TURSKA NASTOJI DA UVODI ISLAM U EVROPU

Izvršni sekretar SNSD-a Rajko Vasić izjavio je Srni da Turska sada, pošto bezuspješno pokušava da uđe u EU gdje je klasična zapadna hrišćanska Evropa ne prihvata, nastoji da tu novu situaciju kada Balkan ima veliki upitnik za ulazak u EU iskoristi za svoj uticaj da po drugi put u istoriji uvodi islam u ... ... Evropu. "Turska bi kao nasljednica te zloćudne imperije trebala da se izvini narodima Balkana, nacijama i vjerama, jer je toliko zla nanijela ovdje da može da se predstavlja samo kao prijatelj i da 100 kilometara nosi pruženu ruku", rekao je Vasić, reagujući na izjavu ministra inostranih poslova Turske Ahmeta Davutoglua da je cilj turske spoljne politike uspon otomanskog Balkana, kao centra svjetske politike, i da je Turska odgovorna za BiH. Vasić je rekao da neboluze o njenoj revitalizaciji otomanskog Balkana i uopšte pominjanje te riječi izaziva zastražujuće asocijacije, jer narodi na ovim prostorima nisu zaboravili šta je otomanska imperija radila u, kako je naveo, krvi, pljački i pokoravanju. Davutoglu je prilikom nedavnog boravka u Sarajevu, na otvaranju konferencije pod nazivom "Osmansko nasljeđe i muslimanske zajednice Balkana danas", izjavio da Turska ima pravo i interes da utiče na uređenje odnosa na području Balkana, Kavkaza i Srednjeg istoka, kako bi zaštitila svoje istorijski nasljeđe i vlastitu sigurnost. "Mi želimo novi balkanski region utemeljen na političkim vrijednostima, ekonomskoj međuzavisnosti i saradnji i kulturnoj harmoniji. To je bio otomanski Balkan. Mi ćemo obnoviti ovaj Balkan... Otomanska stoljeća Balkana su uspješna priča, a sada je treba obnoviti", rekao je Davutoglu Biznis.ba / Srna

Reakcija Paške Ljubičića na intervju generala Blaškića u Dnevnom listu

Na stranici 2 (dva) i 3 (tri) a pod gore navedenim naslovom teksta, Vaš djelatnik Dario Pušić prenosi izjavu Tihomira Blaškića, bivšeg zapovjednika Operativne zone Bosna (OZSB) u Vitezu a u vrijeme događaja koji su povezani sa zločinom koji se desio u s.Ahmići nadomak njegovog zapovjedništva te istrage o zločinu nad Hrvatima u s. Trusina koja je u tijeku. Blaškić tvrdi da nije bilo dogovora postrojbi HVO-a i Armije BiH da se zločini istog dana, u par sati dese na ove dvije lokacije. Moguće je da nije bilo dogovora. Ipak to ostavljam po strani jer ja na mojoj razini zapovijedanja kao zapovjednik 4.bvp (ćetvrte bojne vojne policije) za OZSB nisam mogao imati udjel i uvid u eventualne dogovore na višoj razini zapovijedanja na kojoj je bio Blaškić kao zapovjednik OZSB.

Ipak imam potrebu reagirati na dijelove opetovanih izjava i laži plasiranih od strane Tihomira Blaškića u više medija tijekom njegovog suđenja a i nakon odsluženja izrečene mu kazne zatvora. Naime i u ovom tekstu Blaškić izjavljuje ''..i uvjeren sam da će za zloćine odgovarati oni koji su ih počinili i oni koji su ih naredili..'' i dalje izjavljuje ''..dobro je prepustiti pravosudnim institucijama da rade svoj posao i stoga treba graditi povjerenje u njih..''

Kako je do sada više Hrvata osuđeno za događaje u OZSB ( među ostalima i ja) a posebno mjesto zauzima zločin u s.Ahmići, na tu temu imam potrebu nešto kazati. Kazati ono što ja znam i što je apsolutna istina a ne i ovoliko vremena nakon događaja lagati i okrivljivati druge kao što je to činio u vrijeme suđenja a to i sada čini Tihomir Blaškić. Kako Blaškić kaže da se nada da će odgovarati i oni koji su ''naredili'', napade na ta sela, on bi trebao znati da su dokumenti koji su bili skriveni u njegovom interesu (od njemu a sada i meni poznatih osoba) od Suda u Hagu, dostupni meni od dana nakon što je on uspio obmanuti sud u Hagu.

Blaškić veoma dobro zna da je ON izdao zapovijed za napad na Ahmiće u predvečerje dana 15.travnja.1993 godine u njegovom zapovjedništvu u Hotelu Vitez. Njemu je poznato da smo od njega tražili da zapovijed koju je izdao pretoči u pisanu zapovijed. Njemu je poznato da je prije tog sastanka na istom mjestu imao sastanak i sa političkim dijelom rukovodstva općine Vitez te da je i njih upoznao sa svojim namjerama i zapovijedima.
Također mu je poznato da je Predjednik vlade HVO-a u Vitezu, gospodin Ivan Šantić, od njega (Blaškića) tražio da tu zapovijed izda u pisanoj formi. Kakva je to mogla biti zapovijed za koju Blaškić nije želio da ostane zapisana na papiru? Također je Vlada općine Vitez Blaškića i pismeno upozorila na ''katastrofalne posljedice koje će izazvati zapovijed koju je izdao'', (te posljedice su stvarno takve i bile). Istovremeno su i pismeno od njega (Blaškića) tražili da se ta zapovijed povuče i predlagali da poduzme druge metode i oblike (blokade, diverzije, ultimatume, aktiviranje međunarodnih institucija i drugo) u ostvarenju ciljeva koje je imao Blaškić. U istom dokumentu Vlada općine Vitez od Blaškića traži da se prolongira izvršenje zapovijedi. Naravno da Blaškić ništa od navedenog i navedenih prijedloga nije prihvatio. Simptomatično je i nerazumljivo i to, zašto je takvom brzinom zapovijed izdana od strane Blaškića, predvečerje 15.4.1993.g. a postrojbe moraju krenuti u napad po njegovoj zapovijedi ujutro u 05.30 sati 16.4.1993.g. Svako tko ima imalo znanja vojne prirode a i drugi razumiju kako je to malo vremena da se obave sve pripreme u roku manjem od 12 sata i postrojbe krenu u napad. Posebno kada su postrojbe kao tada bile djelomično na odmoru i drugim zadacima, kada ih je trebalo okupiti, logistički opremiti, te izvršiti sve druge obveze i pripreme koje su vezane za borbenu uporabu postrojbe. Još više otežava činjenica da su napadna djelovanja od strane Blaškića zapovjeđena na široj liniji i dubini a ne samo na Ahmiće i da su bile angažirane gotovo sve postrojbe HVO-a koje su postojale na tom prostoru.

Ovo sam napisao i dostavljam Vam nekoliko dokumenata koji u svakoj riječi potvrđuju moje navode. Blaškić je na sudu u Hagu, uspio obmanuti Sud i okriviti Darija Kordića da je izdao zapovijed za napad na s.Ahmići. Kordić danas leži u zatvoru i izdržava kaznu od 25 godina koju je dobio zbog te laži. Da li je Kordić imao veze sa planiranjem napada na nekoj drugoj razini zajedno sa Blaškićem, ja to ne mogu znati, ali znam i bio sam na sastanku kada je Blaškić a ne Kordić izdao zapovijed za napad. Sam dokument koji Vam dostavljam potvrđuje da je Predsjednik Vlade HVO-a Vitez, obratio se Blaškiću sa zahtjevom da zapovijed prolongira, ublaži, odgodi, izda pisanim putem i drugo, a ne Kordiću što bi bilo logično da je takvu zapovijed izdao Kordić.
Zbog skrivenih dokumenata od Tužilaštva i Suda u Hagu, a u korist obrane Tihomira Blaškića, prošla je obmana pred tim institucijama pa je kao naredbodavac napada na Ahmiće osuđen Dario Kordić a Blaškić je uz pomoć pojedinaca iz obavještajno-političkih krugova Republike Hrvatske uspio provući suludu tezu o navodnoj dvostrukoj liniji zapovijedanja koja se protezala od Predsjednika Tuđmana preko Šuška, Bobana do lokalnog političkog lidera Darija Kordića. Smisao tog djelovanja tadašnja vlast u RH oličena u predsjedniku Mesiću i Ivici Račanu, uobličila je u poznatu tezu ''detuđmanizacije Hrvatske'' s porukom da je hrvatska politika inspirirala zločine i da iza zločina u Srednjoj Bosni stoje ''radikalni hrvatski nacionalisti'' kojima je navodno upravljao službeni Zagreb.
Meni kao profesionalnom vojniku je poznat sistem zapovijedanja i rukovođenja u vojsci pa tako i u postrojbama HVO-a u OZSB gdje sam zapovijedi dobivao isključivo od Tihomra Blaškića kao zapovjednika zone a ne od političara. Slažem se sa dijelom u kojem Blaškić kaže ''..dobro je prepustiti pravosudnim institucijama da rade svoj posao i stoga treba graditi povjerenje u njih..'' ali će teško itko u njih imati povjerenja sve dok sebi dopuštaju da budu obmanute od pojedinaca kao što je Blaškić koji ima razloga u njih imati ''povjerenje'' jer zna da je preko njih u svojoj obrani uspio optužiti i one koji su mu milijunskim iznosima financirali obranu, one koji su mu skrbili o obitelji i njemu sve vrijeme, koji su mu dali krov nad glavom, auto i sve drugo što običan čovjek teško može ostvariti svojim poštenim radom u cijelom svom životnom vijeku. Posljedice takve lažne obrane će zasigurno imati nastavak u obliku optužnica drugih sudova protiv Hrvata središnje Bosne.

Ovo što sam napisao i dokumente koje Vam dostavljam, smatram korisnim u cilju otkrivanja istine i sprječavanja obmana koje se od pojedinaca već duže vrijeme plasiraju kroz medije te u javnosti stvaraju iskrivljenu sliku o pojedincima i događajima vezanim za ratno vrijeme. Ako je nesporno da se desio zločin u Ahmićima a jeste, zašto bi se dopustilo da oni koji su odgovorni za njega sve vrijeme obmanama i lažima stvaraju konstrukcije o tom događaju namećući krivnju nekome drugom, a javnost treba da zna da je bilo i onih (većina hrvata) koji su to osudili i prije nego se desilo i osuđuju sve vrijeme nakon što se desilo.

Dokumenti >>

‘Blaškićeve laži strpale Kordića na 25 godina robije’

Ljubičić, i sam osuđen na 10 godina zbog Ahmića, tvrdi da je zapovijed za napad izdao Blaškić, a poslije je sve prebacio na Darija Kordića

Piše danijel ivanković

Nakon najnovijeg istupa Tihomira Blaškića, koji se dotaknuo Ahmića i Trusina, odnosno zločina koji su u istom danu počinjeni u hrvatskom i bošnjačkom selu tijekom bošnjačko-hrvatskog rata u BiH, prozvanim se našao i Paško Ljubičić, zapovjednik bojne vojne policije u srednjoj Bosni, koji je zbog zločina u Ahmićima i osuđen na 10 godina zatvora.

Blaškić, bivši zapovjednik Operativne zone srednja Bosna, izjavio je kako je uvjeren da će za zločine odgovarati oni koji su ih počinili i oni koji su ih naredili, te da je dobro prepustiti pravosudnim institucijama da rade svoj posao.

Skriveni dokumenti

Ljubičić tvrdi da je Blaškić i sada i tijekom suđenja lagao i okrivljivao druge. “Kako Blaškić kaže da se nada da će odgovarati i oni koji su naredili napade na ta sela, on bi trebao znati da su dokumenti koji su bili skriveni u njegovu interesu (od njemu, a sada i meni poznatih osoba) od Suda u Haagu, dostupni meni od dana nakon što je on uspio obmanuti sud u Haagu“, ističe Ljubičić.

On tvrdi kako Blaškić veoma dobro zna da je on osobno izdao zapovijed za napad na Ahmiće u predvečerje 15. travnja 1993. godine u njegovu zapovjedništvu u hotelu “Vitez”.

“Njemu je poznato da smo od njega tražili da zapovijed koju je izdao pretoči u pisanu zapovijed. Njemu je poznato da je prije tog sastanka na istome mjestu imao sastanak i s političkim dijelom rukovodstva općine Vitez te da je i njih upoznao sa svojim namjerama i zapovijedima.

Također mu je poznato da je predsjednik vlade HVO-a u Vitezu Ivan Šantić od njega tražio da tu zapovijed izda u pisanoj formi. Kakva je to mogla biti zapovijed za koju Blaškić nije želio da ostane zapisana na papiru?“ pita se Ljubičić.

Prema njegovim navodima Vlada općine Vitez Blaškića je i pisano upozorila na “katastrofalne posljedice koje će izazvati zapovijed koju je izdao”.

Istovremeno su, kako tvrdi Ljubičić, i pisano od Blaškića tražili da se ta zapovijed povuče i predlagali da poduzme druge metode i oblike (blokade, diverzije, ultimatume, aktiviranje međunarodnih institucija i drugo) u ostvarenju ciljeva koje je imao.

“Simptomatično je i nerazumljivo i to zašto je takvom brzinom zapovijed izdana od strane Blaškića, u predvečerje 15. travnja, a postrojbe moraju krenuti u napad po njegovoj zapovijedi ujutro u 5.30 sati – kaže Ljubičić dodajući da svako tko ima imalo znanja vojne prirode zna kako je to malo vremena da se obave sve pripreme za napad.

“Blaškić je na sudu u Haagu uspio obmanuti taj sud i okriviti Darija Kordića da je izdao zapovijed za napad na Ahmiće. Kordić danas leži u zatvoru i izdržava kaznu od 25 godina koju je dobio zbog te laži. Je li Kordić imao veze s planiranjem napada na nekoj drugoj razini zajedno s Blaškićem, ja to ne mogu znati, ali znam i bio sam na sastanku kada je Blaškić, a ne Kordić, izdao zapovijed za napad”, tvrdi Ljubičić.

‘Radikalni nacionalisti’

Kordić je kao naredbodavac napada na Ahmiće osuđen, dok je Blaškić, po Ljubičiću, “uz pomoć pojedinaca iz obavještajno-političkih krugova Republike Hrvatske uspio provući suludu tezu o navodnoj dvostrukoj liniji zapovijedanja koja se protezala od predsjednika Tuđmana preko Šuška, Bobana do lokalnog lidera Kordića”.

“Smisao tog djelovanja tadašnja vlast u RH, oličena u Mesiću i Račanu, uobličila je u poznatu tezu detuđmanizacije Hrvatske s porukom da je hrvatska politika inspirirala zločine i da iza zločina stoje ‘radikalni hrvatski nacionalisti’ kojima je navodno upravljao službeni Zagreb” - naglašava Ljubičić.

SD

Robert Dole: Europljani će zadati smrtni udarac bosanskoj državi!

Za svršetak rata u BiH 1995. bilo je potrebno vodstvo SAD-a, a danas će trebati novo američko vodstvo da se spriječi raspad te države, piše u petak bivši čelnik senatske većine i republikanski predsjednički kandidat iz 1996. Robert Dole u newyorškom dnevniku The Wall Street Journalu.

BiH je danas izvrgnuta puno tankoćutnijoj prijetnji, izgledima da država oslabi toliko da se raspadne, ostavljajući svoje ljude u separatističkim, monoetničkim enklavama, gubeći sve nade za demokratski razvoj i nagrađujući ultranacionalizam, ocjenjuje bivši republikanski čelnik.


To se, po njegovu pisanju, događa za pregovaračkim stolom, gdje se predstavnici EU-a, predvođeni Carlom Bildtom, vraćaju Daytonskom sporazumu, umjesto da ojačaju moć države i vrate nepokorne Srbe natrag u BiH.

Prijedlog koji su pregovarači EU-a i SAD-a nedavno ponudili strankama u BiH podmukao je na dva načina, smatra Dole. Prvo, jer predlaže da se sva imovina države podijeli na entitete, što će oslabiti državu, a ojačati entitete.

"Slobodan Milošević, arhitekt bosanskog genocida, tražio je to isto u Daytonskom sporazumu, ali je odbačen", upozorava Dole.

Drugo, prijedlog zadržava "entitetsko glasovanje" u parlamentu BiH, odredbu iz Daytonskog sporazuma, koja omogućuje srpskoj parlamentarnoj manjini od 22 posto, da stavi veto na sve što ne odgovara njezinim interesima. To su Srbi iskoristili stotinama puta, spriječivši donošenje temeljnih zakona koji reguliraju trgovinu ili poljoprivredu, ili čak ubiranje poreza, podsjetio je.

Također podsjeća da je Europska komisija u izvješću od 14. listopada označila "entitetsko glasovanje" kao glavnu zapreku razvoja BiH.

Robert Dole ističe da su mnogi u BiH zapanjeni potporom SAD-a europskom planu, jer su se nadali da će predsjednik Obama, potpredsjednik Joe Biden, Hillary Clinton i drugi američki dužnosnici "primijeniti odlučne mjere kako bi normalizirala država BiH i stabilizirala regija".

Umjesto toga Obamina administracija se pridružuje Europljanima u planu koji čini upravo suprotno.

"Čini se kako Bijela kuća misli da će jačanjem srpskog entiteta postići da bosanski Srbi manje žele napustiti BiH i postati dio "velike" Srbije. Zapravo, to će vjerojatno samo ohrabriti srpske separatiste", piše Dole.

Sadašnji reformski paket opravdat će višegodišnju nacionalističku kampanju čelnika bosanskih Srba Milorada Dodika da oslabi i potkopa državu BiH te potakne još veću nestabilnost, dodaje bivši senator.

U svom članku upozorava Obaminu administraciju da je BiH sada prijeko potrebno predano američko angažiranje za opstanak i napredak te poziva da se "BiH ne žrtvuje interesima multilateralizma, dijaloga ili drugih sličnih stečevina".

"Bez ponovna preuzimanja američkog vodstva, Europljani bi mogli zadati smrtni udarac bosanskoj državi", zaključuje Robert Dole u Wall Street Journalu.


24.10.2009.
Pincom.info

Kardinal ODBACIO KRITIKE da je Katolička crkva kriva za loš položaj Hrvata u BiH

SARAJEVO - Nakon što je nedavno član Franjevačke provincije Bosne Srebrne fra Petar Jeleč u intervjuu internetskim portalima uz ostalo rekao da »postoji i velika odgovornost Katoličke crkve za sve što se dogodilo i još se događa hrvatskom narodu u BiH«, da Crkva »nerijetko koketira s nacionalizmom, a svaka i najdobronamjernija kritika se smatra razbijanjem tako potrebnog crkvenog i narodnog jedinstva«, odgovorio je vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić.

U razgovoru kojeg je u subotu prenio zagrebački "Vjesnik", kardinal Puljić je odbacio ovu vrstu kritika i podsjetio na konkretan angažman Katoličke crkve u BiH:

Iako sam na čelu jedne mjesne i krajevne Crkve, ne može sva odgovornost biti na meni ili na nama biskupima iako mi se čini da pojedinci poput fra Petra žele stvoriti taj dojam. Najlakše je davati ocjene i donositi sudove o drugima, a daleko je teže nešto konkretno uraditi. Mislim da bi daleko učinkovitije bilo da je autor teksta, umjesto olako iznesenih ocjena i sudova, ponudio nama biskupima ili kojem drugom tijelu stručan prijedlog kako bi se na tom poradilo. Na njemu je odgovornost što to nije učinio, ako smatra da stvari tako stoje kako ih prikazuje. Najlakše je prozivati i napadati. On nikada nije dostavio iz svojeg stečenog znanja pomoć niti usmenoj niti pisanoj formi kao program pristupa tom pitanju. Svima nam je jasno da je potrebna zrela i odgovorna analiza svih događanja. Ipak treba reći da je autor ovog teksta studirao u inozemstvu sa svim mirom i pogodnostima dok su brojna njegova subraća na terenu nosila teret svakodnevice te se prigibali nad poniženim čovjekom i bolju ranjenim ljudima.

Ako netko misli da treba nešto učiniti, onda treba ponuditi program u svojoj kući i staviti svoje znanje u službu dobra, a ne junačiti se po medijima tako što će govoriti ono što pojedini žele čuti. Ne bježim od bilo kojeg dobronamjernog i na činjenicama utemeljenog pristupa. Svima je poznato gdje sam tijekom i nakon rata bio i što sama radio; koliko puta sam noću bez svjetala prelazio planinu Igman da bih pohađao razorene župe, prikupljao pomoć po svijetu, govorio moćnicima da zaustave ratna stradanja; divio s brojnim svećenicima, redovnicima i redovnicama koji su zajedno sa svojim vjernicima pokazivali izvanrednu hrabrost. Oni koji su odnosili odluke – bilo da je riječ o međunarodnim, hrvatskim, bh ili drugima političarima, gotovo uvijek su to radili bez nas, a k nama bi dolazili samo sa željom da podupremo i provodimo ono što su oni već dogovorili bez obzira koliko to bilo dobro ili loše. Da pojednostavim - smeta me ovako jednostran i neargumentiran pristup autora ovog teksta i sličnih autora prema kojem su jedni uvijek krivi, a drugi nevini. Ipak je Božja koja sve vidi.

Cjelokupan tekst intervjua kardinala Puljića za zagrebački "Vjesnik" možete pročitati na:

http://www.vjesnik.hr/pdf/2009%5C10%5C24%5C22A22.PDF

http://www.vjesnik.hr/pdf/2009%5C10%5C24%5C23A23.PDF

Tempirana bomba

Na brzinu dogovoreni susret vodećih stranaka u BiH pod palicom EU i SAD-a, očigledno dugo pripreman u njihovim kuhinjama, završio je (sad zasad) ovih dana s potpunim debaklom, odnosno najboljim mogućim rješenjem. To što su njihovi pregovarači ponudili ravno je tempiranoj bombi za BiH. A nju su donjela dva slona u porcelansku trgovinu u nadi da iznude potpise, napuste istu i sve prodaju, podrazumjeva se, kao uspjeh. Takav pokušaj proturanja vlastitih geopolitičkih interesa zapravo ne čudi, ali uvijek nanovo iznenađuje s kojim jeftinim trikovima pokušavaju da ostvare svoje ciljeve. Kao što je bilo za očekivati najgore ponuđeno zapalo je Hrvate. Najmanji konstutivni narod je prema tom prijedlogu tretiran kao da živi na Mjesecu a ne stoljećima u svojoj Domovini.

Taj prijedlog dogovora najbolje je shvatljiv ako bi recimo uzeli primjer Njemačke (mada se u ovom slučaju radi o jednom te istom narodu) koja je uređena kao federativna zemlja s 16 pokrajina koje imaju visok stupanj samostalnosti. Što bi se recimo desilo ako bi se jednoj dale ovlasti da vlada na drugom, npr. Saarland nad štedljivim Švabama u Baden-Würtenbergu, da oni odlučuju što će im biti sudbina, kome novac iz proračuna... Ili obrnuto.Slično bi bilo s Bavarskom i Hessenom ali i ostalim zemljama. Još dramatičnije bi to izgledalo kad bi im bile nametnute samo dvije cjeline, i to da istok diktira zapadu što i kako ima da bude. Kad bi se to na razini Njemačke silom uspostavilo, u roku godinu dana ista bi dobila sve balkanske karakteristike. Takva zemlja bi bila bure baruta, jer gdje se radi o interesima, pravu, kapitalu, zastupljenosti, logično je da svatko štiti svoje koliko je maksimalno moguće. Zanimljivo bi bilo znati kako bi gospođa Doris Pack, zagovornica Butmirske nakarade, nekada privržena Hrvatima, reagirala na ovako nešto kad bi se to predložilo njenoj zemlji.

Ili recimo u SAD. Da npr. Georgia sama odlučiva za Floridu, New Mexico za Texas ili Arizona za Kaliforniju? Ta država bi dosta vjerojatno, s obzirom i na njihove povijesne okolnosti, doživjela krah, pitanje samo vremena. To je svima jasno. Ili možda oni žele isprobano rješenje, kao iz svoje prošlosti učinjeno s Indijancima?

Ali kao što vidimo takva rješenja koja se nama nude ne uzimaju ozbiljnost situacije u BiH koja nalaže još veću osjetljivost. Tempirana bomba je bila isporučena, a Hrvati i Srbi su odbili potpisati dostavnu priznanicu jer su znali da bi većina Bošnjaka s pošiljkom svojevoljno baratala.

Da je interes zapadnih zemalja stvarno uspostava trajnog mira i demokratskih načela onda bi nastavili tamo gdje je Prudska trojka stala. Izvršili bi odgovarajući pritisak, posebno na Tihića koji se uplašio ratobornog Silajdžića, pa kao nekad Izetbegović danas potpiše, par dana kasnije mu to ništa ne znači. Taj dogovor kojeg su potpisale tri strane najbolji je ponuđeni prijedlog zadnjih godina i koji stvarno može da zaživi. Ali tu se postavlja ono krucijalno pitanje: Dali to EU i SAD stvarno žele? Činjenice pokazuju da ne.

Da bi svoj prijedlog koliko-toliko učinili prihvatljivim Hrvatima daju mali zaštitni prslučić a Srbima antibombaško odijelo s par skrivenih mjesta gdje je umjesto željeza plastika. Bošnjacima su dali okidač i upute kako rukovoditi s tom napravom. Njima nije potrebna nikakva zaštita jer bi sami određivali kad će što potegnuti. Slonovi Hrvate tješe i kroz to da im kažu da će se, ako ih raznese negdje po glavi ili nogama, liječiti kod njih, odnosno diplomatski, da u Europi postoje dobri mehanizmi zaštite nacionalnih manjina! Nevjerojatno, koji cinizam i provokacija!!! Hrvati su konstutivan narod a ne manjina!!!

I tako nakon par susreta pokupili su se bez obavljenog posla. Usput su ostavili par krilatica, kao i za vrijeme "pregovora" da BiH ovako ne može u EU. Tih jeftinih parola su se mnogi naslušali. Sami EU birokrati već niz zadnjih godina tvrde da nitko nakon Hrvatske i Islanda još godinama neće u EU zbog konsolidacije iste. Znači čekanje. Svidjelo se to balkanskim zemljama ili ne. Samoj BiH, u ovakvom stanju kakva jest, treba 20 godina da se uspostavi kao država, ako bi bila uspostavljena na ravnopravnim načelima, pa tek onda se može razgovorati o nekom pristupu.

Hrvatima je jedina poruka da zadrže jedinstvo i pokušaju sve ovake perfidne prijedloge zajedno s Srbima kategorički da odbiju. Bošnjacima treba i dalje ponuditi ono što su već sami u Prudu ove godine potpisali. Sitne dorade su naravno uvijek moguće. No, treba imati i na umu da su njihovi apetiti nakon Butmirskog prijedloga porasli što će sigurno predstavljati dodatni problem. Hrvatima teba biti jasno da u koferu kojeg im donose nisu bomboni, nego naprave koje služe za demontažu. Dayton i Butmir su pokazali da ih nije trebalo ni otvarat.

Pokušaja će opet biti uskoro. Slijedeći put sve bi moglo biti još samo bolje izvana upakirano, jer zapad je majstor manipulacije. Od neprijatelja teško preko noći da postane prijatelj. Jedino lažni, a takvih se treba još više paziti. Jer koga ujede zmija...

BiH može samo opstati kao država ravnopravnih naroda s 3 ili 4 samostalne cjeline s visokim stupnjem federalizacije. Sve ostale opcije znači ili rat ili dominaciju koja opet vodi u rat. Prije ili kasnije. Kakva bi mogla biti druga namjera tempirane bombe osim te?

P.S. Zar je 7788 hrvatskih žrtava u BiH stradalo da bi mi pristali na ucjene i rješenja koja nas time vode u definitivnu propast?

MM

BiH dijele Srbi i Bošnjaci

Posljednji lokalni izbori u BiH pokazali su kako u mnogim sredinama Hrvata ubrzano nestaje, pa će ih, ne dobiju li svoju administrativno-teritorijalnu jedinicu ili entitet, posve nestati.

autor: Milan Ivkošić

Predsjednik RS Milorad Dodik jedan je od pregovarača (Foto: Dejan Moconja)

Razumijem što su Milorad Dodik i Haris Silajdžić veoma nezadovoljni. To je u bosanskim prilikama sasvim uobičajeno...” To su riječi europskog predstavnika u još jednim neuspješnim pregovorima o budućnosti Bosne i Hercegovine, švedskog ministra vanjskih poslova Carla Bildta, izgovorene u pauzi sastanka u Butmiru. Dodik i Silajdžić, Srbin i Bošnjak? A gdje je treći, gdje je Hrvat? Nema ga, Bildt ga ne spominje. Cijelom jednom narodu daje do znanja da mu je svejedno je li ili nije zadovoljan, jer je taj narod nevažan.

Tako Bildt “voli” Hrvate od “Oluje”, koju je kao ondašnji mirovni posrednik Europske unije za bivšu Jugoslaviju žestoko osudio te tražio intervenciju UN-a i NATO-a ne bi li spasio SAO Krajinu. A Biljanu je Plavšić na svjedočenju u Haagu prikazao kao sveticu. Hrvati su mu pak uzvratili tako što su mu pronašli kuću na najčarobnijem mjestu na Jadranu.

Netko reče da je američko-europski prijedlog novoga, centralističkog ustroja BiH za Hrvate gori od Daytonskog sporazuma, koji ih je strpao u Federaciju gdje nemaju ni svoje suverenosti, ni svoje državne institucije, gdje ne raspolažu svojim novcem, gdje nemaju svoju nacionalnu televiziju ni druga jamstva nacionalnog opstanka. Ako itko taj prijedlog spriječi, bit će to predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, koji je na kraju dvodnevnih razgovora rekao kako se nada da u Butmir više nikad neće doći, premda je najavljen nastavak sastanka za idući tjedan.

On je i u ovoj prilici našao načina da impresionira pregovarače – prvog je dana rekao da ne može ostati do kraja, jer hita u Beograd gdje se ima sastati s ruskim predsjednikom Medvedovom!

Tako Srbi u BiH, nipošto ne pristajući na centralizaciju i majorizaciju, igraju s otvorenim kartama potpore na koju računaju, Bošnjaci ne kriju da žele biti stožerna nacija, glavna politička snaga i dominantni kriterij u BiH, a Hrvati su posve marginalizirani. Ako je već očito da budućnost Bosne i Hercegovine ne kroje tri njezina naroda nego tzv. međunarodna zajednica, posve je nejasno zašto politika u Hrvatskoj, otkad traju drame oko ustavnih promjena, ne čini ništa za Hrvate u toj državi.

U posljednje vrijeme dvije, tri rečenice predsjednika SDP-a Zorana Milanovića u Saboru bile su sve što je iz Hrvatske za njih učinjeno. Stjepan Mesić paradira po UN-u i drugdje u svijetu s planetarnim temama, nesuzdržano se izjašnjava i o Kosovu, ali u obranu hrvatskih interesa u BiH nikad nije rekao ni riječi, pa je tamo popularniji među Bošnjacima nego među Hrvatima.

Ništa ne čini ni Jadranka Kosor, kao što nije činio ni njezin prethodnik Ivo Sanader. Je li moguće da Bildt svojim prezirom prema Hrvatima u BiH izražava doista europska stajališta? Jesu li to i stajališta Njemačke, na primjer, jesu li to i stajališta svekolike katoličke Europe, pa i Vatikana?

Posljednji lokalni izbori u BiH pokazali su kako u mnogim sredinama Hrvata ubrzano nestaje, pa će ih, ne dobiju li svoju administrativno-teritorijalnu jedinicu ili entitet, posve nestati. I dogodit će se ono što predviđaju neki hrvatski analitičari iz mostarskog časopisa “Status”, koji tvrde da jedino Hrvati mogu spasiti BiH. Ako je oni ne spase, ako se nastave iseljavati i ako postanu manjina, BiH će se podijeliti na dvije države, srpsku i bošnjačku, koje će biti ili samostalne ili labavo povezane.

Ako neki papa za koje desetljeće bude posjetio Hrvatsku, neće moći, kao Ivan Pavao Drugi, planirati i posjet Bosni i Hercegovini. Tu kolijevku osebujnih kršćanskih tradicija, u čijem je glavnom gradu Sarajevu na početku 20. stoljeća bilo gotovo pola katolika, podijelit će između sebe Muhamed i sveti Sava.

Hrvati kreću u političku ofenzivu

SARAJEVO- Paket ustavnih promjena koji su predložili SAD i EU doživio je potpuni debakl. Djelomično zbog odbi­janja srpskih i bošnjačkih čelnika da prihvate rješe­nja koja im, barem tako tvrde, ne idu na ruku te dijelom zbog činjenice da su hrvatski političari jasno kazali ne prijedlogu koji ni na koji način ne bi jamčio ravnopravnost jedinom Ustavom ugroženom narodu - Hrvatima.
Prijedlog ustavnih reformi predviđao je tek izmjene u državnoj vlasti, i to kroz povećanje broja zastupnika u Zastupnič­kom domu na 87, utvrđiva­nje triju novih ministarstva u Vijeću ministara, uvođe­nje institucije predsjednika s dva zamjenika, te pot­puno reduciranje uloge državnog Doma naroda. Hrvatski pregovarači, predsjednici dva HDZ-a, Dragan Čović i Božo Lju­bić, po prvi put su jasno dali do znanja međunarod­noj zajednici kako ova rje­šenja ni na koji način ne poboljšavaju poziciju hrvatskog naroda, čak što više, dodatno je pogorša­vaju zbog činjenice da Dom naroda gubi svoju zakono­davnu dužnost. Iako bi ostao mehani­zam vitalnog nacionalnog interesa, on je u konačnici prepušten sudbini Ustav­nog suda BiH, koji je do sada više puta igrao u korist Bošnjaka.

Novo okupljanje Hrvata

Katastrofalno ja zami­šljen i izbor u Zastupnički dom državnog Parlamenta, u kojem nema bilo kakvih kvota koje bi jamčile odre­đeni broja zastupnika iz svakog od naroda, što bi u dovelo do situacije da bi među 87 novih zastupnika u Parlamentu više od 50 posto bili Bošnjaci. Oni bi nakon toga, predloženim rješenjem, birali i izaslanike u Dom naroda, te bi se moglo dogoditi da među Hrvatima u Domu naroda ima i onih koje su zapravo izabrali Bošnjaci. Ovakva nakaradna rješenja zbližila su stranke s hrvatskim predznakom, tako da se već spominje i mogućnost novog sastanka stranaka potpisnica Kre­ševske deklaracije, pa čak i Hrvatskog narodnog sabora. Ipak, izvori našeg lista otkrivaju kako i među boš­njačkim čelnicima sazri­jeva mišljenje kako bi Hrvati trebali imati ravno­pravnost u glasovanju.

Teritorijalni preustroj

Ipak više od svega čudi ponašanje međunarodne zajednice koja u svom pri­jedlogu ni na koji način nije uzela u obzir interese Hrvata te je pokušala na štetu tog naroda napraviti dogovor Srba i Bošnjaka. U idućim je danim moguće očekivati niz kon­zultacija među pojedinim strankama, pogotovo iz reda hrvatskog naroda, no jedno je jasno, nema odu­stajanja od zahtjeva da se u paket ustavnih aman­dmana uvrste rješenja koja će Hrvatima jamčiti jedna­kopravnost. U suprotnom, paketa ne može ni biti. Predsjed­nik HDZ-a 1990. Božo Lju­bić je istaknuo da će hrvat­ski pregovarači nastaviti raditi na jednakopravnoj državi i uspostavljanju institucija kojih trenutačno nema, te da će učiniti sve da se uklone blokade. “Ovo nije bio paket ‘uzmi ili ostavi’, ovo je paket na kojem treba raditi u idućim tjed­nima, pa i mjesecima”, kaže Ljubić, koji je priznao kako sadašnji paket zaista ide na štetu hrvatskog naroda. On je za naš list potvrdio kako je predstavnicima međunarodne zajednice uručio zahtjeve koji se odnose na omogućavanje ravnopravnosti u odlučiva­nju, odnosno jednakopravne pozicije Hrvata. Dokument je, prema njegovim saznanjima, pre­veden te očekuje da će biti uvažen prilikom iduće runde razgovora. Druga stvar koja mu daje nadu da će hrvatski zahtjevi biti uvaženi je i izjava Johna Kerryja, pred­sjednika Odbora za vanj­sku politiku američkog Kongresa, koji je jasno kazao kako procesi u BiH vode prema državi dvaju unitarnih entiteta, što za Hrvate nije prihvatljivo, pa ja čak i opasno.
Stoga očekuje da pro­ces koji je započeo završi uspostavom pravedne države u kojoj će svi biti u ravnopravnoj poziciji, što sada nije slučaj.
“Ne želim davati kata­strofične prognoze. Stvari su takve da je hrvatska pozicija predstavljena na odgovarajući način te ako je svima stalo do ravno­pravnosti, onda se hrvatski zahtjevi moraju uvažiti”, poručio je Ljubić.

Nema odustajanja

“Neke će se stvari pre­ciznije definirati. Naši su stavovi jasni i od njih nema odustajanja, jer se radi o nacionalnom pravu”, poja­snio je glasnogovornik HDZ-a 1990. Veso Vegar. Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović misli kako bi bilo dobro potpisati deklaraciju o ustavnim promjenama koja će defini­rati jasnu dinamiku ovog procesa te da BiH treba drukčije ustavno uređenje, koje je ponuđeno još u Prudu, s četiri teritorijalne jedinice. “Tražimo rješenja i možemo ih naći do 18.stu­denoga. Deklaracija će nam kazati koji su nam koraci nužni da bismo postali normalna europska država”, kaže Čović. Hoće li nanovo probu­đena svijest hrvatskih čel­nika zaista rezultirati konkretnim uspjehom, ostaje za vidjeti, no jedno je jasno, jedinstvena plat­forma te puna potpora svih hrvatskih institucija, ali i službenog Zagreba, idući je zadatak. Lobiranje boš­njačkih i srpskih političara već duže vrijeme postiže uspjeh, a posljednji je upravo ponuđeni butmirski paket. Hoće li Hrvati postiži nešto slično, pitanje je na koje javnost još nema odgovor.

Banana, banana

Prijeti krah hrvatske politike u BiH

SARAJEVO - Paket ustavnih promjena koji su sačinili predstavnici SAD-a i Europske unije na izravan je način pokazao koliko birokrati u svjetskim središtima moći brinu za nepostojeću ravnopravnost naroda u BiH. Radi se paketu koji predviđa kozmetičke promjene u funkcioniranju državne vlasti te je usmjeren, prije svega, na što skorije zatvaranje OHR-a, te stvaranje konfederacije centraliziranih entiteta u nakaradnoj državnoj tvorevini zvanoj BiH, u kojoj svoja prava mogu osigurati jedino Bošnjaci i Srbi, bez ikakvog jamčenja druge faze. Unatoč činjenici da se jučer nije potpisalo ništa, jasno je kako hrvatski političari moraju i dalje ustrajati na detaljnoj promjeni ovog paketa ukoliko kroz ustavne promjene žele punu ravnopravnost na cijelom području BiH. Naime, ostavljanjem entitetskog glasovanja, koje ni s pomoću trikova ne mogu koristiti hrvatski predstavnici u Parlamentu zbog svoje malobrojnosti, napravljen je veliki ustupak Srbima, ali i Bošnjacima, koji će i dalje moći utjecati na svaku bitnu odluku, dok je Hrvatima ostavljena tek mogućnost povlačenja vitalnog nacionalnog interesa kroz Dom naroda. No, i taj vitalni nacionalni interes nema jamstva da će biti zaštićen zbog jednostavne činjenice da Ustavni sud BiH daje konačnu riječ o tomu ima li ili ne povrede tog principa. Praksa je pokazala da Ustavni sud veoma rijetko uvažava hrvatske primjedbe, tako da će dodatnim smanjivanjem ovlasti Doma naroda Hrvati biti svedeni na političku marionetu u tijelima vlasti. Ravnopravnost apstrakcija Niti jedna rečenica o minimalnom broj zastupnika iz svakog od naroda koji moraju glasovati za jednu odluku pokazuje da je američko-europski prijedlog tek jednostavna promjena koja ni na koji način ne odgovara Hrvatima, odnosno temeljenom načelu u BiH - konstitutivnosti naroda. Ali hrvatski pregovarači istodobno pitaju kakvu cijenu treba platiti za promjene koje će omogućiti dobivanje statusa kandidata bez dobivanja istinske ravnopravnosti. Istodobno upozoravaju kako je katastrofalno i rješenje kojim Zastupnički dom bira izaslanike u Domu naroda, čime se javlja opasnost da tako izabrani zastupnici u nacionalne klubove neće biti predstavnici autentične nacionalne volje. Međunarodna je zajednica u potpunosti zanemarila i entitetske vlade koje su zbog načina glasovanja postale etničke, što se do sada pokazalo u niz primjera. Hrvatski stoga traže uvođenje mogućnosti da se za odluke iz nadležnosti vlada osim proste većine mora osigurati najmanje jedna trećina glasova iz reda svih triju konstitutivnih naroda. Naravno, ni to nije naznačenu u prijedlogu koji je, čini se, usmjeren ka konačnom cementiranju dvoentitetske podjele BiH. Iako srpski političari poput premijera RS-a Milorada Dodika navode kako je neprihvatljiva promjena načina odlučivanja u Parlamentu, kao i izbor predsjednika i dvaju dopredsjednika preko zastupnika i izaslanika obaju domova Parlamenta BiH, jasno je kako ostanak entitetskog glasovanja apsolutno ide na ruku strankama iz RS-a. Bošnjaci mogu biti zadovoljni Bošnjačke stranke, iako razočarane ostankom entitetskog glasovanja, mogu biti zadovoljne činjenicom da će većina parlamentaraca iz Federacije u državnom Parlamentu biti upravo bošnjački budući da ne postoji minimalna kvota zastupljenosti svih triju naroda. I opet će entitetsko glasovanje iz Federacije moći koristiti samo Bošnjaci. Analitičari upozoravaju kako prijeti potpuni poraz hrvatske politike u BiH, koji je dodatno naglašen upornim ponavljanjem predstavnika hrvatske Vlade iz Zagrebu kako se zalažu za ravnopravnost, no bez konkretnih poteza. Piše: Dario Pušić / dnevni-list.ba

PREDSJEDNIŠTVO HDZ1990 NEZADOVOLJNO PONUĐENIM PRIJEDLOGOM

Predsjedništvo HDZ 1990 održalo 19. listopada 2009. godine u Sarajevu sjednicu na kojoj je razmatralo započeti proces ustavnih promjena i ispunjavanja uvjeta BiH za ubrzavanje euroatlanskog puta BiH. HDZ 1990 ostaje vjeran Platformi za novi ustav usvojenoj na ... ... Prvom saboru Stranke, po kojoj je novi ustav povijesna nužnost i uvjet daljnjeg demokratskog razvoja kao i opstanka BiH kao države tri ravnopravna naroda. Optimalno ustavno uređenje za višenacionalnu državu BiH je federalno uređenje s više federalnih jedinica. No, nakon prvoga razmatranja dokumenta Predsjedništvo HDZ1990 smatra potrebnim predložiti bitne izmjene i dopune i to: I. Parlamentarna skupština BiH Smatramo da treba zadržati dvodomnu strukturu Parlamentarne skupštine BiH sa zakonodavnom nadležnošću i Zastupničkog doma i Doma naroda. Smatramo da treba ukinuti entitetsko glasovanje u Zastupničkom domu, a zaštitu nacionalnih interesa locirati u Domu naroda na način efektivnog veta pri čemu sva tri naroda dolaze u jednakopravnu poziciju. Prihvatljivo je povećanje kapaciteta Zastupničkog doma) te povećanje članova nacionalnih klubova u Domu naroda. Ne možemo prihvatiti da se zastupnici u Domu naroda biraju iz Zastupničkog doma, jer postoji realna bojazan da tako izabrani zastupnici u nacionalne klubove neće biti predstavnici autetntične nacionalne volje. Zalažemo se da se kao i do sada zastupnici u Domu naroda biraju iz domova naroda iz entitetskih parlamenata. Možemo prihvatiti ustanovljenje minimalnih kvota kako bi se u nacionalnim klubovima osigurala zastupljenost entiteta. Ako se prihvate naši zahtjevi oko načina izbora zastupnika u Dom naroda PS BiH možemo prihvatiti predloženi posredan izbor članova Predsjedništva BiH u Parlamentarnoj skupštini. II. Srednja razina vlasti Za ostavrivanje jednakopravnosti naroda od krucijalne važnosti je odnos prema pitanju srednje razine vlasti što podrazumijeva nužnost cjelovitog administrativno-teritorijalnog ustroja BiH kao definitivnog preduvjeta stabnilnosti i budućnosti BiH. Minimum koji HDZ 1990 može prihvatiti jest da se odmah u zakonu o vladama entiteta osigura da se odluke donose na način kako je to predviđeno u VM BiH tj. da se odluke iz nadležnosti vlada osim proste većine mora osigurati najmanje jedna trećina glasova iz reda sva tri konstitutivna naroda. Ova rješenja smatramo privremenim do konačnog dogovora o cjelovitom administrativno-teritorijalnom preustroju BiH. Odnos sudionika u razgovorima, koji se vode u okviru „Butmirskog procesa“, prema ovim prijedlozima odrediti će i naš odnos prema procesu!

Narod traži izravan izbor gradonačelnika

G

rad Mostara jedini je, vjerojatno, grad u svijetu koji ni godinu dana nakon provedbe izbora nije usvojio proračun ni izabrao gradonačelnika. Na tu sramotnu činjenicu nedavno je upozorio, gle čuda, i sam visoki predstavnik. Ali, uz sve opravdane kritike na račun gradskih vijećnika i političkih stranaka, svakako najveći krivac za situaciju u kojoj se nalazi grad jest nakaradni Statut koji je plod politike međunarodne zajednice, i kroz OHR, koja je proteklih 15 godina od Mostara napravila prvo „crnu rupu“, a onda "grad slučaj".

I umjesto da međunarodni birokrati priznaju kako su napravili nefunkcionalno rješenje koje već desetljeće i pol od Mostara pravi lakrdiju i sluđujući njegove građane, još uvijek se pokušava dokazati nemoguće, kako je Statut odličan samo mi nismo pametni.

Koliko je Statut nakaradan i pravno nedorečen najbolje govori to da njime nije predviđeno do kada se moraju provesti rezultati izbora, a što bi svaki student prava na prvoj godini to ugradio.

Izlaz iz cijele situacije postoji. On je "elegantan" za međunarodnu zajednicu i njihove nesposobne i dijelom pokvarene birokrate iz treće europske lige diplomata. A to je suspendirati Statut i izbore u Mostaru provesti kao u svakom drugom gradu ili općini u BiH. Pa tko dobije više glasova na izborima od strane građana taj je gradonačelnik. Imat će potpuni legimitet i legalitet i odgovarat će građanima. Sve drugo je nepravda.

Da se s time slažu i građani najbolje potvrđuje i anketa koju je proveo Bljesak.info od 3. do 19. listopada. Od 12 829 anketiranih njih 97, 4 posto traži da se gradonačelnik bira izravnim putem javno na izborima. Samo 2,6 posto ispitanika smatra da Mostaru ne treba gradonačelnik ili neka ga nametne OHR kao i Statut, odnosno da ih to uopće ne zanima.

bljesak.info

Dodik i Čović već odbili Butmir

Nama je sve jasno, vidjeli smo kako su prošli Hrvati u Federaciji, a sada je to model koji se želi primjeniti na nivou cijele BiH čime bi se Srbi doveli na razinu nacionalne manjine, kazao je Dodik Kako su i obećali prije deset dana, zamjenik američke državne tajnice James Steinberg, šef švedske diplomacije Carl Bildt i povjerenik EU-a za proširenje Olli Rehn vratili su se u Sarajevo. Nisu došli praznih ruku, nego s konceptom ustavnih promjena. Dokument je danas uručen sedmorici najutjecajnijih stranačkih šefova u BiH. Iako će javnosti biti predstavljen tek sutra u EUFOR-ovu kampu u Butmiru kod Sarajeva, HRT je došao u posjed dugo pripremanog prijedloga sporazuma. Prema tom prijedlogu, u BiH bi ostala dva doma parlamenta - Zastupnički i Dom naroda. Ovaj potonji djelovat će samo kao savjetodavno tijelo, odnosno neće moći predlagati niti zaustavljati zakone, ali ako je zakon od nacionalnoga interesa, moći će ga poslati Ustavnome sudu. Zakone može predlagati Vijeće ministara, vlada ili Zastupnički dom. Zastupnički dom imat će 87 zstaupnika, a Dom naroda 21, po sedam iz sva tri naroda. Dom naroda birat će se iz Zastupničkoga doma od izabranih zastupnika. Tako onaj tko ima većinu u Zastupničkom domu (a sada je imaju Bošnjaci) može izabrati svoje Srbe ili Hrvate. Oba doma imaju predsjednika i dva dopredsjednika i to bez rotacije po nacionalnoj osnovi. Tako će narod koji ima najviše zastupnika moći izabrati svoga predsjednika. Time se u nepravedan položaj dovodi najmalobrojniji narod, odnosno Hrvati. Predsjedništvo BiH imat će predsjednika i dvojicu zamjenika. Oni će se birati iz Zastupničkoga doma i morat će biti članovi toga doma. Za kandidaturu će trebati potpise pet zastupnika iz Zastupničkog doma. Dom naroda zatim će odabrati jednoga za kojeg će se glasovati. Predsjedništvo se više neće moći pozivati na vitalni nacionalni interes. Glasa se većinom, a glas sve trojice treba samo u slučaju rata sa Srbijom ili Hrvatskom. Vijeće ministara, čiji predsjednik ima dva zamjenika, imat će ovlasti vlade. Kako se i u njemu glasa većinom, najmanji će narod opet biti neravnopravan. Uvode se i nova ministarstva - poljoprivrede, znanosti i tehnologije te okoliša. Nitko nije zadovoljan prijedlogom Stranački su čelnici novinarima iznijeli potpuno oprečne ocjene o prihvatljivosti ponuđenih prijedloga. Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović usprotivio se prijedlogu ustavnih promjena koji su predstavili američko-europski pregovarači, ističući da će se zauzimati za oživljavanje Prudskog sporazuma što su ga potpisale tri strane u BiH a svojedobno poržavali Washingtion i Bruxelles. Dodao je kako njegova stranka očekuje da se u svim rješenjima osigura jednakopravnost Hrvata s druga dva naroda što to sada nije slučaj. Ovako organizirana dvoentitetska BiH za nas je neprihvatljiva, dodao je Čović. Čelnik Socijaldemokratske partije Zlatko Lagumdžija kazao kako drži da je riječ o dobrom početku, a predsjednik Stranke demokratske akcije Sulejman Tihić izrazio je pak razočaranost činjenicom da paket ne dotiče pitanje tzv. entitetskog glasovanja u parlamentu BiH. Predsjednik srpske Stranke nezavisnih socijaldemokrata Milorad Dodik ponuđeni je paket u cijelosti odbacio. Tvrdi da je potpuno neprihvatljiv za Republiku Srpsku jer drastično mijenja Daytonski sporazum i donosi rješenja koja ne garantiraju jednakopravnost triju naroda koja je, ističe Dodik, ranije postojala. Jedini izlaz za Bosnu i Hercegovinu jeste da domaći politički akteri, predstavnici triju naroda, razgovaraju o prihvatljivom modelu za sve, a ne da se uvijek iza preijedloga koje dobivamo od međunarodne zajednice nalazi zaštita bošnjačkih interesa, smatra Dodik. Nama je sve jasno, vidjeli smo kako su prošli Hrvati u Federaciji, a sada je to model koji se želi primjeniti na nivou cijele BiH čime bi se Srbi doveli na razinu nacionalne manjine. Neki od stranih pregovarača to otvoreno i priznaju tvrdeći kako Europa ima odlične mehanizme zaštite manjina. Ovdje je problem što su Srbi, Hrvati i Bošnjaci konstitutivni narodi i ne mogu biti manjine i tome treba prilagoditi i sve mehanizme u državi, reko je Dodik u ekskluzivnom razgovoru za središnji Dnevnik HTV-a. Dugotrajni pregovori o reformama Pregovori o reformama u BiH uz posredovanje američke i diplomacije Europske unije započeli su 9. listopada, a proteklih deset dana obavljane su međustranačke konzultacije uz sudjelovanje stručnjaka iz SAD-a i EU-a. Zajednički napori nisu završili usuglašavanjem stajališta kojim bi sve tri strane u BiH bile zadovoljne. Washington i Bruxelles posve različito gledaju na pristup BiH: Amerikanci žele do promjena čvrstim pristupom, dok europski podrazumijeva diplomatske vještine, ali i zato dugoročnija rješenja

Permanentna centralizacija

Ustavni amandmani od ponedjeljka, 19. 10. 2009. zastupani po Predsjedništvu EU i Sjedinjenim Američkim Državama a imenom Karla Bilta i Džejmsa Štajnberga, monstruozni su instrument permanentne centralizacije jedne ljudske zajednice i kao takav nezabilježen u teoriji i praksi države i ustavnog prava. To se obezbjeđuje sistematskim izvlašćivanjem Republike Srpske. Amandmani su ostavili entitetima samo posebne paralelne odnose sa susjednim državama, pružanje pomoći vladi BiH da ispoštuje međunarodne obaveze, ispunjavanje uslova za pravnu sigurnost i zaštitu lica pod svojom jurisdikcijom i sklapanje sporazuma sa državama i međunarodnim organizacijama ako to dozvoli svemoćni Predstavnički dom. Sve ostalo je u nadležnosti BiH ili u spisku podijeljenih nadležnosti među kojima su sve one koje su dosad bile u nadležnosti Republike Srpske. Fantomske Dodatne nadležnoszi su konačan gubitak suvereniteta BiH kakav ne poznaje ni Evropska unija. Jasno se kaže: BiH može prenijeti suverene ovlasti na te (međunarodne) organizacije, ne pominje se nikakva unutrašnja procedura niti saglasnost naroda i entiteta. Zatim: BiH je nadležna za zaključivanje sporazuma sa EU i za preuzimanje pravnih i političkih obaveza uključujući i pitanja koja su u nadležnosti entiteta. I na kraju: U slučaju potrebe pristupanja EU BiH će biti nadležna za donošenje zakonodavstva, uspostavu institucija i osiguranje provedbe za bilo koje prethodno navedene obaveze, opet bez pitanja i i saglasnosti bilo koga. Predstavnički dom se više ne bira neposredno iz svog entiteta nego je to dom po principu jedan čovjek – jedan glas u kome se bira i Dom naroda i predsjednik BiH Dom naroda gubi zakonodavnu funkciju što poništava konstitutivnost naroda BiH i favorizuje većinski, bošnjački narod. U Predstavničkom domu, pošto Dom naroda gubi zakonodavnu funkciju, favorizovano je većinsko glasanje a stara formulacije da će članovi Predstavničkog doma „ulagati najveće napore“ kako bi većina uključivala najmanje jednu trećinu glasova sa teritorije svakog entiteta, nisu validne ustavne formulacije. Izbor Predsjednika i Predsjedništva BiH između članova Predstavničkog doma koji nisu izabrani u Dom naroda, dodatno je izvlaščivanje Republike Srpske i konstitutivnih naroda. Srpskom narodu se tako uskraćuje pravo da direktno bira člana Predsjedništva. To pravo je, čaršijskim esdepeovskim mućkama već uskraćeno hrvatskom narodu. Predsjednik i Predsjendištvo gube sva ovlaštenja osim što im je konsenzualno ostavljena vrhovna komanda i kontrola nad oružanim snagama, što ne mora da znači ništa. Savjet ministara dobija nepoznat broj novih ministarstava a nema govora o tome odakle dolaze ministri i na koji se način štite interesi dijelova BiH, odnosno entiteta. Premijer i Savjet ministara i Predstavnički dom postaju sveta mjesta centralizovane BiH. Permanentna centralizacija je omogućena nadležnostima Bosne i Hercegovine u prenosu suvereniteta na vanbosanskohercegovačke asocijacije i zajednice, preuzimanju izvanbosanskohercegovačkih obaveza koje su iz oblasti nadležnosti entiteta i odredbom koja omogućava Državi da bira imovinu za potrebe evropskih integracija u narednih pet godina iz imovine koja je pod moratorijumom a i poslije „sve dotle dok država ne odabere imovina za svoje sadašnje i buduće potrebe“. Ovakav Ustavni Udar nije zabilježen u viševjekovnoj istoriji ovog staništa, uključujući i najkrvoločnije osvajače koji su sjekli glave ali nisu uzimali duše ovih naroda. poskok.info

Tko stvara medijsku sliku Hercegovine i što želi postići

Ponedjeljak, 19. Listopada 2009.

U Zagrebu, ne možete kupiti ni jedne novine, tjednik, magazin ili časopis iz Bosne i Hercegovine. U hrvatskim medijima BiH je uglavnom loša vijest, zastupljena u „crnim kronikama“. Izuzetak je tek poneka informacija o Ćiri Blaževiću selektoru nogometne reprezentacije. A upravo je nogomet bio povod događajima i komentarima koji su tema ovoga teksta. Nedavno se na Širokom Brijegu dogodilo zlo. Dogodile su se „horde zla“. U sukobu istoimenih navijača FK Sarajevo s građanima Širokog Brijega i policijom, jedan sarajevski navijač je ubijen a više ljudi je ranjeno. Još uvijek nema službene verzije događaja i ne zna se tko je skrivio tragediju. Dok podijeljeni bosansko-hercegovački mediji, politika i javnost uglavnom iznose „svoju verziju“ istine, iskustvo nam nalaže da pričekamo. U Bosni i Hercegovini istina ako i dođe dolazi na kraju, tek kada se smire strasti i ostvare interesi i kada više gotovo nikome nije ni važna. Ali, dok čekamo istinu dezinformacije potiskuju informacije, a komentari „uglednih novinara“ smještaju ih u takav kontekst u kojem nikada neće ni moći biti ispravno sagledane. Brojnim je „uglednim analitičarima“ i „tumačima društvene stvarnosti“ na hrvatskoj javnoj sceni „sve jasno“ i „sve znaju“ i prije nego li je išta jasno i dok se još ništa ne zna. Takvi „znalci“ reproduciraju predrasude i održavaju stereotipe, a njihova društvena pozicija i moć onemogućava propitivanje i kritiku njihovih stajališta. Ekstremni i kada su ljubazni Na naslovnici Jutarnjeg lista od 7. i 8. listopada 2009. stoji uznemiravajući nadnaslov „U Bosni opet kao pred rat“. Ispod toga bombastičan naslov „Tutin general moli ubojicu da se preda“. Uzalud je prozvani general Hrvatske vojske (a ne Tutin general), i prije izlaska novina demantirao ikakvu vezu s osumnjičenim za ubojstvo. Očito je cilj uredništva bio, osim prodati novine, povezati tragediju u Širokom Brijegu s Mladenom Naletilićem Tutom osuđenim za zločine u prošlom ratu. Jer, u tom slučaju „zna se“ tko je kriv. Upravo na tom fonu širokobriješke događaje tumači zamjenik glavnog urednika Jutarnjeg lista Davor Butković. Njegov tekst opremljen je besmislenim naslovom „Ubojstvo pokazalo koliko se Hercegovci i Bošnjaci sada mrze“. Naime, trećina Hercegovaca su Bošnjaci pa je teško povjerovati da svi oni sami sebe mrze, kao što sam siguran i da većina Hrvata iz Hercegovine ne mrzi Bošnjake. Istina je da se Hrvati iz (Bosne i) Hercegovine i Bošnjaci ne slažu oko unutarnjeg uređenja te zemlje. Na isti način kao što se o istom pitanju nisu slagali Hrvati i Srbi, Slovenci i Srbi, a često i sami Hrvati između sebe. Ne radi se dakle o općoj mržnji Hrvata iz Hercegovine i Bošnjaka nego se radi o predrasudama prema Hrvatima iz Hercegovine i upotrebi Bošnjaka u potvrđivanju tih predrasuda. A sumnjičenja i strahova u BiH ionako ima previše pa ih ne treba uvećavati. Butković piše kako je bio u Hercegovini u ljeto 1990. Napisao je reportažu „Zapadna Hercegovina-buđenje zaboravljenog naroda“. Prisjećajući se tadašnjeg puta po Hercegovini Butković piše da su Hercegovci koje je sreo bili odlučni u „iskazivanju protumiloševićevske orijentacije“. Ali su istovremeno bili „nenametljivi, vrlo pristojni i ekstremno ljubazni“. Pošto su Butkoviću Hercegovci ekstremni i kada su ljubazni, nije ni čudo da je za momke koji su ga tada „častili pivom“ napisao da su tri godine kasnije „stražarili u jezivim koncentracijskim logorima za Bošnjake“. Ti „naizgled simpatični ljudi“ nisu u trideset sati razgovora, koliko je „stručnjaku“ tipa Butkovića dostatno da sazna „sve o Hercegovini“, „ni riječi rekli protiv Muslimana“, niti je osjetio ikakvu mržnju prema Muslimanima. Ali su „naizgled simpatični ljudi“ u Hercegovini rekli da je „ovo Hrvatska“ i da znaju da će ih HDZ „odvesti u Hrvatsku“. Zaista, ima li jače kvalifikacije za čuvara konclogora od verbalnog delikta i političke nekorektnosti „ekstremno ljubaznih“ Hercegovaca!? Podjele i mržnje Butković piše da mržnje između Hrvata i Muslimana nije bilo sve dok Franjo Tuđman nije „počeo planirati podjelu Bosne i Hercegovine sa Slobodanom Miloševićem“. Odnosno, dok „hrvatski politički vrh“ nije odlučio „anektirati zapadnu Hercegovinu“ jer „Alija Izetbegović, Haris Silajdžić i SDA nisu pristali postati vazalni član hrvatsko-bosanske konfederacije“. O tome navodno „svjedoči“ osnivanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosna i Hrvatske Republike Herceg-Bosna. Butković zaključuje da su „od tog časa“ Bošnjaci i „zapadni Hercegovci (kao i neki drugi bosanski Hrvati) postali krvni neprijatelji, što se vidjelo ne samo u međusobnim pokoljima, i u osnivanju hrvatskih koncentracijskih logora za Bošnjake, nego i u dugotrajnim sukobima…“ Zanimljivo, Butković se nije upitao je li možda među Muslimanima bilo „mržnje“ prema Hrvatima!? Kakve su oni imali planove i projekcije? Nisu li možda već tada smatrali da je BiH njihova nacionalna država, jer Hrvati imaju Hrvatsku, a Srbi imaju Srbiju!? Butković možda ne zna da su i Bošnjaci osnivali „bošnjačke konclogore“ za Hrvate u kojima je dulje ili kraće boravilo 14.238 zatvorenika (logoraša), od čega ih je 634 ubijeno, te da je s područja pod kontrolom Armije BiH protjerano 170.000 Hrvata. Za razumjeti jednu politiku, makar ona bila i ekstremna, treba analizirati i onu drugu stranu ili politiku na koju se referira i s kojom se sukobljava. Inače se radi o jeftinoj političkoj propagandi i neutemeljenim konstrukcijama ili iritantnoj površnosti. Dugotrajni sukobi bit će još dugotrajniji ukoliko u javnom diskursu budu dominirale Butkovićeve i slične konstrukcije. Njegovo je legitimno pravo ne slagati se s Franjom Tuđmanom i državnom politikom s početka devedesetih, kao što se s nekom drugom politikom ima pravo slagati i podržavati je. Ali, kao zamjenik glavnog urednika jednog utjecajnog dnevnog lista nema pravo poticati međunacionalne sukobe u BiH (a i u Hrvatskoj) i kontinuirano producirati elementarno neznanje koje šire i produbljuje nepovjerenje i strahove. Priča o dogovoru Tuđmana i Miloševića oko „podjele Bosne (i Hercegovine)“ dio je političke mitologije čija se vjerodostojnost sastoji jedino u neprestanom ponavljanju. Ni jedan „dokaz“ koji je u početku te priče s početka devedesetih spominjan; od snimki do svjedoka, nikada nije objelodanjen. Ponude i prijevare Butković bi kao iskusan novinar koji se želi baviti bliskom prošlošću morao znati da hrvatski politički vrh nije htio „anektirati zapadnu Hercegovinu“. Čak ni onda kada mu je to Alija Izetbegović otvoreno nudio. Izetbegović je to priznao (i) američkom generalu Kleinu uz obrazloženje „da su mu Hrvati veliki problem i da ih se tako htio riješiti“. Bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić piše da je početkom 1994. bio nazočan na dva sastanka na kojima je Izetbegović nudio Tuđmanu Hercegovinu, odnosno sve južno od Prozora. Tuđman je prema njegovom svjedočenju obje ponude odbio. Nekadašnji predsjednik HDZ Stjepan Kljuić svjedočio je da mu je Slobodan Milošević nudio zapadnu Hercegovinu. Nije točno ni Izetbegovićevo i Silajdžićevo tobožnje nepristajanja na konfederaciju. Izetbegović i Tuđman su u Ženevi u rujnu 1993. potpisali Tajni sporazum o konfederaciji. Haris Silajdžić je 1. ožujka 1994. zajedno s Krešimirom Zubakom i Matom Granićem i javno potpisao Nacrt sporazuma o Konfederaciji između R. Hrvatske i Federacije BiH. Istina, kasnije je Granić izjavio da je na taj način „prevario Hrvate iz BiH“. Na sličan način ih je prevario i Alija Izetbegović kada nije održao obećanje iz Lisabona i kada nije poštovao hrvatski zahtjev za autonomijom dogovoren pred izlazak na referendum o neovisnosti. Bosna i Hercegovina i Herceg-Bosna Butković piše da osnivanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosna (kasnije Hrvatska Republika Herceg-Bosna) svjedoči o namjeri „anektiranja zapadne Hercegovine“. Dodaje da su od toga časa Bošnjaci i „zapadni Hercegovci (kao i neki drugi bosanski Hrvati) postali krvni neprijatelji…“ Da Butković ne razumije elementarne pojmove o kojima piše, kao i da s logikom ne stoji baš najbolje postaje nam jasno ako se zapitamo zašto bi netko tko želi „anektirati zapadnu Hercegovinu“ osnivao Herceg-Bosnu, ili pak, kako „zapadni Hercegovci“ mogu biti „bosanski Hrvati“!? Ako se već hoće pisati o tim temama, trebalo bi znati da se ta država zove Bosna i Hercegovina. Ona se geografski i povijesno sastoji od Bosne i Hercegovine, a politički od Federacije BiH i Republike Srpske. U njoj žive državljani Bosne i Hercegovine, koji su Bosanci i(li) Hercegovci. To je uz državljanstvo i njihov zavičajni ili regionalni identitet. Hercegovci i Bosanci su po nacionalnosti uglavnom Hrvati, Srbi ili Bošnjaci. Neki Hercegovci i Bosanci su po nacionalnosti „ostali“. Njih ima dvije vrste. Neki su po nacionalnosti „Jugoslaveni“ a neki „Bosanci“. Prvi se identificiraju s bivšom državom za koju vjeruju da će se opet vratiti, dok se drugi identificiraju s nekom zamišljenom „budućom“ državom za koju se nadaju da će nastati. Među „ostalima“ su i pripadnici manjina ili oni koji se jednostavno ne žele izjasniti o nacionalnosti. Dakle, više nego smiješno je napisati kako su „(zapadni) Hercegovci bosanski Hrvati“. Što se tiče HZHB, ona je osnovana 18. studenoga 1991. na inicijativu Hrvata iz središnje Bosne i Posavine, a u nju su uključeni i HZ Soli iz Tuzle, te HZ Sarajevo. Takva zajednica najmanje je trebala zapadnoj Hercegovini, posebno ako je htjela „biti anektirana“. HZHB je zamišljena kao koordinacija općina koja se obvezala „poštivati demokratsku vlast BiH dok postoji državna neovisnost u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju“. Čuvari i obnovitelji Jugoslavije, te konstruktori raznih „historijskih sporazuma“ sa Srbima žestoko su zamjerili bosansko-hercegovačkim Hrvatima deklarirano antijugoslavenstvo i značajan doprinos u rušenju jugoslavenske federacije što je bio preduvjet stvaranja neovisne Republike Hrvatske. To im ne mogu oprostiti ni hrvatski (post)komunistički etatisti koji su vidjeli i prihvatili Hrvatsku samo i isključivo kao slijednicu SR Hrvatske u svakom smislu (svakako i ne najmanje važno u očuvanju njezina „nacionalnoga socijalističkog“ uređenja). HZHB je osnovana nakon što je pao Vukovar, nakon što su postrojbe JNA napale Dubrovnik i popalile sedam hrvatskih sela u istočnom dijelu Hercegovine, nakon što je Alija Izetbegović rekao da rat u Hrvatskoj nije „naš rat“ i nakon što se Vlada SRBiH na to nije htjela (smjela) ni oglasiti. HZHB nije uopće funkcionirala sve do travnja 1992. i otvorenog rata s JNA i srpskim dobrovoljačkim postrojbama. Tek tada je aktivirana i organizirano je Hrvatsko vijeće obrane u kojem je bilo Muslimana gotovo koliko i Hrvata. Siguran sam da kojim slučajem nije osnovana HZHB i da nije organizirano HVO danas u Bosni i Hercegovini ne bi bilo Hrvata, vjerojatno ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine, a pitanje je i što bi bilo s Republikom Hrvatskom. Oni koje zanimaju činjenice znaju gdje sve to mogu pročitati. Oni pak koje činjenice ne obvezuju mogu pisati što hoće i kako hoće. Butković očito ne zna puno o BiH, ali ima impresije od prije dvadeset godina „ispravan stav“ i medijskog prostora koliko god hoće. Podjela vlasti ili podjela države Nepovjerenje, sumnjičavost, pa i mržnja između dijela Hrvata i Muslimana ili bolje reći sukob i mržnja suprotstavljenih političkih projekata kulminirali su tek kada je uspostavljena obrana prema srpskoj vojsci i kada su počele kalkulacije o državi i vlasti, funkcijama i činovima. Hrvatske političke i vojne strukture u BiH ojačane obranom značajnog dijela teritorija i općom podrškom naroda nisu se htjele same dokinuti na račun bošnjačko-muslimanske centrale iz Sarajeva koja ni na koji način nije zaslužila povjerenje. Grad Sarajevo zaslužio je i ima sućut i poštovanje zbog žrtve koju je podnio, ali jedini argument vlasti u Sarajevu za projekciju budućnosti bio je legalitet, odnosno međunarodno priznanje koje je, i to se ne smije zaboraviti, stečeno zahvaljujući i hrvatskim glasovima. Izetbegović je u drugoj polovini 1992. neustavno mijenjao strukturu Predsjedništva, smjenjivao njegove izabrane članove i imenovao svoje poslušnike. Tijekom 1993. je proveo islamizaciju Armije BiH, državnih institucija i ukupnog prostora na kojem je imao vlast. Izetbegović je uzurpirao središnje institucije vlasti, pozivajući se na legalitet kojeg je poništio kao što je izgubio i svaki legitimitet. Bošnjačko-muslimanske partikularne interese, predstavio je općim interesima BiH. Kada je učvrstio vlast u Sarajevu (i još nekoliko gradova u BiH) nije je više bio spreman dijeliti ni s kim. A alternativa je bila i jest: dijeliti vlast ili dijeliti državu. Kao što znamo država je podijeljena 1995. u Daytonu između Bošnjaka i Srba. Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju tek ulogu krivaca u srpsko-bošnjačkim prijeporima i džokera u borbi oporbe protiv HDZ-ove vlasti u Republici Hrvatskoj. Nepovjerenje u BiH raslo je na nerealnim zahtjevima i neostvarivim političkim planovima i hrvatske i bošnjačke elite. Netrpeljivost je podgrijavana odsustvom dijaloga, opetovanjem laži i optužbi, te nespremnosti za suočenje s istinom i realnošću. Dominantno muslimansko-bošnjačke vlasti u Sarajevu odbijale su dijalog s hrvatskim partnerima-vrhom HZHB u Mostaru. Tražili su posredništvo, podršku i partnera u Zagrebu. Ukoliko državni vrh Republike Hrvatske u Zagrebu ne bi ispunio njihove zahtjeve optuživali bi ga za „miješanje u unutarnje stvari BiH i teritorijalne aspiracije“. Bila je to lukava strategija koja se, kako je to danas vidljivo, dobro isplatila. Značajnu ulogu u stvaranju nepovjerenja između Hrvata i Muslimana imali su brojni oficiri JNA muslimanske nacionalnosti koji su ratovali protiv Hrvatske a onda su tijekom 1992. došli u redove Armije BiH. Posve je razumljivo da je u takvim okolnostima s njima bilo i više nego teško uspostaviti suradnju i međusobno povjerenje. Pogotovo, što ih dobar dio nije imao nikakve veze s BiH. Rođeni su u Srbiji ili Crnoj Gori (Sandžaku), službovali u Hrvatskoj, Sloveniji ili Makedoniji, a onda su došli u BiH kao „svoju matičnu državu“. Najbolji je primjer komandant Glavnog Štaba Armije BiH Sefer Halilović. On i sada, četrnaest godina poslije rata, na „javnoj televiziji“ Federacije BiH Hrvate naziva ustašama, a Srbe četnicima i prijeti „oslobađanjem“ čitave BiH. A (zapadni) Hercegovci su se uvijek više bojali „oslobođenja“ nego rata. Horde zla Kada Butković piše o ubojstvu pripadnika „Hordi zla“ na Širokom Brijegu, ne stavlja ga u kontekst općeg kaosa, prethodnog ranjavanja 67-godišnjeg građanina Širokog Brijega iz vatrenog oružja, napada na policiju, drugim riječima svega onoga što se tamo stvarno događalo. Umjesto toga, on to ubojstvo izvlači iz konteksta i naglašava da je „ubojica“ (iako se radi tek o osumnjičeniku) bivši član Kažnjeničke bojne, „najzloglasnije“ postrojbe HVO-a, čiji je zapovjednik „međunarodni kriminalac“ koji je imao „izravni pristup“ ministru obrane, a time i predsjedniku Republike Hrvatske. Iako nije napisano, stvara se dojam da je za ubojstvo u Širokom Brijegu odgovoran, ako ne predsjednik Tuđman, a onda barem pokojni ministar Šušak. Takav dojam pojačava tezom da je ubojstvo navijača Sarajeva „izraz mržnje Hercegovaca prema Bošnjacima“, odnosno „najmorbidniji izraz političke volje hercegovačkih Hrvata“ koji naprosto „ne priznaju BiH kao svoju državu“. Ovo je i najmorbidniji dio Butkovićevog teksta. Posebno ako znademo da su i osumnjičeni za ubojstvo Oliver Knezović i ubijeni Vedran Puljić zapravo Sarajlije, i to, da ironija bude veća, obojica s hrvatskim i hercegovačkim prezimenom. Butković tako jednog Sarajliju na čudan način pretvara u Hercegovca koji mrzi Bošnjake, a drugog u Bošnjaka kojega mrze hercegovački Hrvati, te nerazjašnjeno ubojstvo u masovnoj tučnjavi kvalificira „izrazom političke volje“ jednoga naroda, što je teška uvreda tog naroda. Ali, kao da mu nije bilo dosta izvrijeđati jedan narod, Butković piše da je ubojstvo u stvari „iskaz suprotstavljenih političkih volja dvaju naroda u Bosni i Hercegovini: jedni, hercegovački Hrvati, žele otići, a drugi, Bošnjaci, takvu volju dijela hrvatskog naroda smatraju najgorom mogućom izdajom, i utoliko Hrvate, katkad, mrze čak više nego Srbe.“ Po Butkovićevoj logici legitimno je mrziti Srbe, ali nije u redu mrziti Bošnjake, kao što nije u redu ni mrziti Hrvate više nego Srbe. Također je legitimno i razumno „htjeti ukinuti“ Republiku Srpsku. To naime Bošnjaci i „razumni Hrvati“ hoće, dok je „oni drugi“, (valjda nerazumni) Hrvati smatraju svojom saveznicom u borbi protiv bošnjačke majorizacije. Dakle, razumno je pristati na bošnjačku majorizaciju, a nerazumno je boriti se protiv majorizacije i tražiti saveznika u toj borbi. Imperativ koji nitko ne želi, ali mnogima koristi Butković tvrdi da je jasno kako „današnju Bosnu i Hercegovinu više nitko ne želi“, ali i dodaje da je „opstanak Bosne i Hercegovine međunarodni imperativ“. Zato što bi raspad BiH „ugrozio stabilnost cijele regije te izazvao novo divljanje srpskog nacionalizma, koji bi, nema nikakve sumnje, odmah krenuo prema Hrvatskoj“? Butković i ne pokušava pronaći modus opstanka države „koju njeni narodi ne žele“. Što bi bilo to što narodi i građani BiH žele? Može li se izgraditi država koju bi svi, ili barem većina, htjeli? Umjesto traženja legitimnog rješenja, koje postoji od kada postoji i moderna državnost Bosne i Hercegovine, on vidi rješenje „u snažnijoj nazočnosti međunarodne zajednice“ koja mora osigurati fizičku i pravnu sigurnost. Ovo je dobar primjer kolonijalističke svijesti po kojoj narodi i građani BiH, a posebno Hrvati u Hercegovini moraju prihvatiti državu „koju ne žele“, moraju „pristati na majorizaciju“, odreći se nacionalnog subjektiviteta i političke volje jer bi u suprotnom moglo doći do destabilizacije u regiji. I sve to Hrvati u Hercegovini moraju podnositi da bi se netko u Zagrebu prestao bojati Srba koji bi u slučaju destabilizacije „krenuli prema Hrvatskoj“!? Davor Butković spada među novinare koji formiraju javno mnijenje. Njegovu sliku BiH mnogi će prihvatiti. Zato je zanimljivo usporediti njegove tekstove o BiH s dominantnim političkim stajalištima u Republici Hrvatskoj. Predsjednik Republike Stjepan Mesić izjavio je ovih dana kako je „Zagreb poslao krucijalnu poruku Hrvatima u BiH“, da „moraju organizirati svoje živote u svojoj zemlji“, a ne u Hrvatskoj. Mesić je i dodao kako je „važno da Srbija pošalje takvu poruku i Srbima u BiH, umjesto da podržava secesionističke ambicije“. Naveo je i razloge važnosti takve poruke: „Odcjepljenje bosanskih Srba ugrozilo bi vitalne interese Republike Hrvatske šaljući val nemira duž cijelog regiona“. Očito je cilj ove izjave postizanje vanjskopolitičkog efekta, a ne sređivanje odnosa u BiH. Jer da je drukčije, onda bi predsjednik Republike Hrvatske vodio računa o specifičnoj poziciji Hrvata u BiH. Svi su oni državljani Bosne i Hercegovine, ali značajan dio njih ima i državljanstvo Republike Hrvatske, kao što ga ima i dio Bošnjaka i dio Srba koji žive u BiH. Ako se Mesić kao „predsjednik svih građana“ želi, kako kaže, „distancirati od politike svoga prethodnika“ onda se ne bi trebao uplitati u unutarnje stvari BiH. I ako se već nekome tamo obraća, onda bi se mogao obratiti državljanima Republike Hrvatske koji žive u BiH. Njima bi mogao savjetovati, a ne ih primoravati „da urede svoje živote u svojoj zemlji“. Samo ne znam kako on zna koju zemlju oni smatraju „svojom“ i kako ih misli odbiti od Hrvatske ako oni odluče tamo živjeti, odnosno neki od njih (Srbi) tamo se vratiti. Nemaju li svi državljani Republike Hrvatske ista prava? Što se tiče Hrvata koji žive u BiH i nemaju državljanstvo RH, nego su građani BiH, njima Mesićeva izjava i onako ništa ne znači, kao što ne znači ni Srbiji. Takva izjava može tek iritirati Republiku Srbiju i Srbe u BiH koji uporno ponavljaju da oni ne žele „dijeliti BiH“, što im se može vjerovati, jer njima uistinu nikakva promjena sadašnjeg statusa ne ide u prilog. Butković i Mesić su dijelovi istoga mentalnog sklopa izgrađenog u socijalističkoj Jugoslaviji s natruhama kolonijalizma i orijentalizma. Oni smatraju da se hrvatski interesi (ali i mogućnost ponovne jugoslavenske sinteze) brane u BiH i da (barem) Hrvati u BiH moraju zbog tih interesa „ostati tamo“ i „tamo uređivati svoj život“, da bi „mi ovamo“ bili sigurni, odnosno da ne bi došlo do „novog divljanja srpskog nacionalizma“ koji bi „sigurno krenuo prema Hrvatskoj“. Bolje neka srpski nacionalizam divlja „dolje“ u BiH zajedno s ostalim nacionalizmima. Mesić čak pretpostavljene hrvatske nacionalne interese predstavlja kao međunarodne univerzalne interese i šalje poruke što tko treba uraditi da ne bi došlo do nemira „duž regiona“ i da ne bi bili ugroženi „vitalni interesi Republike Hrvatske“. Ovakva stajališta mješavina su nacionalističkih i socijalističko-etatističkih ideja nastalih unutar jugoslavenskog konteksta, po kojima se Hrvatska brani u BiH i po kojima „Srbi ne smiju preći Drinu“ (iako su je prešli prije četiri stoljeća). Iz takve misli izvire strah da bi srpski nacionalizam mogao „krenuti na Hrvatsku“, ako ga oni svojom „mudrom politikom“ ne zaustave. Tada, gotovo refleksno, na scenu stupa naslijeđena strategija SKJ iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, po kojoj treba obuzdati „svoj“ odnosno hrvatski nacionalizam i osnažiti muslimanski, odnosno sada bošnjački nacionalizam kao protutežu srpskom nacionalizmu. Na toj matrici „dobrog“ i „lošeg“ nacionalizma temelji se savezništvo bošnjačko-bosanskih nacionalista i hrvatskih (post)socijalističkih etatista, čija je važna karakteristika nesposobnost mišljenja izvan jugoslavenskog konteksta. Ako jednoga dana shvate da Jugoslavija više uistinu ne postoji, i da je Republika Hrvatska stabilna država i članica NATO saveza, shvatiti će i da međunarodno priznata i favorizirana BiH nije (više) ugrožena od susjeda nego je razaraju neriješeni nacionalni i politički odnosi i unutarnji sukobi. Ako već idemo s tim da nema dobrih (etno)nacionalizama onda bi trebali uvidjeti da je najopasniji i najrazorniji većinski bošnjačko-bosanski nacionalizam, koji negira njezinu kompleksnost i temeljne postavke na kojima je i nastala moderna državnost BiH. A to je da je ona država tri ravnopravna konstitutivna naroda. dr. Ivo Lučić | Večernji list

Sud BiH produžio pritvor osumnjičenima za zločin u Trusini

N

a zahtjev Tužiteljstva Bosne i Hercegovine državni sud je produžio za dva mjeseca pritvor četvorici bivših pripadnika Armije BiH koji su osumnjičeni za ratne zločine u selu Trusina, općina Konjic, prenosi BIRN -Justice report. Tužiteljstvo BiH je je zatražilo produženje pritvora zbog mogućeg utjecaja na svjedoke i suučesnike, bijega, narušavanja javnog reda, te prijetnji upućenih tužiteljici Vesni Budimir.

Odlukom suda pritvor može trajati do 15. prosinca ove godine.

Nedžad Hodžić zvani Džon Vejn, Mensur Memić zvani Menta, Dževad Salčin zvani Struja i Senad Hakalović, bivši pripadnici Specijalnog odreda za posebne namjene Armije BiH pod nazivom “Zulfikar” i 45. brdske brigade Armije BiH “Neretvica”, sumnjiče se da su 16. travnja 1993. napali selo Trusina, pri čemu je ubijeno 19 civila Hrvata, a četvero je ranjeno, od kojih dvoje djece. Istog dana ubijena su i tri vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO).

Tužiteljstvo svu četvoricu sumnjiči za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a Hodžića i Memića i za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.

Pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) uhitili su Hodžića, Memića, Salčina i Hakalovića 16. rujna 2009. godine, od kada se nalaze u pritvoru.

(Fena) / Bljesak.info

Možete nam istrgnuti jezik, ali ćemo na njemu misliti i kad budemo umirali

Možete nam istrgnuti jezik, ali ćemo na njemu misliti i kad budemo umirali

Hrvatski delegati u Domu naroda PSBiH ponovili svoje insistiranje na korišćenju hrvatskog jezika...

Hrvatski delegati u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH danas su ponovili svoje insistiranje na korišćenju hrvatskog jezika u Parlamentu BiH i parlamentarnim dokumentima.

U raspravi o Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sportu, u čijim se amandmanima paralelno koriste nazivi kanton i županija, predstavnik Bošnjačkog kluba delegata Alma Čolo ocijenila je da nema potrebe za navođenjem oba naziva.

"Možete nam istrgnuti jezik, ali ćemo na njemu misliti i kad budemo umirali", poručio je Ivo Miro Jović, dok je predsjedavajući Doma naroda Ilija Filipović, braneći pravo Hrvata na jezik, apelovao da se jezičko pitanje ne otvara u ovom domu.

Dom naroda je, uprkos različitim stavovima hrvatskih i bošnjačkih delegata o korišćenju naziva kanton i županija, usvojio izmjene i dopune Zakona o sportu u BiH, kojim se lica sa invaliditetom zakonski izjednačavaju sa licima bez invaliditeta u pogledu prava na osnivanje klubova, udruživanja u sportske saveze i društva.

Usvojenim izmjenama i dopunama predviđa se da u Savjetu za sport BiH bude zastupljen i predstavnik Paraolimpijskog komiteta BiH.

Delegati su podržali i Zakon o slobodnim zonama, kojim se postojeći zakon usklađuje za zakonom o carinskoj politici u BiH, odnosno evropskim standardima u ovoj oblasti.

U prvom čitanju podržani su prijedlozi zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravi i Zakona o krivičnom postupku BiH.

Autor: Srna

HNV i Mesić se udružili. Bezbeli nam se crno piše...

Kakva se to zla vradžbina sručila na Hrvate, da pored «ovakvih» stranaka, nacionalne interese brani Hrvatsko narodno vijeće!? Srećom, priroda je neumoljiva pa bi članstvo HNV-a za koju godinu trebalo u potpunosti izumrijeti. Ovim tekstom unaprijed im šaljemo minut šutnje. ___________piše: Tvrtko Milović l poskok.info Jedna od težih posljedica za bosanskohercegovačko poslijeratno društvo jeste poplava različitih nevladinih udruga. Obustavom donatorskih sredstava iz Europe i svijeta nevladine udruge nestaju. Hrvati u BiH izgleda nepopravljivi su baksuzi, pa se ni nakon nestanka silnih bjelosvjetskih milijardi nisu otarasili različitih NVO udruga i lezilebovićkih organizacija. U Sarajevu, leglu neradnika i ljenčina, to je nekako izraženije. U skladu sa novouspostavljenim korektnim hrvatskosrpskim odnosima, istaknut ćemo dvije štetočinske udruge/organizacije, ili kako oni sami sebe vole zvati «Vijeća»: Srpsko građansko vijeće i Hrvatsko narodno vijeće! Doduše, ova dva vijeća financijski ne koštaju mnogo, ali karcinomski djeluju na ukupnu društveno političku poziciju Srba i Hrvata Sarajeva, Federacije, pa i BiH. Dočarat ćemo njihovo djelovanje. Ukupno djelovanje ova dva vijeća svodi se na godišnje sastanke na kojima se «razmatra» učinjeno u prethodnoj godini. Obzirom na to da se u prethodnoj godini ne učini ništa, pristupi se odavanju minute šutnje preminulim članovima prethodne godine i pređe na točku dnevnog reda «Ostalo». To «Ostalo» se pretvori u razglabanje o aktualnoj političkoj situaciji u zemlji. Nakon blesavih monologa o štetnosti djelovanja Dodika i Čovića na državu Bosnu, predsjednici, u ovom slučaju Miladin Vidaković (SGV) i fra Luka Markešić (HNV) se obvežu sastaviti prigodno priopćenje za javnost u kojemu spomenuti dvojac optuži za rasturanje njihove jedine i najmilije države. Uz pokoju jugonostalgičnu misao i prisjećanje na radne akcije druga Tita, vesela društvanca se raziđu uz nadu da se na sljedećem sastanku minuta šutnje neće dogoditi njima u čast. Ovo je kratki presjek djelovanja SGV i HNV kroz godinu. Ipak, ovo nevino druženje ima razarajuće posljedice. SGV i HNV smatraju da imaju kredibilitet napadati srpske i hrvatske političare mnogo žešće nego što to mogu Bošnjaci. Imuni na optužbe za nacionalizam, ova dva Vijeća bljuju mnogo žešći nacionalizam nego ijedna bošnjačka politička stranka. Sve ono što bi Bošnjaci rado čuli od Srba iz RS i Hrvata Herceg Bosne kažu SGV i HNV. Logično, njihove riječi nemaju nikakav efekt na one kojima su upućene (Dodiku, Čoviću i sličnima) ali za bošnjački građanski nacionalizam imaju kokainski učinak. Već sutradan nakon epohalnih SGV i HNV priopćenja za javnost, oglase se uvaženi pripadnici bošnjačkih političkih elita i sa priopćenjima u rukama pokazuju kako srpske i hrvatske stranke ne predstavljaju (sve) Srbe i Hrvate, kako ideja građanske Bosne nije isključivo bošnjačka, kako sarajevski Srbi/Hrvati nisu nestali nego su dapače tu i glasno govore ono što misle... SGV i HNV su golemi alibi bošnjačkom nacionalizmu. SGV i HNV su zgodna maska bošnjačkog unitarizma; unitarizma koji na tragu osmanskog principa smatra Srbe i Hrvate kmetsko-multikulturalnim dekorom bošnjačke nacionalne države. SGV i HNV uglavnom sačinjavaju ljudi čiji su supružnici Bošnjaci. To ih ne diskreditira da predstavljaju navedene narode, ali snažno sugerira da njihova motivacija za djelovanje ipak leži u želji održavanja dobrih odnosa u vlastitom domu. Multitetnična Bosna, kakva god da je, njima nije samo garant opstojnosti države, nego i braka. Zato ih treba ljudski shvatiti, ali hrvatski odjebati. To su ljudi koji su već u poznim godinama i doslovno nemaju kontakta sa Hrvatima i Srbima izvan Sarajeva. Za njih su Pale i Kiseljak legla nacionalizma iako nikad iza rata nisu popričali s ljudima koje optužuju za separatizam. Za njih je doživljaj nesarajevskih Srba i Hrvata jednak bošnjačkom, sarajevskom. Podilaženje bošnjačkom nacionalizmu nije najgore što imamo od SGV i HNV. Oni zajedno sa još ponekim lažnim zaštitnicima naroda čije ime nose imaju golem utjecaj na međunarodnu zajednicu. Svečane gala večere koje diplomate u Sarajevu organiziraju, pored visokopozicioniranih Bošnjaka, češće će ugostiti članove SGV i HNV nego stvarne političke i intelektualne zastupnike interesa Hrvata i Srba. Markešići, Vidakovići, Gojeri, Kljujići, Komšići, Pejanovići, Divjaci i slični će više opstruirati nacionalne interese Hrvata i Srba nego što to Bošnjaci uopće mogu. Prosječni glupavi diplomat će bez rezerve prihvatit sve što mu, primjerice, ugledni profesor i skupštinski poslanik Ivo Komšić ima reći o poziciji Hrvata u BiH. To će se brzo reflektirati u realnoj politici u obliku podrške bošnjačkim «proeuropskim, građanskim i multinekakvim» stavovima. Neće diplomat znati da je baš taj Komšić stara hrvatska izdajica koji je sam priznao da je «molio Aliju da ne granatira Kiseljak» dok je bio član «Ratnog predsjedništva Republike BiH. Priznade Komšić da je znao da se hrvatski krajevi granatiraju od strane goloruke Armije BiH; priznade Komšić da je prihvatio da se granatira sve ostalo osim Kiseljaka, gdje je eto, i njegova skromna kućica; priznade Komšić da kao fikus ratnog predsjedništva nije imao veće moći nego da Aliju – moli. Takav Komšić danas ima veći utjecaj na strance nego ijedan političar iz stranaka s hrvatskim predznakom. Sve rečeno za Komšića vrijedi i za Pejanovića. Ovakvi likovi, okupljeni u Vijeća potkopavaju kredibilitet hrvatske borbe u BiH za institucionalnom zaštitom i relativiziraju težnju za etničkom zaštitom od Bošnjaka. Najnoviji prijedlog HNV da se cijela BiH kantonizira zaprepastio je svojim glupilom i one koji su navikli na rad ovog vijeća. Ne samo da je prijedlog nemoguć, nego je pregažen vremenom i smislom. Toliko je glupo da bi ozbiljno trebalo zapitati po čijem to naputku HNV izdaje ovakve prijedloge!? Kome je interes da se govori kako Hrvati žele cijelu BiH u kantone!? Onima koji žele BiH na tri razine, s tim da srednja razina ima ovlast kantona! To je danas interes jedino Bošnjaka. Prostom logikom se vidi da HNV zastupa interese Bošnjaka. Nisu sami. Isto radi i SGV. Predstavnici Hrvatskog narodnog vijeća nedavno su posjetili Stjepana Mesića. On im je dao punu i srdačnu podršku u radu. Već je to neoboriv dokaz da rade za interes Bošnjaka a protiv interesa Hrvata. Ako su se HNV i Mesić našli na istoj talasnoj dužini onda ne treba dalje razvijati dokazni materijal. Obzirom da Mesić nema svog pandana u Srbiji, uskoro možemo očekivati i posjetu Srpskog građanskog vijeća istom Mesiću. A onda i poneko priopćenje za javnost....

Bogati siromah

U pozadini svake unitarističke politike stoji želja za dominacijom i nepriznavanjem razlika, a u emotivnom smislu obično se očituje kao mržnja prema drukčijoj skupini, koja u radikalnim okolnostima vodi do uništenja i progona slabije zajednice. Cijela povijest Bosne i Hercegovine, od njezine osmanske okupacije, obilježena je takvom politikom pa je upravo klasičan primjer spomenute definicije. U nekoliko stoljeća s područja današnje BiH izbrisano je s lica zemlje gotovo cjelokupno starosjedilačko hrvatsko pučanstvo. Sličan se proces u BiH nastavio i tijekom obiju jugoslavenskih država, a nasilnim ukidanjem autonomije daytonskim županijama omogućilo je muslimanskoj strani da dovrši proces što su ga započele Osmanlije.

Da je muslimanskobošnjačkoj strani doista bilo stalo do zajedničke države s Hrvatima, njihova bi se politička elita listom usprotivila nekadašnjim odlukama austrijskoga paše Wolfganga Petritscha i Britanca Paddyja Ashdowna, koje su im omogućile da unutar federacijskoga parlamenta nadglasavaju Hrvate, a zahvaljujući nametnutom izbornom zakonu da umjesto njih biraju i njihova predsjedničkoga kandidata. Najapsurdnija strana te politike očitovala se u statutu grada Mostara, gdje manjinski Muslimani Bošnjaci, bez obzira na rezultate izbora podjednako dijele vlast s većinskim Hrvatima. Na takvu jednakopravnost nisu pristajali ni podanici u bivšim kolonijama pa se iz muslimanskobošnjačkoga odobravanja te protuhrvatske politike nekih me`unarodnih upravitelja nije skrivala samo mržnja nego ratna politika Alije Izetbegovića, koja se i danas očituje u silnom nastojanju nekih političkih krugova da nakon Federacije unitariziraju cijelu zemlju. Zato je doista u pravu hrvatski zastupnik u federacijskom parlamentu Petar Milić kad tvrdi da se u Federaciji provodi institucionalni terorizam nad Hrvatima.

Naime, od 98 zastupnika u federalnom parlamentu samo je 16 hrvatskih, a u Vladi pak Hrvati nemaju nikakva prava. Izetbegović je, kako navodi Milić, uz pomoć Ustavnoga suda sastavljena od po dvojice predstavnika Hrvata, Srba i Muslimana te dvojice stranaca, unatoč protimbi Hrvata i Srba, uz inozemnu pomoć unitarizirao Federaciju pretvorivši je u muslimanski entitet. Za razliku od Federacije u kojoj Hrvati kao konstitutivni narod nemaju nikakva prava, u većinski hrvatskom Mostaru gdje Hrvati imaju 19, a Muslimani 16 vijećnika, zbog nepriznavanja matematičkih veličina većina ne može izabrati svoga gradonačelnika. U takvim okolnostima još je poraznije stanje na financijskom području. Nedavno je jedan dnevni list objavio kako prema procjenama gospodarstvenih stručnjaka hrvatski udio na prihodovnoj strani federalnog proračuna koji je za 2008. iznosio 1,757 milijardi KM doseže 40 posto tog iznosa, dok na rashodovnoj strani Hrvati dobivaju tek oko petine iz tog proračuna. Ako se federacijskom proračunu pridodaju proračuni deset županija koji iznose oko 2 milijarde maraka dobije se iznos od 3,757 milijardi. Zbroj sadašnjih proračunskih prihoda županija s hrvatskom većinom i hrvatski udio u federalnom proračunu iznosi oko 1,1 milijarde KM pa se, kako navodi list, lako dade zaključiti da Hrvati time što nemaju svoju federalnu jedinicu godišnje ostaju bez oko 350 milijuna KM. Za 13 godina boravka u Federaciji samo su na području financija izgubili oko 4,5 milijardi maraka.

Višegodišnja zabrana uporabe hrvatskoga jezika i nemogućnost otvaranja televizijskoga kanala na vlastitom jeziku otvorila je proces za sve agresivniju asimilaciju ili tihi nestanak što potvr`uju i najsvježiji podatci vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića koji je nedavno podsjetio kako je samo u posljednje dvije godine iz Sarajeva odselilo 500 hrvatskih obitelji. Takvu militantnu politiku posebno vodi poglavar Islamske zajednice Mustafa Cerić, koji pruža potporu vehabitima - pristašama radikalnoga islamističkog pokreta, od čijih pripadnika stižu prijetnje i samom kardinalu Puljiću. U pokušaju da brojčano nadmaše Hrvate u Mostaru Cerić umjesto bogomolje u središtu Mostara želi izgraditi velebni Islamski centar koji će svojom veličinom natkriliti sve okolne zgrade. Time se ne bi promijenio samo izgled hercegovačke prijestolnice, nego i stvorili preduvjeti da Cerić, uz pomoć radikalnih islamističkih skupina, nakon Sarajeva sad i iz Mostara protjera Hrvate. Upravo zbog navedenih razloga, valja poduprijeti nastojanja federalista Tihića, Dodika i Čovića na ustroju četiriju federalnih jedinica, koje će omogućiti jednakopravnost Srbima, Muslimanima i Hrvatima, a što bi jedino moglo i zajamčiti život Bosni i Hercegovini.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo

Protuamerički poklič

Glavni ideolog bošnjačkoga unitarizma i član sarajevske Akademije znanosti i umjetnosti Muhamed Filipović ovih je dana postao javni stjegonoša političkoga antiamerikanizma u Bosni i Hercegovini. Još tijekom devedesetih godina Filipović je ostao zapamćen kao čovjek od posebnoga povjerenja Slobodana Miloševića za pitanja Bosne i Hercegovine. Unatoč javnim optužbama kako je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman dijelio Bosnu, sarajevski je specijalac u ime jednoga dijela muslimanske politike dogovarao položaj Bošnjaka u projektu Velike Srbije te zajedničko sudjelovanje u agresiji Beograda na Republiku Hrvatsku. Sve snažnija islamizacija i akademikovo sko prozivanje Sjedinjenih Država zbog stvarne činjenice da u BiH žive tri naroda, moglo bi zemlju, inače vrlo zapaljiva ozračja, pretvoriti u europsku inačicu Afganistana. Prozivajući za vlastito nezadovoljstvo današnjim stanjem u BiH posebnoga izaslanika američkog predsjednika za Afganistan Richarda Holbrooka, muslimanski je akademik očito hotimice gađao cilj.

Muhamed Filipović smatra kako je Holbrook fatalna ličnost za sve, osim za Hrvate i Albance, jer navodno dolazi iz kulture u kojoj je istinu stvari zamijenila istina rezultata te da je moral u američkoj kulturi zamijenjen dobivenom igrom, u kojoj vlada načelo kako je sve dopušteno da bi se dobio očekivani rezultat. „Pragmatizam cilja, čiji je Holbrook idealni predstavnik je nemoralan,“ tvrdi Filipović i podsjeća kako je uz obrazloženje da su Amerikanci i Tuđman bili protiv pregovora morao prekinuti razgovore koje je s Miloševićem vodio po naredbi Alije Izetbegovića. Sjedinjene Države je također optužio i za etničko čišćenje muslimana iz istočne Bosne te za podjelu zemlje, jer su, kako kaže pripremali, naoružavali i uvježbavali Hrvate za konačni obračun sa Srbima. Nemam namjeru od sličnih, gotovo terorističkih optužaba braniti američkoga diplomata. Nu ipak valja podsjeti kako su zemlje Europske unije pod krilaticom da rješavaju bosanskohercegovačku krizu gotovo pet godina puhale vjetar u leđa velikosrpskoj agresiji i tako Filipovićevu političkom partneru Slobodanu Miloševiću stvorile vremenski okvir da realizira plan o uspostavi Velike Srbije.

Srpskoj agresiji na Hrvatsku suprotstavila Hrvatska vojska, a u Bosni i Hercegovini samo Hrvatsko vijeće obrane. Kako bi izgledala BiH da u njoj nije bilo hrvatskoga otpora najbolje pokazuju etnički očišćena područja koja su Srbi zauzeli. Protjerani muslimani s tih područja pronašli su spas upravo na prostoru što ga je od Miloševića obranio HVO. Time su brojčano narušili lokalnu strukturu stanovništva, što je nekim europskim silama bio dovoljan razlog da ih u borbi za prostor potaknu na sukob s Hrvatima. Na taj je način relativizirana srpska agresija, a napadnuti su izjednačeni s napadačem kao zaraćene strane u bosansko-hercegovačkom sukobu. Takvu je politiku podupirao i Muhamed Filipović, jer je ona u projekciji stvaranja bosanske džamahirije, na međunarodnom planu omogućavala tzv. ekvidistancu srpske i hrvatske krivnje, a na unutarnjem polju omogućila muslimanskoj politici da etničkim čišćenjem i progonom Hrvata nadoknade područja izgubljena u ratu sa Srbima. Upravo toj nemoralnoj politici suprotstavile su se Sjedinjene Američke Države, uz čiju je pomoć kako tako obnovljen hrvatsko-muslimanski savez. Američko uplitanje omogućilo je uz pomoć Hrvata završetak rata, oslobađanje znatnoga područja zemlje, koje kasnije ušlo u sastav Federacije, a od masovnih pokolja američko-hrvatski savez spasio je cjelokupno stanovništvo bihaćkoga područja.

U Filipovićevoj političkoj filozofiji ne treba tražiti logiku, koja bi mogla omogućiti opstanak zajedničke države, odnosno jednakopravnost i zaštitu za sva tri njezina konstitutivna naroda. Njegova se filozofija, uostalom kao i reisa ul uleme Mustafe Cerića, svodi na potpunu negaciju Srba i Hrvata. Ukoliko to nije moguće napraviti nasilnom islamizacijom, valja u zemlji ponovno stvoriti politički kaos, iz kojeg bi, uz pomoć različitih islamističkih ekstremnih skupina bili potisnuti Hrvati i Srbi te Bosna i Hercegovina napokon postala isključivo muslimanska zemlja. Osim toga znakoviti Filipovićev protuamerički poklič je i svojevrsna poruka Washingtonu kako nije dobrodošao u područje gdje žive europski muslimani.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo