče to rezultati spomenutih izbora - da nemali broj tih poklonika politike „zločina i pljačke“ ima prebivalište (samo privremeno, vjeruje Šarčević, tek iščekujući sirenski zov „matice“) u Tuzli i Sarajevu, naprimjer. Vješto i maliciozno konstruirajući analogije između naše sudbine u Bosni i Hercegovini i sudbine erdeljskih Nijemaca u Rumunjskoj, namjerno ispustivši suštinske razlike, velečasni Šarčević još se jednom obrušava na svoje omiljene žrtve.
Razočaranje sluge Božjega Ivana Šarčevića mora biti veliko. On se zacijelo pita gdje je to u svojim propovjedima i tekstovima (po)griješio, kako je moguće da u Sarajevu, tu pred nosom, gdje je valjda svaki Hrvat imao privilegij barem jednom slušati njegove angažirane homilije ili čitati osuđujuće novinske uratke, kako je dakle moguće da tu ima onih koji svojim glasom odobravaju politiku koju je na zadnjim izborima simbolizirao Milan Bandić.
Čak i da je bio sve ove godine na tom poslu sam, da toj istoj pastvi nisu oči pokušavali otvoriti i njegovi kolege Luka Markešić i Petar Anđelović recimo, da im se u novije vrijeme nije pridružio mlađahni i poletni Petar Jeleč, da im svi skupa nisu tako uvjerljivo ukazivali na različite hercegovačke zločinačke projekte, njegovi argumenti su toliko utemeljeni da ih je morao uvažiti svaki Hrvat Sarajlija, većina Hrvata u Bosni, i još poneki pošteni Hercegovac.
Oštro zbori i optužuje Ivan Šarčević. On izgleda sve zna i sve je shvatio. Naše razloge (hercegovačke, hercegbosanske, razloge većine Hrvata u Bosni i Hercegovini) niti sluša, niti želi čuti. Kad je napokon primjetio da ta većina u velikoj mjeri ne dijeli njegove političke stavove, onda tu većinu proglašava zaglupljenom. Da bi cijela stvar izgledala uvjerljivije, on nam spočitava naše političare, kao da i nama tih političara – prečesto nevjerodostojnih, korumpiranih - nije puna kapa; prokazujući vlastodršce on nastoji kompromitirati legitimne narodne zahtjeve i ciljeve.
Može li Ivan Šarčević, može li pošten itko u ovoj zemlji ne znati da su uvijek curili, i da će Hrvati iz Bosne i Hercegovine dugoročno potpuno iscuriti ne stvori li se ustavni okvir koji će jamčiti nacionalnu ravnopravnost, razvoj, jednako dobar život kao drugdje.
Zanimljiva je (taman koliko i nakaradna) teza promotora neteritorijalizirane konstitutivnosti prema kojoj će na kraju ispasti da su glavni krivci i za višestoljetni hrvatski uzmak na prostorima onoga što zovemo Bosna i Hercegovina isključivo oni koji danas nastoje spasiti barem što se još spasiti da. Krivci nisu ni slavni hrvatski srednjevjekovni velikaši, vojskovođe, crkveni velikodostojnici, nisu krivi ni turski osvajači (jer Turci narodu u pravilu nisu smetali Bogu se moliti, a zar narodu išta više i treba), nije to ni srpski ovovjekovni hegemonizam i unitarizam, još manje mogu biti krivi komunisti (tko je htio, i tada je mogao Boga vazda moliti, a zar narodu išta više i treba). Za sve hrvatske nedaće i gubitke kriv je Tuđman i Hercegovci, pri čemu se još sa sigurnošću ne može reći tko je na koga presudnije, đavolski utjecao.
Je li jaz između dviju „škola“ mišljenja o pojmovima kao što su (više)nacionalna država, domovina, zavičaj, konstitutivnost, jednakopravnost, mišljenja o sadržaju tih pojmova odnosno formi njihova ostvarenja, je li taj jaz među Hrvatima u Bosni i Hercegovini tako velik i nepremostiv kako to sugeriraju ostrašćeni stavovi Ivana Šarčevića?
Može li se uopće (makar i svijećom) pronaći neki zajednički nazivnik između onih koji su jugoslavenstvo „pretočili“ u bosanstvo, koji su jednu domovinu nabrzinu zamijenili drugom (što li im je slijedeće), i onih koji su i jednoj i drugoj spomenutoj državi odricali bjanko pravo na „domovinsku“ atribuciju, onih za koje „antijugoslavenstvo“ i „antibosanstvo“ samo po sebi nije grijeh, nije bogohulno (kao za Ivana Šarčevića), nego prvenstveno krik protiv nepravednih država i režima? Na čiju će stranu prevagnuti? Onih koji se kao krpelji hvataju uvijek novih gospodara/država ili onih koji se ne libe tim gospodarima „zaviriti u zube“?
Da su se svi ljudi ovdje, i u sva vremena, doslovno ravnali samo onim biblijskim, donekle oportunističkim stavom „Bogu Božje, caru carevo“, ne „talasaj“, trpi i šuti, ne bismo li i danas živjeli u nekim predcivilizacijskim društvima, nebi li naše institucije još uvijek bile robovlasničke ili feudalne? Zar bismo danas, naprimjer, smjeli govoriti o prirodnim pravima svih naroda na samoodređenje, zar bismo uopće smjeli tragati za boljim i pravednijim?
Za razliku od Kraljevstva Nebeskog koje je zajednička domovina dušama svih ljudi tamo gore, po svemu sudeći prostrana domovina bez vidljivih granica, domovina dušama svih vjera (o različitim našim etnijima, kako narode u Bosni i Hercegovini vole zvati u Sarajevu, da i ne govorimo), gdje sam Bog svime ravna i sve određuje, ovdje dolje (u ovoj grebenoj dolini suza, rekao bi Matan iz Prosjaka i sinova) stvari stoje ponešto drukčije.
Ovdje su narodi i njihove domovine mnoge, ovdje svi ljudi ne govore istim jezikom, ovdje se za mnoge osobne ili kolektivne identifikacije pita srce a ne duša. Najčešće ne imajući ništa protiv izvjesna blagostanja u Vječnosti (uz propisno kajanje zajamčenoga svima), ovdje dolje ljudskim odabirima vrlo često upravlja želja za boljim životom, za sigurnom budućnošću svoje obitelji i potomaka, ljudi u potrazi za tim boljim životom vrlo često napuštaju zavičaje, zanemaruju tradiciju i vlastiti jezik, zatomljuju svoje kulturne specifičnosti, odriču se vjere ili je mijenjaju za neku drugu. (I ne pitaju u Austriji ili Australiji ti naši Hrvati što je s našim nacionalnim pravima i ravnopravnosti, kako je genijalno primjetio još jedan sarajevski katolički svećenik, prononsirani borac za hrvatska politička prava.)
To se, što zaboravlja ili prešućuje naš fratar Šarčević, ne događa samo u sklopu „humanih preseljenja“ o kojima on voli pisati, koristeći uvijek crno-bijelu tehniku, taj trivijalni obrazac koji je u književnosti i ozbiljnome „pisanju“ preživljen još u devetnaestom stoljeću. Razna spontana, humana i nehumana (valjda bismo se nas dva Ivana mogli složiti da je ovo zadnje najgore među njima) preseljenja ovom se narodu događaju stoljećima, još prije nego je Tuđman postao važan, a Hercegovce se počelo nešto pitati. Pitanje je, ključno je pitanje oko kojeg se mi tako žestoko sporimo, kako te procese zaustaviti!?
Da mene i mog imenjaka Ivana Šarčevića ne čeka linearna eshatološka sudbina, u koju nam je obojici – kao uzornim katolicima – bez suvišnih pitanja vjerovati, onda bismo se u nekom budućem životu mogli vratiti u ove zemlje (Hercegovinu i Bosnu), vratiti se na ovo „mjesto zločina“, i provjeriti plodove stabala/modela koje ćemo podignuti idućih godina. S takvim iskustvom danas bismo lakše birali i ono što nam se – s pravom - ne čini idealnim.
Danas nam svojevrsni vodič može biti tek sveukupna narodna povijest (kao nekakav oblik našega prethodnog života), sve one mijene i modeli koji su nas zadesili u vremenu prije ovoga našeg najnovijega (o kojemu mi kao svjedoci ili akteri teško možemo suditi hladne glave), a čiji plodovi nisu baš slatki. O tome najrječitije govore – brojke: udio u stanovništvu, brojne davno zatrte i zaboravljene crkve i samostani, župe – čak cijele stare biskupije – bez vjernika.
Uz sve ograde i razočaranja „narodom“, nama danas ostaje, koliko god nam to teško padalo, prihvatiti volju većine unutar svoga etnija, taj ovozemaljski mehanizam traganja za boljim društvom. I nadati se da će većina ovaj put odabrati barem najmanje loše rješenje.
piše: Ivan Šimić l dnevnik.ba
Najprije Ivan Lovrenović u Danima, analizirajući rezultate drugoga kruga hrvatskih predjedničkih izbora, posebno zemljopisnu disperziju onih koji su glasovali za Milana Bandića, proglašava kapitulacijom zdravoga razuma, konačnu hercegovinizaciju političkih stavova ovdašnjih Hrvata, u Hercegovini očekivanu (zna se), ali bome i u Bosni. Ivan Šarčević, bosanski fratar i kolumnist sarajevskogOslobođenja, u svom zadnjem tekstu razočarano uviđa da „zaglupljeni apatridi“, praktikanti „neobrazovanoga i licemjernoga etnokonfesionalnog rodoljublja“, ne žive samo u Hercegovini.
Oni su se izgleda razmilili puno šire i dublje, sve tamo do onih „tobožnjih povijesnih granica države Hrvatske“. Da ironija nepravedne hrvatske sudbine, često upravljane raznim povijesnim krivotvorinama, bude još i veća, izgleda - svedoče to rezultati spomenutih izbora - da nemali broj tih poklonika politike „zločina i pljačke“ ima prebivalište (samo privremeno, vjeruje Šarčević, tek iščekujući sirenski zov „matice“) u Tuzli i Sarajevu, naprimjer. Vješto i maliciozno konstruirajući analogije između naše sudbine u Bosni i Hercegovini i sudbine erdeljskih Nijemaca u Rumunjskoj, namjerno ispustivši suštinske razlike, velečasni Šarčević još se jednom obrušava na svoje omiljene žrtve.
Razočaranje sluge Božjega Ivana Šarčevića mora biti veliko. On se zacijelo pita gdje je to u svojim propovjedima i tekstovima (po)griješio, kako je moguće da u Sarajevu, tu pred nosom, gdje je valjda svaki Hrvat imao privilegij barem jednom slušati njegove angažirane homilije ili čitati osuđujuće novinske uratke, kako je dakle moguće da tu ima onih koji svojim glasom odobravaju politiku koju je na zadnjim izborima simbolizirao Milan Bandić.
Čak i da je bio sve ove godine na tom poslu sam, da toj istoj pastvi nisu oči pokušavali otvoriti i njegovi kolege Luka Markešić i Petar Anđelović recimo, da im se u novije vrijeme nije pridružio mlađahni i poletni Petar Jeleč, da im svi skupa nisu tako uvjerljivo ukazivali na različite hercegovačke zločinačke projekte, njegovi argumenti su toliko utemeljeni da ih je morao uvažiti svaki Hrvat Sarajlija, većina Hrvata u Bosni, i još poneki pošteni Hercegovac.
Oštro zbori i optužuje Ivan Šarčević. On izgleda sve zna i sve je shvatio. Naše razloge (hercegovačke, hercegbosanske, razloge većine Hrvata u Bosni i Hercegovini) niti sluša, niti želi čuti. Kad je napokon primjetio da ta većina u velikoj mjeri ne dijeli njegove političke stavove, onda tu većinu proglašava zaglupljenom. Da bi cijela stvar izgledala uvjerljivije, on nam spočitava naše političare, kao da i nama tih političara – prečesto nevjerodostojnih, korumpiranih - nije puna kapa; prokazujući vlastodršce on nastoji kompromitirati legitimne narodne zahtjeve i ciljeve.
Može li Ivan Šarčević, može li pošten itko u ovoj zemlji ne znati da su uvijek curili, i da će Hrvati iz Bosne i Hercegovine dugoročno potpuno iscuriti ne stvori li se ustavni okvir koji će jamčiti nacionalnu ravnopravnost, razvoj, jednako dobar život kao drugdje.
Zanimljiva je (taman koliko i nakaradna) teza promotora neteritorijalizirane konstitutivnosti prema kojoj će na kraju ispasti da su glavni krivci i za višestoljetni hrvatski uzmak na prostorima onoga što zovemo Bosna i Hercegovina isključivo oni koji danas nastoje spasiti barem što se još spasiti da. Krivci nisu ni slavni hrvatski srednjevjekovni velikaši, vojskovođe, crkveni velikodostojnici, nisu krivi ni turski osvajači (jer Turci narodu u pravilu nisu smetali Bogu se moliti, a zar narodu išta više i treba), nije to ni srpski ovovjekovni hegemonizam i unitarizam, još manje mogu biti krivi komunisti (tko je htio, i tada je mogao Boga vazda moliti, a zar narodu išta više i treba). Za sve hrvatske nedaće i gubitke kriv je Tuđman i Hercegovci, pri čemu se još sa sigurnošću ne može reći tko je na koga presudnije, đavolski utjecao.
Je li jaz između dviju „škola“ mišljenja o pojmovima kao što su (više)nacionalna država, domovina, zavičaj, konstitutivnost, jednakopravnost, mišljenja o sadržaju tih pojmova odnosno formi njihova ostvarenja, je li taj jaz među Hrvatima u Bosni i Hercegovini tako velik i nepremostiv kako to sugeriraju ostrašćeni stavovi Ivana Šarčevića?
Može li se uopće (makar i svijećom) pronaći neki zajednički nazivnik između onih koji su jugoslavenstvo „pretočili“ u bosanstvo, koji su jednu domovinu nabrzinu zamijenili drugom (što li im je slijedeće), i onih koji su i jednoj i drugoj spomenutoj državi odricali bjanko pravo na „domovinsku“ atribuciju, onih za koje „antijugoslavenstvo“ i „antibosanstvo“ samo po sebi nije grijeh, nije bogohulno (kao za Ivana Šarčevića), nego prvenstveno krik protiv nepravednih država i režima? Na čiju će stranu prevagnuti? Onih koji se kao krpelji hvataju uvijek novih gospodara/država ili onih koji se ne libe tim gospodarima „zaviriti u zube“?
Da su se svi ljudi ovdje, i u sva vremena, doslovno ravnali samo onim biblijskim, donekle oportunističkim stavom „Bogu Božje, caru carevo“, ne „talasaj“, trpi i šuti, ne bismo li i danas živjeli u nekim predcivilizacijskim društvima, nebi li naše institucije još uvijek bile robovlasničke ili feudalne? Zar bismo danas, naprimjer, smjeli govoriti o prirodnim pravima svih naroda na samoodređenje, zar bismo uopće smjeli tragati za boljim i pravednijim?
Za razliku od Kraljevstva Nebeskog koje je zajednička domovina dušama svih ljudi tamo gore, po svemu sudeći prostrana domovina bez vidljivih granica, domovina dušama svih vjera (o različitim našim etnijima, kako narode u Bosni i Hercegovini vole zvati u Sarajevu, da i ne govorimo), gdje sam Bog svime ravna i sve određuje, ovdje dolje (u ovoj grebenoj dolini suza, rekao bi Matan iz Prosjaka i sinova) stvari stoje ponešto drukčije.
Ovdje su narodi i njihove domovine mnoge, ovdje svi ljudi ne govore istim jezikom, ovdje se za mnoge osobne ili kolektivne identifikacije pita srce a ne duša. Najčešće ne imajući ništa protiv izvjesna blagostanja u Vječnosti (uz propisno kajanje zajamčenoga svima), ovdje dolje ljudskim odabirima vrlo često upravlja želja za boljim životom, za sigurnom budućnošću svoje obitelji i potomaka, ljudi u potrazi za tim boljim životom vrlo često napuštaju zavičaje, zanemaruju tradiciju i vlastiti jezik, zatomljuju svoje kulturne specifičnosti, odriču se vjere ili je mijenjaju za neku drugu. (I ne pitaju u Austriji ili Australiji ti naši Hrvati što je s našim nacionalnim pravima i ravnopravnosti, kako je genijalno primjetio još jedan sarajevski katolički svećenik, prononsirani borac za hrvatska politička prava.)
To se, što zaboravlja ili prešućuje naš fratar Šarčević, ne događa samo u sklopu „humanih preseljenja“ o kojima on voli pisati, koristeći uvijek crno-bijelu tehniku, taj trivijalni obrazac koji je u književnosti i ozbiljnome „pisanju“ preživljen još u devetnaestom stoljeću. Razna spontana, humana i nehumana (valjda bismo se nas dva Ivana mogli složiti da je ovo zadnje najgore među njima) preseljenja ovom se narodu događaju stoljećima, još prije nego je Tuđman postao važan, a Hercegovce se počelo nešto pitati. Pitanje je, ključno je pitanje oko kojeg se mi tako žestoko sporimo, kako te procese zaustaviti!?
Da mene i mog imenjaka Ivana Šarčevića ne čeka linearna eshatološka sudbina, u koju nam je obojici – kao uzornim katolicima – bez suvišnih pitanja vjerovati, onda bismo se u nekom budućem životu mogli vratiti u ove zemlje (Hercegovinu i Bosnu), vratiti se na ovo „mjesto zločina“, i provjeriti plodove stabala/modela koje ćemo podignuti idućih godina. S takvim iskustvom danas bismo lakše birali i ono što nam se – s pravom - ne čini idealnim.
Danas nam svojevrsni vodič može biti tek sveukupna narodna povijest (kao nekakav oblik našega prethodnog života), sve one mijene i modeli koji su nas zadesili u vremenu prije ovoga našeg najnovijega (o kojemu mi kao svjedoci ili akteri teško možemo suditi hladne glave), a čiji plodovi nisu baš slatki. O tome najrječitije govore – brojke: udio u stanovništvu, brojne davno zatrte i zaboravljene crkve i samostani, župe – čak cijele stare biskupije – bez vjernika.
Uz sve ograde i razočaranja „narodom“, nama danas ostaje, koliko god nam to teško padalo, prihvatiti volju većine unutar svoga etnija, taj ovozemaljski mehanizam traganja za boljim društvom. I nadati se da će većina ovaj put odabrati barem najmanje loše rješenje.
utorak, siječnja 19, 2010
Kardinal Puljić : Hrvatska zaboravila na svoju ustavnu obvezu prema Hrvatima u BiH
Uzoriti kardinal Vinko Puljić sastao se u ponedjeljak, 18. siječnja 2010. godine, s članom Predsjedništva HDZ BiH i dopredsjednikom Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda Davorom Čordašem i zamjenikom ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH Slavkom Marinom, u sjedištu Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu, priopćeno je iz HDZ BiH.
Član Predsjedništva HDZ BiH i dopredsjednik Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda Davor Čordaš istaknuo je kardinalu Puljiću da donošenje novog Zakona o prebivalištu u Republici Hrvatskoj, sa sadržajem koji je ponuđen može donijeti velike probleme potencijalnim povratnicima koji bi zbog toga mogli odustati od povratka i obnove u BiH.
Gospodin Čordaš je rekao da nije optimista, ako Hrvati koji su prognani iz BiH još 1992., budu prinuđeni birati između prebivališta u Republici Hrvatskoj ili BiH, neće donijeti odluku o trajnom iseljavanju iz BiH. Već imamo slično iskustvo iz 2001 godine kada su se povratnici zbog zdravstvenog osiguranja masovno odjavljivali sa svojih adresa u BiH i ponovno vraćali u Hrvatsku.
Donošenjem takvog zakona takođe bi se stvorili problemi prognanim Hrvatima u procesu registriranja i samom glasovanju u ovogodišnjim izborima u BiH na državnoj i entitetskoj razini.
U sličnoj situaciji naći će se i branitelji koji su ostvarili prava u RH, ali i radnici koji iz BiH trenutno rade u Republici Hrvatskoj. Smatramo da ovo pitanje treba ostaviti otvoreno do ulaska BiH u EU ili barem do 2 014 godine do kada se planira završiti povratak, barem u kapacitetu u kojem je sada otvoren, iako će taj proces ostati otvoren za Hrvate do god se i zadnji Hrvat želi vratiti na svoje ognjište u BIH.
Uzoriti kardinal Vinko Puljić za navedeni zakon kaže da je Vlada Republike Hrvatske očito zaboravila na svoju Ustavnu obvezu o Hrvatima izvan RH, te izrazio svoju veliku zabrinutost povodom ovog prijedloga zakona koji je pušten u saborsku proceduru. Također je istaknuo i svoje žaljenje što se nije ni pokušalo konzultirati s Katoličkom crkvom u BIH, a koliko je upoznat ni s predstavnicima Hrvata u Saboru RH iz 11. izborne jedinice. Smatra da je nužno otvoriti dijalog s Vladom RH I to sa svih razina I institucija iz BiH, jer je to jedini način kako se ne bi donijelo rješenje koje bi moglo imati nesagledive posljedice za položaj i opstojnost Hrvata u BiH, stoji u priopćenju HDZ BiH.
Na sastanku se razgovaralo o problemima povratka izbjeglih i raseljenih, a osobito zanimanje kardinal Puljić je izrazio za usvojenu Strategiju o rješavanju pitanja izbjeglih i raseljenih osoba.
Čordaš i Marin, upoznali su kardinala s detaljima Strategije i rješenjima koja su usvojena. Oblasti koje Strategija obuhvaća su povratak, nadoknada štete i izbor mjesta prebivališta. Marin je istakao značaj realizacije Zaključka Parlamenta BiH prema kojem je Vijeće ministara zaduženo da iznađe kreditna sredstva za povratak do 2014. godine u iznosu od 400 milijuna KM , što je i predviđeno Strategijom. Kardinal je upoznat i s planovima i financiranjem projekata obnove od sredstava za 2010. godinu putem Fonda za povratak BiH, jer je u okviru tih sredstava uz obnovu kuća, planirana i obnova vjerskih objekata, stoji na kraju priopćenja Ureda za informiranje HDZ BiH..
Član Predsjedništva HDZ BiH i dopredsjednik Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda Davor Čordaš istaknuo je kardinalu Puljiću da donošenje novog Zakona o prebivalištu u Republici Hrvatskoj, sa sadržajem koji je ponuđen može donijeti velike probleme potencijalnim povratnicima koji bi zbog toga mogli odustati od povratka i obnove u BiH.
Gospodin Čordaš je rekao da nije optimista, ako Hrvati koji su prognani iz BiH još 1992., budu prinuđeni birati između prebivališta u Republici Hrvatskoj ili BiH, neće donijeti odluku o trajnom iseljavanju iz BiH. Već imamo slično iskustvo iz 2001 godine kada su se povratnici zbog zdravstvenog osiguranja masovno odjavljivali sa svojih adresa u BiH i ponovno vraćali u Hrvatsku.
Donošenjem takvog zakona takođe bi se stvorili problemi prognanim Hrvatima u procesu registriranja i samom glasovanju u ovogodišnjim izborima u BiH na državnoj i entitetskoj razini.
U sličnoj situaciji naći će se i branitelji koji su ostvarili prava u RH, ali i radnici koji iz BiH trenutno rade u Republici Hrvatskoj. Smatramo da ovo pitanje treba ostaviti otvoreno do ulaska BiH u EU ili barem do 2 014 godine do kada se planira završiti povratak, barem u kapacitetu u kojem je sada otvoren, iako će taj proces ostati otvoren za Hrvate do god se i zadnji Hrvat želi vratiti na svoje ognjište u BIH.
Uzoriti kardinal Vinko Puljić za navedeni zakon kaže da je Vlada Republike Hrvatske očito zaboravila na svoju Ustavnu obvezu o Hrvatima izvan RH, te izrazio svoju veliku zabrinutost povodom ovog prijedloga zakona koji je pušten u saborsku proceduru. Također je istaknuo i svoje žaljenje što se nije ni pokušalo konzultirati s Katoličkom crkvom u BIH, a koliko je upoznat ni s predstavnicima Hrvata u Saboru RH iz 11. izborne jedinice. Smatra da je nužno otvoriti dijalog s Vladom RH I to sa svih razina I institucija iz BiH, jer je to jedini način kako se ne bi donijelo rješenje koje bi moglo imati nesagledive posljedice za položaj i opstojnost Hrvata u BiH, stoji u priopćenju HDZ BiH.
Na sastanku se razgovaralo o problemima povratka izbjeglih i raseljenih, a osobito zanimanje kardinal Puljić je izrazio za usvojenu Strategiju o rješavanju pitanja izbjeglih i raseljenih osoba.
Čordaš i Marin, upoznali su kardinala s detaljima Strategije i rješenjima koja su usvojena. Oblasti koje Strategija obuhvaća su povratak, nadoknada štete i izbor mjesta prebivališta. Marin je istakao značaj realizacije Zaključka Parlamenta BiH prema kojem je Vijeće ministara zaduženo da iznađe kreditna sredstva za povratak do 2014. godine u iznosu od 400 milijuna KM , što je i predviđeno Strategijom. Kardinal je upoznat i s planovima i financiranjem projekata obnove od sredstava za 2010. godinu putem Fonda za povratak BiH, jer je u okviru tih sredstava uz obnovu kuća, planirana i obnova vjerskih objekata, stoji na kraju priopćenja Ureda za informiranje HDZ BiH..
ponedjeljak, siječnja 18, 2010
Josipović: Podržao bih i tri federalne jedinice u BiH
Novoizabrani predsjednik Hrvatske Ivo Josipović izjavio je da nije pametno i mudro izvana forsirati formule za BiH, već da formulu moraju naći tri konstitutivna naroda zajedno i sami.
On je kazao da bi podržao i tri federalne jedinice ako se o tome dogovore narodi u BiH. "Sve što bi se izvana nametnulo bilo bi kratkoga vijeka", ocijenio je Josipović i dodao da je apsolutno na istom fonu kao i predsjednik Srbije Boris Tadić, odnosno da službeni Zagreb, kao i Beograd, želi da podrži dogovor tri naroda u BiH.
On je istakao da je sadašnja organizacija BiH legalna i legitimna i da nije na njemu da je mijenja. "Kada bude drugačije, kada se o tome bude razgovaralo, onda ćemo promijeniti stav.
Kada vi promijenite svoju organizaciju, to će za mene biti relevantno", rekao je Josipović za "Nezavisne novine". Na pitanje da li bi podržao BiH uređenu sa tri federalne jedinice, od kojih bi jedna bila sa hrvatskom većinom, Josipović je rekao da će apsolutno i to podržati ako se o tome dogovore tri naroda. On je dodao da želi i sa političkog i sa ljudskog aspekta da BiH nađe ključ svoje organizacije, da tri konstitutivna naroda nađu formulu oko koje će se složiti, koja će biti pravedna, odnosno koja će biti smatrana pravednom za sve.
Poskok.info
On je kazao da bi podržao i tri federalne jedinice ako se o tome dogovore narodi u BiH. "Sve što bi se izvana nametnulo bilo bi kratkoga vijeka", ocijenio je Josipović i dodao da je apsolutno na istom fonu kao i predsjednik Srbije Boris Tadić, odnosno da službeni Zagreb, kao i Beograd, želi da podrži dogovor tri naroda u BiH.
On je istakao da je sadašnja organizacija BiH legalna i legitimna i da nije na njemu da je mijenja. "Kada bude drugačije, kada se o tome bude razgovaralo, onda ćemo promijeniti stav.
Kada vi promijenite svoju organizaciju, to će za mene biti relevantno", rekao je Josipović za "Nezavisne novine". Na pitanje da li bi podržao BiH uređenu sa tri federalne jedinice, od kojih bi jedna bila sa hrvatskom većinom, Josipović je rekao da će apsolutno i to podržati ako se o tome dogovore tri naroda. On je dodao da želi i sa političkog i sa ljudskog aspekta da BiH nađe ključ svoje organizacije, da tri konstitutivna naroda nađu formulu oko koje će se složiti, koja će biti pravedna, odnosno koja će biti smatrana pravednom za sve.
Poskok.info
utorak, siječnja 12, 2010
Hrvati traže Dayton 2 za pravednu i održivu BiH
Nužno je postići temeljni politički konsenzus tri konstitutivna naroda o održivosti i budućnosti zemlje
Martin Raguž, zamjenik predsjednika HDZ 1990, jedne od dviju najjači hrvatskih stranaka u BiH, izjavio je da ova stranka smatra nužnim organiziranje nove međunarodne konferencije o Bosni i Hercegovini, odnosno svojevrsnog Daytona dva kako bi se konačno našla održiva i pravedna rješenja za BiH.
Ovakav stav Raguž pojašnjava nemogućnošću postizanja dogovora u postojećim okolnostima i uz ograničenost domaćih političkih aktera.
»Nažalost, u BiH su dominantne tendencije kozmetičkih ili prividnih ustavnih promjena koje u osnovi imaju ambiciju legaliziranja statusa quo, koji u biti znači pretvaranje ove države u labavu konfederaciju dva entiteta, s punom dominacijom Srba u Republici Srpskoj i Bošnjaka u Federaciji BiH, s pogubnim posljedicama u vidu trajne političke marginalizacije Hrvata, kazao je Raguž u intervjuu za sarajevsko »Oslobođenje«.
Po njegovom mišljenju, postojeći rasplet u BiH na relaciji Sarajevo - Banja Luka, koji vodi ka gruboj podjeli zemlje, ne može opstati i stoga je nužno postići temeljni politički konsenzus tri konstitutivna naroda o održivosti i budućnosti ove zemlje bez ekskluziviteta i dvojakih standarda, bilo u institucionalnom, bilo u teritorijalnom smislu.
Ipak, on nije toliko optimističan da bi do ustavnih promjena moglo doći u 2010., izbornoj godini u BiH: »Šanse za ozbiljniju ustavnu reformu u izbornoj godini objektivno su reducirane. Ne postoji spremnost ni domaćih ni međunarodnih struktura za ozbiljniji pomak. Mi smo i dalje na stajalištu da ključni međunarodni akteri ne mogu pobjeći od odgovornosti za ovakav negativan rasplet, s obzirom na način na koji je postignut Daytonski mirovni sporazum. Nije dovoljno reći: to je vaša unutarnja stvar, s obzirom na karakter startnih pozicija koje imaju strane u BiH, jer je takav pristup na ovim prostorima često imao vrlo pogubne posljedice.«
Podsjetimo, Predsjedništvo HDZ 1990 ocijenilo je prošloga tjedna da je političko stanje u BiH alarmantno te da je BiH bliža raspadu nego integraciji.
»Posljednji pokušaj promjene ustava u tzv. Butmirskom procesu nije uspio, a nije ni mogao uspjeti jer je projektiran na istrunulim temeljima Aneksa IV Daytonskog mirovnog sporazuma. Bio je to pokušaj da se kroz kozmetičke promjene legalizira BiH kao konfederacija dva nacionalna entiteta s dominacijom Bošnjaka u jednom i Srba u drugom entitetu, bez ambicije da se suštinski rješava pozicija hrvatskog naroda«, zaključeno je na sjednici Predsjedništva ove stranke.
Martin Raguž, zamjenik predsjednika HDZ 1990, jedne od dviju najjači hrvatskih stranaka u BiH, izjavio je da ova stranka smatra nužnim organiziranje nove međunarodne konferencije o Bosni i Hercegovini, odnosno svojevrsnog Daytona dva kako bi se konačno našla održiva i pravedna rješenja za BiH.
Ovakav stav Raguž pojašnjava nemogućnošću postizanja dogovora u postojećim okolnostima i uz ograničenost domaćih političkih aktera.
»Nažalost, u BiH su dominantne tendencije kozmetičkih ili prividnih ustavnih promjena koje u osnovi imaju ambiciju legaliziranja statusa quo, koji u biti znači pretvaranje ove države u labavu konfederaciju dva entiteta, s punom dominacijom Srba u Republici Srpskoj i Bošnjaka u Federaciji BiH, s pogubnim posljedicama u vidu trajne političke marginalizacije Hrvata, kazao je Raguž u intervjuu za sarajevsko »Oslobođenje«.
Po njegovom mišljenju, postojeći rasplet u BiH na relaciji Sarajevo - Banja Luka, koji vodi ka gruboj podjeli zemlje, ne može opstati i stoga je nužno postići temeljni politički konsenzus tri konstitutivna naroda o održivosti i budućnosti ove zemlje bez ekskluziviteta i dvojakih standarda, bilo u institucionalnom, bilo u teritorijalnom smislu.
Ipak, on nije toliko optimističan da bi do ustavnih promjena moglo doći u 2010., izbornoj godini u BiH: »Šanse za ozbiljniju ustavnu reformu u izbornoj godini objektivno su reducirane. Ne postoji spremnost ni domaćih ni međunarodnih struktura za ozbiljniji pomak. Mi smo i dalje na stajalištu da ključni međunarodni akteri ne mogu pobjeći od odgovornosti za ovakav negativan rasplet, s obzirom na način na koji je postignut Daytonski mirovni sporazum. Nije dovoljno reći: to je vaša unutarnja stvar, s obzirom na karakter startnih pozicija koje imaju strane u BiH, jer je takav pristup na ovim prostorima često imao vrlo pogubne posljedice.«
Podsjetimo, Predsjedništvo HDZ 1990 ocijenilo je prošloga tjedna da je političko stanje u BiH alarmantno te da je BiH bliža raspadu nego integraciji.
»Posljednji pokušaj promjene ustava u tzv. Butmirskom procesu nije uspio, a nije ni mogao uspjeti jer je projektiran na istrunulim temeljima Aneksa IV Daytonskog mirovnog sporazuma. Bio je to pokušaj da se kroz kozmetičke promjene legalizira BiH kao konfederacija dva nacionalna entiteta s dominacijom Bošnjaka u jednom i Srba u drugom entitetu, bez ambicije da se suštinski rješava pozicija hrvatskog naroda«, zaključeno je na sjednici Predsjedništva ove stranke.
IZDVOJEN KOMENTAR: Priznajemo, krivi smo
Ovom rečenicom (samo u jednini) obraća se okrivljenik na sudu kad priznaje svoju krivnju za počinjeno kazneno djelo. Parafrazirajući tu frazu, u ime hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini (u Hrvatskoj znanog kao Hercegovci, Bosanci, Hecegbosanci, Kamenjarci, Seljačine, Lopovi, Čobani), priznajem krivnju Vama - Hrvatima u RH za korištenje ustavnog prava svakog državljana RH – izlaska na izbore.
Priznajem i krivnju za primanje 20-tak milijuna kuna svake godina iz proračuna RH, kojeg donosi sabor. Ali, budući da smo mi pretplaćeni na krivnju (kao što ste Vi - Hrvati iz RH pretplaćeni na traženje krivaca za svoju situaciju) naša krivnja tu ne prestaje. Izvinjavam se i za činjenicu što nismo iskopali još jedno Buško blato u Hercegovini pa da se ne dogodi da Dubrovnik ostaje par dana bez električne energije i da HEP ne crpi samo 600-tinjak milijuna kuna vrijednosti električne energije, nego bar jednu milijardu. Primite naše iskrene isprike i za činjenicu što kupujemo Vaše proizvode, jer kad sa svim državama sa kojima trgujete imate robni deficit, zašto bi bili u suficitu sa jednom zaostalom Bosnom i Hercegovinom?
Žao nam je i činjenice što svake godine u Hrvatskoj, nakon završetka studija, ostane živjeti na stotine mladih Hrvata iz Bih jer zauzimaju radna mjesta Vašim novopečenim intelektualcima (kojih je u RH jako puno), pa oni sreću moraju potražiti u inozemstvu. Vezano za zadnju ispriku priznajemo i krivnju za permanentno, višestoljetno, doseljavanje u Vašu državu, jer RH oduvijek ima visok prirodni priraštaj i uz nas postaje tijesno.
Od naših živućih branitelja i članova obitelji poginulih, primite iskrenu ispriku za dolazak na ratišta diljem Lijepe Vaše i za suprostavljanje srpskom agresoru na samom početku agresije, jer što su oni imali tražiti u RH kad tu ne plaćaju porez i samo zauzimaju mjesto na prvoj liniji Vama iz RH koji ste čekali u redovima za odlazak na istu? I na kraju, budući da smo sportska nacija, primite isprike i na tom polju. Izvinjavam se u ime Marina Čilića što još nije postao broj 1 na ATP listi, u ime Ćire, Šukera, Bobana, braće Kovač, Ćorluke , Šimunića i ostalih što Hrvatska još nije osvojila svjetsko prvenstvo u nogometu.
Uvijek krivi, Hrvati iz Bosne i Hercegovine.
Tomislav iz Tomislavgrada l poskok.info
Priznajem i krivnju za primanje 20-tak milijuna kuna svake godina iz proračuna RH, kojeg donosi sabor. Ali, budući da smo mi pretplaćeni na krivnju (kao što ste Vi - Hrvati iz RH pretplaćeni na traženje krivaca za svoju situaciju) naša krivnja tu ne prestaje. Izvinjavam se i za činjenicu što nismo iskopali još jedno Buško blato u Hercegovini pa da se ne dogodi da Dubrovnik ostaje par dana bez električne energije i da HEP ne crpi samo 600-tinjak milijuna kuna vrijednosti električne energije, nego bar jednu milijardu. Primite naše iskrene isprike i za činjenicu što kupujemo Vaše proizvode, jer kad sa svim državama sa kojima trgujete imate robni deficit, zašto bi bili u suficitu sa jednom zaostalom Bosnom i Hercegovinom?
Žao nam je i činjenice što svake godine u Hrvatskoj, nakon završetka studija, ostane živjeti na stotine mladih Hrvata iz Bih jer zauzimaju radna mjesta Vašim novopečenim intelektualcima (kojih je u RH jako puno), pa oni sreću moraju potražiti u inozemstvu. Vezano za zadnju ispriku priznajemo i krivnju za permanentno, višestoljetno, doseljavanje u Vašu državu, jer RH oduvijek ima visok prirodni priraštaj i uz nas postaje tijesno.
Od naših živućih branitelja i članova obitelji poginulih, primite iskrenu ispriku za dolazak na ratišta diljem Lijepe Vaše i za suprostavljanje srpskom agresoru na samom početku agresije, jer što su oni imali tražiti u RH kad tu ne plaćaju porez i samo zauzimaju mjesto na prvoj liniji Vama iz RH koji ste čekali u redovima za odlazak na istu? I na kraju, budući da smo sportska nacija, primite isprike i na tom polju. Izvinjavam se u ime Marina Čilića što još nije postao broj 1 na ATP listi, u ime Ćire, Šukera, Bobana, braće Kovač, Ćorluke , Šimunića i ostalih što Hrvatska još nije osvojila svjetsko prvenstvo u nogometu.
Uvijek krivi, Hrvati iz Bosne i Hercegovine.
Tomislav iz Tomislavgrada l poskok.info
ponedjeljak, siječnja 11, 2010
Sto tisuća Hrvata iz BiH poslalo SOS poruku Zagrebu
Hrvati iz BiH, zapravo su Bandića iskoristili kao medij za slanje SOS poruke Hrvatskoj i Zagrebu- poslušajte nas, pomozite nam, i mi smo dio hrvatskog tjela, ali dio kojeg boli, a vas baš briga što nas boli.
Da je Ivo Josipović u predsjedničkoj kampanji rekao da je dvoentitetska država nepravedna, da su Hrvati u BH neravnopravni i da i oni imaju pravo na entitet, da će to pravo on aktivno podupirati, da smatra da tronacionalna BiH može opstati samo kao troentitetska država, a da je Milan Bandić ostao pri svojim floskulama s početka kampanje o „podršci jedinstvenoj, demokratsdkoj, cjelovitoj BiH ravnopravnih naroda i građana“, vrlo je vjerojatno da bi velika većina hrvatskih birača u BiH glasovala za kandidata SDP-a.
Blizu 100 tisuća Hrvata u BiH, nije naime, u nedjelju glasovalo za Bandića, niti protiv Josipovića već za treći entitet. Podsjetimo se kako je na početku kampanje Bandić imao bjanco potporu u Hercegovini, jer je Hercegovac, a onda je ta potpora rapidno počela padati kada je u izjavama sarajevskim medijima na izravno pitanje o trećem entitetu, odgovorio kako glavninu problema u BiH može rješiti gospodarstvo. Suočen sa žestokim kritikama da je zatajio Hrvate u BiH, da ignorira njihove težnje, da se dodvorava Sarajevu, i ponaša poput Mesića, Bandić je preko noći promjenio priču, uvidjevši kako mu zbog tih izjava rapidno pada popularnost, a da masovnu potporu birača u BiH može dobiti samo spomene li treći entitet. Prilikom posjete Mostaru izjavio je kako je "treći entitet neminovnost", uz dodatak "da ga on ne priželjkuje i ne zagovara, ali ako ne bude povratka u RS, a Bošnjaci nastave preglasavati Hrvate u Federaciji onda je jedino rješenje treći entitet"..I to je neprestano ponavljao do kraja kampanje. Spominjanje trećeg entiteta i plašenje crvenim Josipovićem mobilizirao je biračko tjelo u BiH, kao nitko prije njega.
Hrvati iz BiH, zapravo su Bandića iskoristili kao medij za slanje SOS poruke Hrvatskoj i Zagrebu- poslušajte nas, pomozite nam, i mi smo dio hrvatskog tjela, ali dio kojeg boli, a vas baš briga što nas boli. Deset godina aktualni hrvatski predsjednik Stipe Mesić bio je gluh za nevolje, težnje i frustracije bh sunarodnjaka, ni jednom u dva mandata nespomenuvši da su Hrvati u BiH, i institucionalno i stvarno neravnopravni. Ni jednom ih nije posjetio, a bezbroj puta je bio u Sarajevu, tjeravši mlin ba unitarnu bošnjačku vodu, majorizacije i marginalizacije Hrvata.
Zbog masovnog izlaska na birališta i gotovo stopostotne podrške Bandiću Hrvate iz BiH se, sada, percipira kao konzervativce, desničare, neosjetljive na pitanja korupcije, socijalne pravde, koje je potencirao Josipović. Zato je njihov položaj, sada, još tragičniji. Desničarstvo bh Hrvata nije nešto što ih razlikuje od ostalih, nešto uređeno, svojstveno samo njima. Oni će biti desničari sve dok se u BiH ne izbore za institucionalizaciju i teritorijalizaciju svog suvereniteta, kao što su desni svi narodi na svjetu kojima se to pravo, pravo na institucionalizaciju slobode osporava, a jednako su osjetljivi na korupciju i nepravdu kao svi drugi.
Iako im se nije svidio Bandićev dodatak spominjenu trećeg entiteta, da ga „ne zagovara i ne priželjkuje“, ali da će on biti neminovnost, glasovali su za njega i zbog toga „što je naš“, pa će na njega lakše moći utjecati, lakše mu objasniti zašto taj treći entitet „oni priželjkuju i zagovaraju“. Računali su da će takav hrvatski predsjednik, utjecati na europske lidere, da bar prestanu govoriti gluposti, koje vrijeđaju zdrav razum, kako je daytonska dvoentitetska BiH budućnost, a troentitetska retrogradnost. Kako treći entitet znači podjelu, a dva entiteta ne znače.
Za razliku od Mesića i Josipovićeve stranke SDP-a, novoizabrani hrvatski predsjednik nije protiv glasovanja hrvatskih državljana u BiH na izborima za hrvatska tjela vlasti. On je za razliku od odlazećeg predsjednika u kampanji došao među Hrvate u BiH. Obećao je poraditi na popravljanju položaja Hrvata u BiH, rekao kako će Hrvatska u njegovom mandatu nastaviti pomagati svoje sunarodnjake, s tim da tu pomoć trema usmjeriti u sferu gospodarstva, te se založio za ravnopravnost sva tri naroda u BiH. Hrvati iz BiH glasovanjem za Bandića poslali su poruku i Ivi Josipoviću- I Hrvati u BiH čeznu za pravdom. Sada im ostaje samo nada kako će je on razumjeti. I da će borbu za popravljanje položaja Hrvata u BiH shvatiti kako dužnost predsjednika države, koja je svoje sunarodnjake u BiH, potpisom prvog hrvatskog predsjednika gurnula u Daytoniju. I kao dug Hrvatima u BiH, kojima je i Hrvatska domovina i za čiju slobodu su krvarili, kad je osvajača Milošević razarao. Konačno i u intresu Hrvatske i jačanja njezinog utjecaja u regiji je da Hrvati budi politički faktor u BiH.
nedjelja, siječnja 10, 2010
Dijaspora opet odlučila!
Piše: Petar Miloš
Svugdje u demokratskom svijetu glasovanje je tajno, osim glasovanja dijaspore u RH. Doduše, tu glasači također glasuju tajno, ali ih konačni rezultati otkrivaju. Čim se objavi da je većina glasača npr. iz Hercegovine glasovala za određenog kandidata, to frustriranim ljudima u RH šalje političku poruku..
Netom završeni izbori za Predsjednika RH već treći put pokazuju kako se na jednostavan način može zasjesti na Pantovčak – naprosto se u kampanji unaprijed treba odreći glasova dijaspore, a Hercegovce po mogućnosti optužiti za sve nevolje u RH, što je u dva navrata veoma uspješno učinio Mesić. Doduše, Josipović nije imao potrebe blatiti glasače iz dijapore i BiH, jer mu je protukandidat bio podrijetlom Hercegovac. Sasvim dovoljno da glasači u Hrvatskoj zaokruže bilo koga, samo ne za čovjeka iz Pogane Vlake. No ovdje nije riječ o Josipoviću i Bandiću, nego o nečem drugom.
Nakon što je Mesić na krilima antihercegovačkih izjava dobio glasove, on se nije ponašao politički, nego ljudski. To znači da je zamrzio dijasporu, napose Hercegovce koji su mahom glasovali za njegova protukandidata, tj. protiv njega. I prigodom brojnih posjeta Sarajevu, Tuzli, Zenici… nikada nije našao vremena posjetiti Mostar, Široki, Livno, Orašje, Vitez, Jajce… ili barem kakvo hrvatsko kulturno-umjetničko društvo. Naprotiv, zalagao se za ukidanje glasovanja dijaspore i hrvatskih državljana u BiH. Novi predsjednik potječe iz stranke koja se također zalaže za ukidanje glasovanja dijaspore.
Svugdje u demokratskom svijetu glasovanje je tajno, osim glasovanja dijaspore u RH. Doduše, tu glasači također glasuju tajno, ali ih konačni rezultati otkrivaju. Čim se objavi da je većina glasača npr. iz Hercegovine glasovala za određenog kandidata, to frustriranim ljudima u RH koji razmišljaju po nametnutim stereotipima šalje političku poruku da su svi Hercegovci isti. Nu, Hercegovci nam hoće zapovijedati, misle oni da smo mi veslo sisali, kakvi su to Hrvati koji pametuju iz Mostara, Berlina ili Beča kad nisu porezni obveznici, još svoga čovjeka kandidiraju, kakav bezobrazluk…
Glasovanje dijaspore u svijetu je normalna stvar, posebice u državama koje imaju veliko iseljeništvo kao što su Italija, Irska, Izrael… No u Hrvatskoj je glasovanje dijaspore postalo kancerozno političko tkivo i predmet političkih manipulacija što dokazuje demokratsku nezrelost Hrvatske. Zbog nesmiljene borbe za vlast tu su mnogi spremni reducirati izborno tijelo, nesvjesni činjenice da time reduciraju hrvatske gospodarske, političke, športske, intelektualne i sve druge potencijale. A to reduciranje nema kraja. Nakon Hercegovaca, borci za vlast će istu stvar radi političke pragme učiniti (ili već čine) s Istrom, Slavonijom, Dalmacijom, Zagorjem…, pa će ostati samo Zagreb. Istinska politika ne bi se smjela baviti reduciranjem, nego integracijom.
Godine 1971. gastarbajteri iz moga sela predložiše meni i mojim kolegama studentima iz sela da bi se iz našeg vrela Studena mogao dovesti vodovod. Kao u Njemačkoj. No toj se ideji usprotivilo 90% kućnih domaćina, nazvavši nas đavlima. Jer, nemere voda priko brda. No voda je protekla nakon dvije godine. I danas «vrije u svakoj kući».
Hrvatska se politika «zamlila». Dolazi na mlinski kotač više žita nego ga može samljeti. I umjesto da popravi mlin, ona odbija mušterije, jer nema kapaciteta. I dok velike, moćne i «pametne» države asimiliraju čak i one strance koji ne znaju engleski i ne sviraju klavir, maloj Hrvatskoj je previše Hrvata.
PS: Ovaj tekst sam napisao na Božić 2009. godine, dakle prije rezultata predsjedničkih izbora.
dnevnik.ba
Svugdje u demokratskom svijetu glasovanje je tajno, osim glasovanja dijaspore u RH. Doduše, tu glasači također glasuju tajno, ali ih konačni rezultati otkrivaju. Čim se objavi da je većina glasača npr. iz Hercegovine glasovala za određenog kandidata, to frustriranim ljudima u RH šalje političku poruku..
Netom završeni izbori za Predsjednika RH već treći put pokazuju kako se na jednostavan način može zasjesti na Pantovčak – naprosto se u kampanji unaprijed treba odreći glasova dijaspore, a Hercegovce po mogućnosti optužiti za sve nevolje u RH, što je u dva navrata veoma uspješno učinio Mesić. Doduše, Josipović nije imao potrebe blatiti glasače iz dijapore i BiH, jer mu je protukandidat bio podrijetlom Hercegovac. Sasvim dovoljno da glasači u Hrvatskoj zaokruže bilo koga, samo ne za čovjeka iz Pogane Vlake. No ovdje nije riječ o Josipoviću i Bandiću, nego o nečem drugom.
Nakon što je Mesić na krilima antihercegovačkih izjava dobio glasove, on se nije ponašao politički, nego ljudski. To znači da je zamrzio dijasporu, napose Hercegovce koji su mahom glasovali za njegova protukandidata, tj. protiv njega. I prigodom brojnih posjeta Sarajevu, Tuzli, Zenici… nikada nije našao vremena posjetiti Mostar, Široki, Livno, Orašje, Vitez, Jajce… ili barem kakvo hrvatsko kulturno-umjetničko društvo. Naprotiv, zalagao se za ukidanje glasovanja dijaspore i hrvatskih državljana u BiH. Novi predsjednik potječe iz stranke koja se također zalaže za ukidanje glasovanja dijaspore.
Svugdje u demokratskom svijetu glasovanje je tajno, osim glasovanja dijaspore u RH. Doduše, tu glasači također glasuju tajno, ali ih konačni rezultati otkrivaju. Čim se objavi da je većina glasača npr. iz Hercegovine glasovala za određenog kandidata, to frustriranim ljudima u RH koji razmišljaju po nametnutim stereotipima šalje političku poruku da su svi Hercegovci isti. Nu, Hercegovci nam hoće zapovijedati, misle oni da smo mi veslo sisali, kakvi su to Hrvati koji pametuju iz Mostara, Berlina ili Beča kad nisu porezni obveznici, još svoga čovjeka kandidiraju, kakav bezobrazluk…
Glasovanje dijaspore u svijetu je normalna stvar, posebice u državama koje imaju veliko iseljeništvo kao što su Italija, Irska, Izrael… No u Hrvatskoj je glasovanje dijaspore postalo kancerozno političko tkivo i predmet političkih manipulacija što dokazuje demokratsku nezrelost Hrvatske. Zbog nesmiljene borbe za vlast tu su mnogi spremni reducirati izborno tijelo, nesvjesni činjenice da time reduciraju hrvatske gospodarske, političke, športske, intelektualne i sve druge potencijale. A to reduciranje nema kraja. Nakon Hercegovaca, borci za vlast će istu stvar radi političke pragme učiniti (ili već čine) s Istrom, Slavonijom, Dalmacijom, Zagorjem…, pa će ostati samo Zagreb. Istinska politika ne bi se smjela baviti reduciranjem, nego integracijom.
Godine 1971. gastarbajteri iz moga sela predložiše meni i mojim kolegama studentima iz sela da bi se iz našeg vrela Studena mogao dovesti vodovod. Kao u Njemačkoj. No toj se ideji usprotivilo 90% kućnih domaćina, nazvavši nas đavlima. Jer, nemere voda priko brda. No voda je protekla nakon dvije godine. I danas «vrije u svakoj kući».
Hrvatska se politika «zamlila». Dolazi na mlinski kotač više žita nego ga može samljeti. I umjesto da popravi mlin, ona odbija mušterije, jer nema kapaciteta. I dok velike, moćne i «pametne» države asimiliraju čak i one strance koji ne znaju engleski i ne sviraju klavir, maloj Hrvatskoj je previše Hrvata.
PS: Ovaj tekst sam napisao na Božić 2009. godine, dakle prije rezultata predsjedničkih izbora.
dnevnik.ba
srijeda, siječnja 06, 2010
U Sarajevu 31 napad na vjerske objekte
Tijekom 2009. u Sarajevskoj županiji je počinjeno 31 kazneno djelo napada na vjerske objekte od čega se za 11 znaju počinitelji. Od ovog broja 13 puta su napadnuti katoličko vjerski objekti, 14 puta pravoslavni i 4 puta islamski. Islamski vjerski objekti su uglavnom napadani iz koristoljublja, dok kad se radi o napadima na objekte druge dvije konfesije osim krađe njih karakterizira i vandalizam odnosno razbijanje stakala na crkvama i skrnavljenja groblja. Za skrnavljenje groblja ilustrativan je primjer u Hadžičima gdje su dva pravoslavna groblja u protekloj godini oštećena pet puta. Piše Dnevni list.
Netko mora odgovarati
Predsjednik Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva (HKDD) i župnik Župe svetog Luke u Sarajevu, don Ante Jelić je ogorčen jer od policije i tužiteljstva nema nikakvu povratnu informaciju o sankciji počinitelja. “Ako se i pronađe počinitelj onda se čuje da je maloljetan. Pa ako je on maloljetan, imaju oca i majku pa neka plate globu. Netko mora odgovarati”, istaknuo je Jelić. On smatra da nije bilo bez cilja to što su prozori na crkvi Sv. Luke u ožujku tri puta u jednom tjednu porazbijani, kao ni to što je u Božićnoj noći obijen gostinjac HKDD-a iz kojeg su odnesene umjetničke slike u vrijednosti od 50.000 maraka.
Vjerska netrpeljivost
Paroh sarajevski otac Vanja Jovanović hvali suradnju s policijom, ali kad se radi o razrješavanju kaznenih djela - informacija nema. “Napadi na vjerske objekte apsolutno odražavaju vjersku netrpeljivost i shodno tomu to treba sankcionirati. Time ćemo isključiti da se radi o maloljetnicima ili maloumnim ljudima, dakle onima koji ne mogu snositi odgovornosti”, kazao je otac Vanja i dodao da treba razlikovati napad ukoliko počinitelj otuđi novac ili razvaljuje nadgrobne spomenike. “Evidentno je da se u Sarajevu najviše pljačka Islamska zajednica. Drugo je kad se nešto napadne, a da taj netko nema nikakvu materijalnu korist”, kazao je otac Vanja.
Napadi iz koristoljublja
Portparol Islamske zajednice BiH Ekrem Tucaković je potvrdio da se napadi na islamske vjerske objekte događaju iz koristoljublja. On je pojasnio da su džamije u Sarajevu često obijane i provaljivane jer se obično smatra da postoji novac u džamiji ili se otuđuju kasice za dobrotvorne priloge vjernike tako da je puno veća šteta nego što se novca odnese. Na pitanje smatra li da su napadi na vjerske objekte drugih konfesija znak vjerske netrpeljivosti Tucaković je kazao da se to ne može isključiti. “Možda neki napadi i pisanje nekih grafita, oštećenja nadgrobnih spomenika mogu biti znak vjerske netrpeljivosti ili nepodnošenja drugog i drukčijeg što je za svaku osudu”, istaknuo je Tucaković
Istraga je u tijeku
Glasnogovornica Tužiteljstva SŽ-a Jasmina Iftić je za naš list kazala da je za djelo izazivanja narodnosne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti propisana kazna od jedne do pet godina, ali ovisi od toga kako je karakteriziran postupak. “Kad su u pitanju napadi na vjerske objekte, većinom se radi o kaznenom djelu oštećenja tuđe stvari. Za to djelo je propisana kazna od godinu dana. Ako su počinitelji punoljetne osobe obično se izriču uvjetne osude, a ako se radi o maloljetnim osobama ili se postupak ne provodi ili se izriču blaže odgojne mjere koje se sastoje od pojačanog nadzora roditelja ili Centra za socijalni radi ili upućivanje u disciplinski centar”, kazala je Iftić. Provjeravali smo neke sankcije prema osobama koje su u prošloj godini izvršile napade na vjerske objekte. Većinom su to maloljetnici protiv kojih se neće provoditi sudski postupak, a kad se radi o punoljetnicima istraga je još u tijeku.
LO
Netko mora odgovarati
Predsjednik Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva (HKDD) i župnik Župe svetog Luke u Sarajevu, don Ante Jelić je ogorčen jer od policije i tužiteljstva nema nikakvu povratnu informaciju o sankciji počinitelja. “Ako se i pronađe počinitelj onda se čuje da je maloljetan. Pa ako je on maloljetan, imaju oca i majku pa neka plate globu. Netko mora odgovarati”, istaknuo je Jelić. On smatra da nije bilo bez cilja to što su prozori na crkvi Sv. Luke u ožujku tri puta u jednom tjednu porazbijani, kao ni to što je u Božićnoj noći obijen gostinjac HKDD-a iz kojeg su odnesene umjetničke slike u vrijednosti od 50.000 maraka.
Vjerska netrpeljivost
Paroh sarajevski otac Vanja Jovanović hvali suradnju s policijom, ali kad se radi o razrješavanju kaznenih djela - informacija nema. “Napadi na vjerske objekte apsolutno odražavaju vjersku netrpeljivost i shodno tomu to treba sankcionirati. Time ćemo isključiti da se radi o maloljetnicima ili maloumnim ljudima, dakle onima koji ne mogu snositi odgovornosti”, kazao je otac Vanja i dodao da treba razlikovati napad ukoliko počinitelj otuđi novac ili razvaljuje nadgrobne spomenike. “Evidentno je da se u Sarajevu najviše pljačka Islamska zajednica. Drugo je kad se nešto napadne, a da taj netko nema nikakvu materijalnu korist”, kazao je otac Vanja.
Napadi iz koristoljublja
Portparol Islamske zajednice BiH Ekrem Tucaković je potvrdio da se napadi na islamske vjerske objekte događaju iz koristoljublja. On je pojasnio da su džamije u Sarajevu često obijane i provaljivane jer se obično smatra da postoji novac u džamiji ili se otuđuju kasice za dobrotvorne priloge vjernike tako da je puno veća šteta nego što se novca odnese. Na pitanje smatra li da su napadi na vjerske objekte drugih konfesija znak vjerske netrpeljivosti Tucaković je kazao da se to ne može isključiti. “Možda neki napadi i pisanje nekih grafita, oštećenja nadgrobnih spomenika mogu biti znak vjerske netrpeljivosti ili nepodnošenja drugog i drukčijeg što je za svaku osudu”, istaknuo je Tucaković
Istraga je u tijeku
Glasnogovornica Tužiteljstva SŽ-a Jasmina Iftić je za naš list kazala da je za djelo izazivanja narodnosne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti propisana kazna od jedne do pet godina, ali ovisi od toga kako je karakteriziran postupak. “Kad su u pitanju napadi na vjerske objekte, većinom se radi o kaznenom djelu oštećenja tuđe stvari. Za to djelo je propisana kazna od godinu dana. Ako su počinitelji punoljetne osobe obično se izriču uvjetne osude, a ako se radi o maloljetnim osobama ili se postupak ne provodi ili se izriču blaže odgojne mjere koje se sastoje od pojačanog nadzora roditelja ili Centra za socijalni radi ili upućivanje u disciplinski centar”, kazala je Iftić. Provjeravali smo neke sankcije prema osobama koje su u prošloj godini izvršile napade na vjerske objekte. Većinom su to maloljetnici protiv kojih se neće provoditi sudski postupak, a kad se radi o punoljetnicima istraga je još u tijeku.
LO
Crkva na Grbavici osam godina čeka dozvole
SARAJEVO - Priča o gradnji crkve Sv. Ignjacija u sarajevskom naselju Grbavica počinje 2001. kad je od Zavoda za planiranje Sarajevske županije zatražena lokacija. Ponuđena je jedna koja se nalazila na području druge župe što je za ovu crkvu bilo neprihvatljivo. Nakon toga je ponuđena druga lokacija na Grbavici. Ovo je bilo prihvatljivo, ali se zbog protivljenja građana te mjesne zajednice moralo od nje odustati. “Malo neobično, netolerantno da se jednoj vjerskoj skupini na taj način protivi”, kazao je župnik Župe sv. Ignjacija, isusovac, otac Ivan Cindori. Napokon je 2009. ovoj crkvi dodijeljeno općinsko zemljište prihvatljivo za obje strane. No saga se nastavlja.
Općina ne odgovara
Čekanje dozvola i odobrenja traje mjesecima. Crkva treba Općini platiti pravo prijenosa zemljišta. Radi se o 788 četvornih metara, a četvorni metar košta 300 maraka. Crkva je podnijela molbu Općini Novo Sarajevo da se oslobodi plaćanja troškova prijenosa zemljišta početkom kolovoza 2009., ali do danas nije dobila odgovor. “Važno nam je da dobijemo taj odgovor jer bez toga ne možemo poduzeti daljnje korake. Mi smo molbu podnijeli s vjerom u pravnu državu. Važno nam je da to bude lijepi suživot i osjećanje da nitko nije ni iznad ni ispod drugoga, nego da smo ravnopravni u jednoj državi gdje se poštuju prava onih koji žele imati svoj crkveni i župni objekt”, kazao je Cindori. Također postoji zastoj na dobivanju urbanističke suglasnosti. “Idejni projekt je nešto izmijenjen u odnosu na prethodni, ali su gabariti ostali isti. Ništa se značajno ne mijenja. I tu se nadamo pozitivnom rješenju jer bi svakom gradu trebalo biti važno da monumentalne građevine budu lijepe. One se ne grade samo za jednu godinu nego za stoljeća”, istaknuo je Cindori.
Načelnik sve demantira
“Ja sam ovom projektu dao prioritet”, kazao je načelnik općine Novo Sarajevo Nedžad Koldžo. “Prema Zakonu o građevinskom zemljištu, koji je nametnuo OHR, samo državna tijela mogu besplatno dobiti zemlju. Za sve ostale postoji obveza plaćanje naknade sukladno procjeni sudskog vještaka. Imamo sad slučaj i s dvije džamije koje podliježu obvezi plaćanja”, istaknuo je Koldžo. Govoreći o urbanističkoj dozvoli Koldžo je kazao da je zahtjev za izmjenu urbanističke dozvole podnesen 24. kolovoza 2009. godine, a 8. rujna je poslan odgovor da tražena dopuna nije u skladu s važećim regulacijskim planom. “Nakon toga pokrenuli smo proceduru prema Zavodu za planiranje da utvrdimo kako se takve situacije mogu prevladati. Početkom prosinca dobili smo odgovor od ovog zavoda i sad provodimo proceduru usuglašavanja”, istaknuo je Koldžo. On je dodao da će Općina sve učiniti i povećati zacrtani tlocrt objekta u onom opsegu u kojem se to može uraditi. Koldžo negira da se u zahtjevu nisu mijenjali gabariti: “Suštinski će nešto biti pozitivno riješeno, ali ne sve jer zahtjev predviđa gradnju od ruba do ruba parcele, skoro s izlaskom na prometnicu što je nemoguće. U svakom slučaju dat će se maksimalno što se može”, istaknuo je Koldžo.
Sve je rješivo
Premijer FBiH Mustafa Mujezinović je za naš list potvrdio da je prije pet mjeseci obećao nadbiskupu vrhbosanskom, kardinalu Vinku Puljiću da će malo ubrzati dobivanje nužnih dozvola. “Razgovarao sam s načelnikom općine Novo Sarajevo Nedžadom Koldžom vezano uz ovu temu i on me je obavijestio da ima određenih tehničkih, urbanističkih problema međutim da je sve rješivo”, kazao je Mujezinović. Na pitanje hoće li ponovno iskoristi svoj utjecaj prema Koldži, premijer je kazao da je najvjerojatnije problem na relaciji župnika i načelnika općine. “Nisam ja šef načelnicima. Trebamo zajednički raditi pripominjati, napominjati, ali bi najprije trebalo intenzivirati odnose između Župe i Općine”, istaknuo je Mujezinović.
Piše: Mirela Zrno / dnevni-list.ba
Općina ne odgovara
Čekanje dozvola i odobrenja traje mjesecima. Crkva treba Općini platiti pravo prijenosa zemljišta. Radi se o 788 četvornih metara, a četvorni metar košta 300 maraka. Crkva je podnijela molbu Općini Novo Sarajevo da se oslobodi plaćanja troškova prijenosa zemljišta početkom kolovoza 2009., ali do danas nije dobila odgovor. “Važno nam je da dobijemo taj odgovor jer bez toga ne možemo poduzeti daljnje korake. Mi smo molbu podnijeli s vjerom u pravnu državu. Važno nam je da to bude lijepi suživot i osjećanje da nitko nije ni iznad ni ispod drugoga, nego da smo ravnopravni u jednoj državi gdje se poštuju prava onih koji žele imati svoj crkveni i župni objekt”, kazao je Cindori. Također postoji zastoj na dobivanju urbanističke suglasnosti. “Idejni projekt je nešto izmijenjen u odnosu na prethodni, ali su gabariti ostali isti. Ništa se značajno ne mijenja. I tu se nadamo pozitivnom rješenju jer bi svakom gradu trebalo biti važno da monumentalne građevine budu lijepe. One se ne grade samo za jednu godinu nego za stoljeća”, istaknuo je Cindori.
Načelnik sve demantira
“Ja sam ovom projektu dao prioritet”, kazao je načelnik općine Novo Sarajevo Nedžad Koldžo. “Prema Zakonu o građevinskom zemljištu, koji je nametnuo OHR, samo državna tijela mogu besplatno dobiti zemlju. Za sve ostale postoji obveza plaćanje naknade sukladno procjeni sudskog vještaka. Imamo sad slučaj i s dvije džamije koje podliježu obvezi plaćanja”, istaknuo je Koldžo. Govoreći o urbanističkoj dozvoli Koldžo je kazao da je zahtjev za izmjenu urbanističke dozvole podnesen 24. kolovoza 2009. godine, a 8. rujna je poslan odgovor da tražena dopuna nije u skladu s važećim regulacijskim planom. “Nakon toga pokrenuli smo proceduru prema Zavodu za planiranje da utvrdimo kako se takve situacije mogu prevladati. Početkom prosinca dobili smo odgovor od ovog zavoda i sad provodimo proceduru usuglašavanja”, istaknuo je Koldžo. On je dodao da će Općina sve učiniti i povećati zacrtani tlocrt objekta u onom opsegu u kojem se to može uraditi. Koldžo negira da se u zahtjevu nisu mijenjali gabariti: “Suštinski će nešto biti pozitivno riješeno, ali ne sve jer zahtjev predviđa gradnju od ruba do ruba parcele, skoro s izlaskom na prometnicu što je nemoguće. U svakom slučaju dat će se maksimalno što se može”, istaknuo je Koldžo.
Sve je rješivo
Premijer FBiH Mustafa Mujezinović je za naš list potvrdio da je prije pet mjeseci obećao nadbiskupu vrhbosanskom, kardinalu Vinku Puljiću da će malo ubrzati dobivanje nužnih dozvola. “Razgovarao sam s načelnikom općine Novo Sarajevo Nedžadom Koldžom vezano uz ovu temu i on me je obavijestio da ima određenih tehničkih, urbanističkih problema međutim da je sve rješivo”, kazao je Mujezinović. Na pitanje hoće li ponovno iskoristi svoj utjecaj prema Koldži, premijer je kazao da je najvjerojatnije problem na relaciji župnika i načelnika općine. “Nisam ja šef načelnicima. Trebamo zajednički raditi pripominjati, napominjati, ali bi najprije trebalo intenzivirati odnose između Župe i Općine”, istaknuo je Mujezinović.
Piše: Mirela Zrno / dnevni-list.ba
Pretplati se na:
Postovi (Atom)