Sarajevska dokapitilazija srebreničke tragedije

Kada je u pitanju srebrenička tragedija, datum 11.07. dan je kada svaki pošteni sat makar na minutu prestane kucati dok oni politikantski satovi - kao i politikantski sarajevski sahat - na taj dan zapravo tek počinju živopisno tika-taka-ti. Tako politikantski navijen sat nema samo jednog zločinackog oca i majku, nego više njih. Naime, dok se o tuđim zločinačkim roditeljima sve zna, skoro da je zabranjeno govoriti o onim drugim međunarodnim i muslimansko-bošnjačkim roditeljima iz Sarajeva koji su aktivno ili pasivno sukreirali ovaj zločin kako bi njime mogli politikantski trgovati, oportunistički profitirati, morbidno steći privilegije i na kraju vlastite zločine minimalizirati.

Trebali uopće napomenuti da, za razliku od hrvatskih i sprskih, muslimanski zločini i zločinci do danas nisu sudski procesuirani niti je itko iz sarajevskog politickog i vojnog vrha (osim od Sarajeva rijekom suza oplakanog Rasima Delića), osudjen za dokumentirane zločine muslimanske vojske nad druga dva naroda?! Haaško politikantsko oslobađanje Nasera Orića od svake odgovornosti za počinjene masovne zločine nad Srbima Istočne Bosne, dokazuje umiješanost politike i u domaće i u međunardno sudstvo. Takav neprofesionalan sudski odnos još više među narodima produbljuje provaliju kojom i danas teče zla krv i ujedno na ovom području sije sjeme zla za tko zna koji budući rat. Na isti način produbljuje se provalija i između msulimanima-Bošnjaka i Hrvata. Iako je nad Hrvatima Tursina muslimanska vojska počinila masovni zločin prije nego su postojbe HVO-a počinile zločin u Ahmićima, za Ahmiće zna cijeli svijet dok je malo onih koji uopće znaju za zločin nad Hrvatima Tursina. Zločin u Ahmićima je procesuiran kako nad neposrednim pociniteljima tako i po zapovijednoj odgovornosti nad hrvatskim vojnim i politickim vodjama. I neka je. Tko je kriv neka odgovara. Na žalost, brojni su zločini u kojima se muslimani-Bošnjaci, iako počinitelji, prikazuju kao žrtve dok su drugi najčešće samo zločinci.

Ali, ostanimo na obljetnici do 11.07. i na području koje nije slučajno blizu mjesta na „Na Drini ćuprija“, kao što se ni ova država u dekretnim granicama AVNOJ-a ne zove tek slučajno “Prokleta avlija”. Što je Srebrenica Sarajevu deklarativno a što stvarno?! Je li tragedija Srebrenice tako strašna samo zato jer je izmakla kontroli izuzetno streljački motivirane kokarde ili je zlo dobilo krila jer je Srebrenica već bila u aranžmanu zamjene teritorija?! Za odovor na ova pitanja potrebna je dvojaka analiza i to: 1. Odnos prema srebreničkoj tragediji tijekom rata i 2. Poslijeratni odnos.

1. Odnos Sarajeva prema srebrenickoj tragediji tijekom rata najbolje se može uvidjeti u sarajevskim prepucavanjima koja su toliko prozirna da uopće nije potrebna sposobnost čitanja između redova.Naime, Sefer Halilović general tzv. Armije BiH i njen bivši ratni komadant isprovociran javnom optužbom Alije Izetbegovića za izdaju Srebrenice (objavljeno 28.06.2003.) u otvorenom pismu od 10. 07.2003. javno se obratio svemuslimanskom babi Izetbegoviću optužujući ga da je upravo on (Alija) bio glavni planer srebreničke tragedije! „Dragovoljno“ pritvoren u haaskom sudu zbog monstruoznih zločina nad Hrvatima od Tuzle do Neuma - a poglavito zbog zločina u hrvatskom selu Grabovici koje su počinile postrojbe muslimanske vojske - shvatio je spletku u kojoj ga sarajevski kompanjoni žele žrtvovati kao samovoljnog i zapovjednoj hijerarhiji neposlušnog zločinca, a ne kao sukreatora sarajevskog OUR-a (organizacija udruženog rada). Zato je Halilović pukao kao nagazna mina i to u tisuće ispovjednih gelera. Ojađen odlučio je ići na sve ili ništa, nudeći medijima dokaze za "tajne sporazume" potpisane od strane Izetbegovića. "Ako si zbog godina ili starosti zaboravio, podsjećam te da si 16. septembra 1993. godine sa Momčilom Krajišnikom tajno potpisao Zajedničku deklaraciju o podjeli BiH na tri etničke republike, koja u stavu pet kaže ''da oformimo radnu grupu za posebna pitanja koja se odnose na teritorijalno razgraničenje između dviju republika u budućoj uniji BiH, uključujući istočnu Bosnu'', a dva dana prije toga sa Tuđmanom si potpisao Deklaraciju o bošnjačko-hrvatskom razgraničenju. I u jednom i u drugom tajno potpisanom dokumentu stoji da se Republika Srpska i HR Herceg Bosna, nakon dvije godine, mogu referendumom izjasniti žele li ostati u uniji BiH ili se priključiti Srbiji i Hrvatskoj", navodi Halilović nudeći oba dokumenta koja je Izetbegović potpisao. "Ovih dana navršava se osam godina od srebreničke tragedije, koju ste ti i tvoji trabanti izdali i prodali. Dobro si me zadeverao sa ovim podmetanjem kukavičjeg jajeta u Hagu (za osobnu a ne zajedničku krivicu zbog zločina počinjenih nad Hrvatima u Grabovici), pa ti nisam stigao ranije odgovoriti. Odlučio sam reagirati, jer tvoje pismo sadrži nekoliko konstatacija vezanih za moje ime i u cjelini sugerira morbidnu laž da sam ja odgovoran za tragediju koja se u Srebrenici dogodila 1995. godine, iako sam ja tvojom odlukom udaljen iz Armije 26. oktobra 1993. godine nakon višednevnih maltretiranja i iživljavanja od strane službi državne i vojne bezbjednosti".

Optuživsi Aliju da je upravo on kao predsjednik države drugima izdajnički nudio dijelove BiH, podsjetio ga je na održavanje bošnjačkog Sabora u Sarajevu, rujna 1993. godine, "gdje je trebalo proglasiti bosansku republiku - bošnjačku nacionalnu državu bez Srebrenice u zamjenu za Vogošću". Halilovićevu vjerodostojnost iskaza potvrdio je Hakija Meholjić koji je kao dio devetočlane srebreničke delegacije Sabora, sve navedeno potvrdio uz opasku kako je većina sudionika Sabora odbila Alijin prijedlog. "Osim Hakije Meholjića, Amerikanac David Rodhe je u svojoj knjizi pisao o tome kako si neutralizirao obranu Srebrenice izvlačenjem Nasera Orića iz ovog grada", naglasava Halilović i navodi izjave i pisanja Richarda Hollbrooka i Muhameda Filipovića o ''pregovorima o prodaji Srebrenice.” Podsjećajući Aliju, u nastavku Halilović navodi: “Pod mojom komandom Armija BiH oslobodila Srebrenicu 1992, a 1993. godine ju odbranila, nakon čega su došli "plavi šljemovi.I umjesto da se u periodu od '93. do '95. iskoristi da se u Srebrenicu i Žepu dovedu novi ljudi i prebace veće količine naoružanja, nego što su to tvoji lojalni, debeli generali uradili, sve si, zajedno s njima, uradio da taj prostor zaboraviš kako bi odgovornost bila prebačena na međunarodnu zajednicu, a da vi ne biste bili odgovorni. Halilović je kategorički odbacio optužbe po kojima je on sam razoružao Srebrenicu, podsjećajući Aliju Izetbegovića da je poslije demilitarizacije tog grada, na njegovu (Seferovu) inicijativu, formirano nekoliko brigada i bataljona, te remonta radionica i ratna bolnica i to potvrđuje podatkom da je tada u Srebrenici postojala "divizija od 12.000 ljudi, a da je u trenutku pada Srebrenice bilo svega 6.000 vojnika?!....... Djeci Srebrenice ćeš morati odgovoriti zašto si odbio moj prijedlog o formiranju 8. istočnobosanskog korpusa, zašto si nakon mog udaljavanja iz ARBiH polovinu vojnika u 28. diviziji proglasio viškom, zašto si za dvije godine dostavio manje oružja, nego što sam ja za dva mjeseca u vrijem ofanzive na Srebrenicu 1993. godine."

I pored viskokog sutpnja krivnje, za mnoge muslimane-Bošnjake (čak i one iz Srebrenice), Alija Izetbegović ipak je ostao nenadmašni idol i babo ratnog i poratnog derneka. Mada se ni Halil ne može požaliti. Babo je mrtav a mrtva usta ne govore. O prodaji i izdaji Srebrenice i tako više nitko ne teferiči. To se više ne broji. Sad su u Sarajevu “In” oni koji su najviše dušmana ubili i na kolac im glavu nabili. A Halilović, kao pravi Zmaj od Bosne, taj “sport” je podigao na aferim razinu. Prava bosnistanska “Sinjska alka” u kojoj je Halill alkar pobjednik. Zato mu je oproštena svađa sa babom i danas mu u Šeheru jako dobro ide. K'o lojem podmazano. Očito, Srebrenica je u ratnoj trgovini bila ukalkulirani gubitak. Naravno, službeno Sarajevo sve to negira uz već unaprijed pripremljene krokodilske suze koje se i danas nikad ne prosipaju bez napamet naučenih fraza uz obvezatno svjedočanstvo kamera i fotoaparata. Bez tih promidžbenih elektoničkih svjedoka, sarajevski “šank suza” nikad ne plače, makar sami sebe štipali do modrica i noktima se do krvi sadomazohizirali. Teško im je zaplakati kada znaju za svoj pakleni plan u kojem aureola zrtve donosi sevap a on opet ekskluzivu na državu i teritorije. U to ime je i prinesena srebrenička žrtva.

2. Poslijeratni odnos prema srebreničkoj tragediji od strane Srajeva uočljiv je u bestidnoj politikantskoj trgovani i instrumentalizaciji u političke svrhe. Sarajevo se skoncentriralo na stvaranje svijesti o tuđim zločincima i sebi kao žrtvi. U to ime i uz pomoć vodstva brojnih srebreničkih udruga neumorno se devastira pijetet prema ubijenim Srebreničanima. Pod sintagmom „Uvucimo i preživjele u svijet mrtvih“, čak su i preživjeli Srebreničani uvučeni na spisak mrtvih i tako postali dijelom sarajevskog biznisa. I dok npr. Hrvati neprestano mole i traže otvaranje arhiva o Jasenovcu i Bleiburgu kako bi se utvrdila prava istina o broju ubijenih, istovremeno politička i vjerska elita muslimana- Bošnjaka, već na spomen utvrdjivanja istine o broju ubijenih u Srebrenici dobijaju histerične napade???!!! Nije teško zaključiti kad i zbog čega jedna strana bježi od istine. Na djelu je morbidna trgovina kosturima koja politikanstvu služi kao givit na oportunističkom kantaru. Pored negiranja vlastitih zločina, konstanta sarajevske politke je i sramotno kapitaliziranje srebreničke tragedije. Pri tome im obilato pomaže međunarodna zajednica opterećena vlastitim grijesima jer su njene (UN) postrojbe - svojom imoptentnom i anemičnom reakcijom u danima tragedije - i te kako doprinijeli srebreničkom užasu. U stvaranju aureola žrtve ne treba zanemariti ni pomoć islamskog svijeta i par podobnih “Hrvata”! Hebe se njima što je srebrenička oda krvava i bolna i što u noj umjesto basova dominiraju još uvijek jezivi krici. Oni se drže one čoporske izreke: Svoj se ne izdaje ni u kakvim marifetlucima (smicalicama) i točka. Takvim od Sarajeva iniciranim odnosom, srebrenička tragedija postala je unosan biznis sa šarolikom paletom onih koji su se na tuđoj nesreći jako dobro “uhljebili”. Diljem svijeta održavaju se razne “srebreničke” tribine na kojima inicirajatori ostvaruju osobne dobiti. U tu svrhu politikantski zavode obične preživjele Srebreničane koji, za razliku od sarajevskih trulo bogatih političara, na svojoj tuzi i nesreći nikad nisu dobili ni pošteno ispruženu ruku.Tek kad ih politka koristi za izbore ili svoj politikantski osmišljen karneval tad se piće dovozi u hladnjačama a bureci i ćevapi u mobilnim kuhinjama. Na raspolaganju je i vozni park autobusa koji ekipu prevozi od jednog do drugog “kriznog žarišta”. I to uz višednevno prenoćište u ekstra naručenim šatorima koji se postavljaju u onim i na onim mjestima gdje se mora desiti “spontano događanje naroda” što je obično na prilazima Sarajevu ili ispred Skupštine! Prava “jogurt revolucija” ugroženih. Postoje brojne i hrvatske udruge udovica ali ni jedne od njih nisu tako mobilne i za porteste agilne. U svakom trenutku moguća je mobilizacija i transport srebreničkih udruga što neodoljivo podsjeća na putujući cirkus. U tom cirkusu jednu od glavnih uloga imaju i one šehidinice koje su vremenom postale iznimno dobro plaćene profesionalne vođe raznih srebreničkih udruga i koje nigdje ne idu bez dva mobilna telefona. Onaj privatni i onaj crveni na koji stižu samo “top secret” hitni pozivi sarajevskih političara čim je u pitanju “viši interes” i “krizna potreba”. U profesionalne vođe prekfalificirane šehidinice dobivaju besplatne stanove, avionske karte, adidas dimije i Yves Rocher šminku jer sa taze (novo-friško) natapiranom frizurom asistiraju političkim potrebama Sarajeva i to po onoj “nek se nađu pri ruci” kako bi dizale galamu gdje treba i gdje ne treba.

Na svakoj slici uočljiva je razlika između stvarne i one profesionalno našminkane patnje.Tek u pozadini, kao druga klasa, iza profesionalki naziru se one žene i majke koje su stvarne žrtve i stvarni nositelji tuge. To su one napaćene majke u kojima svatko pošten može vidjeti svoju majku. Najlakše se mogu prepoznati po oskudnoj odjeći, bolom unakaženom licu bez tragova skupe kozmetike i umjesto friško natapirane frizure na galvi jednostavna tradicionala marama. Ove majke, uništene stvarnim bolom, za profesinalne šehidinice tek su lak plijen kojeg po narudžbi vuku za sobom od cirkusa do cirkusa jer u pitanju je ona sarajevska “viša stvar”. Npr. ako se netko usudi uhititi muslimanskog optuženika za ratni zločin, slijede “spontane” eskurzije po Haagu i Sarajevu jer se “dobrim Bošnjama” ne može suditi. To se moglo vidjeti i pri zadnjem uhićenju Ejuba Ganića. U balkanskoj džungli oni se pojavljuju samo ako ih netko doziva imenom Žrtva. Kao žrtvena sorta oni nisu u stanju počiniti zločin i zato su unaprijed nevini?! I čik sad nešto zucni kad protestira dobro istrenirani i intrumentalizirani putujući cirkus!!! A bilo bi logično i pošteno da baš te udruge - nastale zbog učinjene im nepravde i zla - inzistiraju na suđenju svakom zločincu i svakom zločinu držeći se one “ni po babi ni po stričevima”. Eto, da je netko pokušao spriječiti postrojavanje Armije BiH koja je rahemtli ratnog zločinca generala R. Delića ispratila u šehidski dženet i to uz najviše vojne i državne počasti, sarajevskoj eliti bilo bi dovoljno samo namignuti i za pet minuta stigao bi putujući crikus. Tako kratko vrijeme “spontanog” okupljanja uplakanih i dobro našminkanih nena, moguće je zato što “protestirajuća bojna” i ne stanuje više u Srebrenici, nego po zadatku u Sarajevu. Ako izgradnja autoceste Vc (koja se pretvorila u WC) ne bude na onoj trasi koja je afirmativna samo za “dobre Bošnje”, sve rupe na kasabskim cestama bit će popunjene protestima. A, ako se ne počne sa izgradnjom džamije u 99% Hrvatima nastanjenom Neumu, i tamo ce “spontano” stići srebrenička “jogurt revolucija” isto kao i pri utemljenju TV kanala koji bi se pokušao artikulirati na hrvatskom jeziku. Sarajevska politička, vojna, vjerska i intelektualna elita, nemilosrdno iskorištava nesretne Srebreničane a oni ih zauzvrat neizmjerno vole iako je njihovoj nesreći Sarajevo kumovalo isto kao i kum sa Pala. Očito, na djelu je finalizacija sarajevske dokapitalizacije srebreničke tragedije. Kad bi ubijeni Srebreničani mogli vidjeti koja se prljava politika i biznis okreću na njihovim patnjama i smrti, forenzičari bi zasigurno ostali bez posla jer bi se zbog tuge i jada kosti ubijenih same od sebe podigle iz zemlje. Sarajevske biznismene skeleta nek bude sramota, a ubijenim Srebreničanima vječni spokoj daruj Gospodine.

Svi se moramo iskreno pokloniti nevino ubijenima. Od Jasenovca, Bleiburga, Vukovara, Srebrenice, Tursina, Ahmića, Grabovice, Bugojna, Vidovica, Crkvine, Kravice, Vozuće i brojnih drugih stratišta svih naroda. Svaki čovjek prožet etikom ne smije sebi dozvoliti i postati Sarajevom koje tuđe zločine nad muslimanima-Bošnjacima debelo “oplak(trg)uje a nad zločinima koje je počinila njihova vojske nad druga dva naroda, s rahatlukom se naslađuje pretvarajući te zločine u slavne pobjede što opasno zagađuje BeHa Babiloniju.

Politikantski proračuni marljivog Sarajeva sigurno su jedna kratkoročna korist, ali njegova nestrpljivost do konačne kapitalizacije proračuna zasigurno vodi u poraz. Svaka korist stečena lažljivim jezikom taština je koja prolazi samo među onima koji nemaju ništa drugo osim laži. Povijest takvih je tek kontinuriana manipulacija čiju propalu budućnost - od i onako sigurnog poraza - može braniti samo bradato nasilje u potkraćenim halačama.

Crovata

ŽELJKO KOMŠIĆ – Princ of Bosnistan

Hrvati su danas definitivno uvjereni da im u BiH nema ravnopravnog suživota i tu su potpuno u pravu. Iako su u Ustavu deklarativno navedeni kao konstutivan narod, ponižavanjem, preglasavanjem i marginalizacijom, uživaju manja prava od prava koja uživaju nacionalne manjine u svakoj demokratski sređenoj državi.

Crovata l posavski-obzor.info

U tom kontekstu Sarajevo ima namjeru još jednom prevesti Hrvate žedne preko vode. Svjetski poznati ruski književnik Tolstoj davno je napisao: „Ako me pravariš jedan put, sram te bilo. Ako me prevariš drugi put, sram te bilo. Ali, ako me prevariš treći put sram mene bilo.“


Čast književniku, ali i bez spomenute treće prevare, za sve normalne, višak je već i druga uzastopna prevara. Sarajevo ovih dana -po drugi put uzastopno - podvaljuje Hrvatima prevaru koja je identična onoj pri prošlom biranju hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Ista je režija, a isti su i protagonisti među kojima je glavna faca Željko Komšić. Sklepali su ga u „princa of SDP Bosnistan“ i to sa izmišljenim hrvatskim krvnim zrnicma samo kako bi Hrvatima zamazali oči i podmetnuli im ga. Od hrvatskog u sebi Komšić ima samo hrvatski metak koji je zaslužio boreći se protiv HVO-a, zbog čega je od Sarajeva dobio odličje „Zlatni ljiljan“. Iako, zbog alergije koju izaziva kod Hrvata, više bi mu pristajalo odličje „Zlatna ambrozija“. U stvari, Komšić je sirovina i beskurpulozni tip koji - po uzoru na svojeg idola zločinca Tita - reizborom želi postati doživotni član Predsjedništva i to u ime Hrvata?! Sad već u serijalu bestidno igra ulogu sarajevske marionete pod djelatnim imenom „hrvatski“ Sejdo Bajramović. Ako Komšić i ovaj put uspije prevariti hrvatski narod, onda Hrvatima jedino preostaje reći: „Sram nas bilo“!
Čak i na Euroviziji svaki narod ima pravo glasovati i birati njemu najdražu skladbu, jedino je Hrvatima u BiH uskraćeno pravo izabrati sebi svoje predstavnike u vlast i umjesto njih to im čini unitaristička ekipa iz Sarajeva. Ostaje nepoznanica kako bi Sarajevo reagiralo ako bi recimo Hrvati i Srbi zajednički glasovali i umjesto muslimana-Bošnjaka nametnuli Šeheru građanski orijentiranog muslimansko-bošnjačkog člana Predsjedništva, koji je još uz to kao pripadnik npr. srpske vojske ranjen u borbi protiv tzv. Armije BiH kao što je Komšić bio ranjen u borbi protiv HVO-a? Kako bi u tom slučaju reagirali „temeljni“ narod i Sarajevo? Bosanska ludnica dolazi po drugi put u apsurdnu situaciju u kojoj glasačkim inžinjeringom glasači jednog naroda biraju drugom narodu člana Predsjedništva?! Iako zbog oportunizma nekih hrvatskih političkih stranaka i sluganstva Sarajevu, Hrvati u svojim redovima nemaju idealnog pa čak ni jednog zajedničkog predsjedničkog kandidata, to ne daje za pravo muslimansko-bošnjačkim strankama na ovakvu podvalu bez presedana u povijesti demokracije višenacionalnih država.

Još pri prošlim predsjedničkim izborima čak je i velikomuslimanski nacionalist Haris Silajdžić izjavio da Komšić nema legitimitet i da je ovo veoma loše za budućnost BiH jer država još nije utemeljena na građanskom principu, nego troetničkom i zato jedan narod ne smije se preglasavati od strane drugog naroda. Za predstojeće predsjedničke izbore Siljadžić je ipak promijenio mišljenje i sad podržava ovakavu prevaru jer je uvidio da Hrvati Komšićev izbor nisu progutali kao šaku „rajsengli“ već više kao neku gorku pilulu oko koje malo gunđaju, a onda ušute.


SDP je sarajevska ptica kukavica, a u hrvatsko gnijezdo podmetnuti Željko Komšić tek je kukavičije jaje sneseno nakon što je Zlatko Lagmudžija kao pijevac skočio i oplodio kukavicu. Zato „temeljni“ najviše vole onu pjesmu od Dorđa Balaševića: „Imo` sam strašnog pijetla“. Pri tome „temeljni“ zaboravljaju da je to toliko demokratski koliko je i „pijevac“ ptica. Postavlja se pitanje; zašto SDP-ov pijevac uvijek iznova skače isključivo na „hrvatske“ guske i „srpske“ patke, a nikad ne skoči na p(t)icu „dobrih Bošnja“ jer oni se i tako našaraju - njemu jebezovnim - građanskim stidnim dlačicama?! SDP ima svoje glasačko tijelo i sve više novootvorenih filijala (stranaka) bez nacionalnih atributa i normalno je što glasuju za svoga predstavnika ma tko bio u pitanju.Tu se nema što zamjeriti. Ali problem je što isti ti „nadnacionalni“ licemjerno se predstavljaju kao zaštitnici i dušebrižnici hrvatskog naroda, iako u svojim stranačkim statutima od nacionalne pripadnosti bježe kao đavo od križa. Problem je što trio Siljadžic-Tihić-Lagumdžija - uz srdačan blagosov IZ (Islamske zajednice) na čelu s reisom Cerićem - na prljav način pravi velikomuslimanski deal i to preko leđa hrvatske opstojnosti uvaljujući im Komšića.

Pri tome se busaju u svoja bosanska multi-kulti prsa i prodavajući svoja mala muda za velike bubrege, našli se baš oni pametovati o nacionalizmu i secesionizmu Hrvata i Srba u što bi čovjek i mogao povjerovati da su i oni sami za svojeg člana izabrali nekoga "građanske orjentacije". Npr. nekog muslimansko-bošnjačkog anacionalnog Komšića, a ne ultranacionalistu Siljadžića. Međutim, oni isto kao i Srbi, izaberu u Predsjedništvo biturbo-nacionalistu i podlo koristeći nepravedan izborni zakon, hrvatskom narodu pokvareno podvaljuju navodnog Hrvata koji je zapravo fanatizirani politički Bošnjak, tzv. „multietnićar“. Nevjerojatno je koliko se nisko može spustiti sarjaevsko licemjerje?!

Prljavu igru Sarajeva najlakše se može prozreti pitanjem; zašto SDP na listu za predsjedničkog kandidata ne postavi nekog svojeg građanski orijentiranog muslimana-Bošnjaka, a ne „Hrvata“ i time napravi konkurenciju muslimansko-bošnjačkim nacionalistima?! Zar u cijelom članstvu SDP-a ne postoji ni jedan građanski orijentiran musliman-Bošnjak ili crveni đavo više voli Hrvate i Srbe nego svoje Bošnje i zato ih ne biraju?! Samo slijepac ne vidi problem!!! Pri izborima u Federaciji, u kojoj većinu glasačkog tijela čine muslimani-Bošnjaci, SDP izlazi na izbore s „Hrvatom“, a u RS-u sa „Srbinom“, ali nigdje kao svojeg ne ističu kandidata iz reda muslimansko-bošnjačkog naroda???!!! Zašto Lagumdžija nema muda istaći muslimana-Bošnjaka ili bar reći kako ih u SDP-u nema pametnih jer su svi na nivou Muje i Hase glavnih junaka posprdnih viceva?! Ili iza brda valjaju nešto treće?! SDP i Sarajevo glasačkim inžinjeringom, kao prvo, razbijaju jedinstvo i političku moć druga dva naroda i tako štite muslimansko-bošnjačku premoć jer su samo oni bosanske „patriote“ i „temljni“ narod dok su Hrvati i Srbi neprijatelji što poglavito ide na ruku nacionalističkim muslimansko- bošnjačkim strankama.


Sarajevo u Komšiću ima zatupljeno i retardirano nacionalno nedonošče koje misli da djeluje, a u stvari sluša naredbe Sarajeva. Zato muslimani-Bošnjaci glasuju za njega jer im u Predsjedništvu u ime Hrvata ne treba partner koji bi bio superiorniji - u intelektualnom, političkom i nacionalnom smislu- od Sulejmana Tihića i Harisa Silajdžića. Inače ako se netko od Hrvata, (istinskih i navodnih), želi svidjeti Sarajevu i međunarodnoj zajednici, onda važi ono pravilo; „oderi po svojem narodu“.

Ako se pak neki hrvatski političar zauzme za hrvatski narod, njemu se namiještaju optužbe i montirani sudski procesi i to toliko dugo dok ga ne unište. Jesu li muslimani-Bošnjaci svjesni kakve posljedice ovo može imati?! Mogu li ovakvim institucionalnim nasiljem uvjeriti Srbe na ukidanje RS-a (Republika Srpska)?! Upravo nad Hrvatima, koji su izigrani ostali bez svojeg entiteta, muslimansko-bošnjačka FBiH više nego zorno pokazuje Srbima kako bi i oni prošli ako bi BiH bez entiteta bila uređena kao centralistička ili tzv. „građanska država s principom jedan čovjek jedan glas". Bila bi to država u kojoj bi „temeljni“ narod bio isključivi i jedini domaćin, a druga dva naroda bila bi nepoželjni podstanari.

Zbog sveg navedenog Srbi će radije izabrat rat nego što će se odreći svojeg entiteta i nitko objektivan im ne može zamjeriti jer su potpuno u pravu zbog podvala kojim se služi Sarajevo uz srdačnu asistenciju dijela međunarodne zajednice, koja na taj način pere svoju prljavu savjest iz minulog rata. Nije li 1992. god. započeo krvavi rat upravo zbog preglasavanja i izostanka dogovora među tri naroda?! Fraze kako Hrvat i Srbi u BiH koji nisu „Bosanci“ kao Komšić automatski su nacionalisti i secesionisti u stvari je sračunata sarajevska izmišljotina na kojoj „temeljni“ narod gradi svoje težnje za građansko-unitarnim uređenjem države. Ispada, čim se neki Hrvat ujutro probudi i progleda, odmah misli samo na to kako Herceg-Bosnu pripojiti Hrvatskoj. Ako je pred sam početak rata ta ideja i bila u glavi nekog Hrvata, danas u glavama Hrvata BeHa i Hrvatske takva primisao ne postoji čak ni u obliku atoma. Jer nakon što izgubiš majku, tko se normalan baca u naručje maćehe?!

Ali isto tako nitko normalan ne želi ostati vlasništvo neprijatelja koji mu radi o glavi. Hrvati BeHa su svoj na svome i prije će Miljacka presušiti nego li će oni svoja ognjišta i domovinu napustiti. BiH ne uništava onaj narod (Hrvati) koji traže svoja legitimna prava nego upravo oni koji ta prava uskraćuju. Kao potvrda neka posluži i povijesna istina: Još nikad ni jednu državu nije uništio manjnski narod već unitarizam većinskog naroda. Tako je bilo i sa Srbima u bivsoj YU, a to pravilo sad potvrđuju i muslimani-Bošnjaci i u BiH.

BeHa Hrvati su imali pomoć od svih strana samo pri raskolu unutar sebe i pri napuštanju BiH u pravcu Hrvatske. Lijepo je Mesić izjavio: "Hrvatski politički prostor treba demokratizirati kako bi izašao iz jednostrančja (HDZ) u višestrančje". Sada kada se to desilo, Mesić, ljevičarska Sorosova zaklada iz Zagreba, zatim „Hrvati“ poput Komšića i muslimansko-bošnjački unitaristi, još ljepše se smiju i pri tome tvrde kako hrvatskom teškom stanju nije krivo unitarizmom zaslijepljeno Sarajevo već su krivi Hrvati jer su se razjedinili?! To je idiotizam dostojan njihvog mentalnog sklopa.

Zna to hrvatski narod koji su hrvatski političari krivi su jer su bili naivini, a koji zato jer su oportunistički kurvini sinovi. Međutim, to nije nikakav izgovor za muslimansko-bošnjačke politikantske smicalice. I druga dva naroda (muslimani-Bošnjaci i Srbi) imaju raskol iznutra, ali im se preglašavanjem ne oduzimaju prava niti im se nameće neželjeni predstavnik u Predsjedništvu. Ako stvarno žele sačuvati BiH, od muslimana-Bošnjaka očekivalo se više mudrosti, a ne politika čiji jedini kontinuitet je figa u džepu kojom uvijek iznova marginalziraju hrvatski narod. Za sva sranja koja Sarajevo čini Hrvatima uvijek mu je opravdanje HDZ, Tuđman, Karađorđevo, Hercegovci, Hrvati Središnje Bosne, Šušak, Boban.....

Nigdje Šeher nije kriv ni za ratne podvale, ni za počinjene zločine, a ni za svoju današnju licemjernu politiku koja po uzoru na komuniste dijeli Hrvate na podobne poslušnike i nepodobne hrvatske domoljube. Krivac je uvijek netko drugi, ali nikad Sarajevo?! Ovakvim pristupom muslimani-Bošnjaci zapravo dokazuju da su gori od njima mrskih Srba kojima je petstogodišnji turski zulum i muslimansko kolaboraterstvo s otomanskim okupatorom, bilo najčesće opravdanje za sve što su činili u zadnjem ratu. Kad jednom međunarodnjaci porgledaju, ili im se strateški interesi promijene, upravo će sarajevsko šikaniranje Hrvata biti glavni razlog za mrsku im federalizaciju države od koje danas imaju prave noćne more jer federalizacija je glogov kolac u njihvu pretenziju o ekskluzivnom pravo na cijelu BiH.

I pored evidentne razjedinjenosti među hrvatskim političkim strankama, svima je poznato; o vitalnim nacionalnim pitanjima o kojima se glasuje, svi hrvatski političari uvijek su imali jedinstven stav ali su redovito preglašavani od strane muslimansko-bošnjačkih stranaka inkl. SDP. Prema tome, glavni uzrok za teško stanje Hrvata u BiH nije hrvatska razjedinjenost nego činjenica da Hrvati svoja legitimna prava ne mogu zaštiti unutar institucija vlasti već donšenjem novog i pravednijeg Ustava i u njemu pravednijeg izbornog zakona. U suprotnom jedino preostaje izvaninstitucionalno djelovanje praćeno građanskom neposlušnošću. Hrvati se moraju boriti za prava jer od Sarajeva, Banja Luke i međunarodne zajednice neće dobiti ništa na tanjuru.

U jednoj emisiji blamažnog FTV-a, sličnu prijetnju o izvaninstitucionalnom hrvatskom djelovanju izjavio i danas od hrvatskog naroda odmetnuti Krešimir Zubak. Doduše, bilo je to davno i prije nego se i sam pridružio Komši(ć)luku pa sad pjeva neku drugu pjesmu koja je plaho mila sarajevskom uhu. Upravo Zubakovi potpisi na sramne odluke donosene od strane međunarodne zajednice i Sarajeva, imaju dugročno strateško značnje i nesagledive štetne posljedice po opstojnost i ravnopravnost hrvatskog naroda. Zaključak je: Međunarodna zajednica, sarajevska ekipa i neki hrvatski poltroni stvorili su uvjete za institucionalno nasilje nad Hrvatima koje se može ispraviti jedino novim ustavnim rješenjima i novim izbornim zakonom.


Novim Ustavnim rješenjma moguće je zadovoljiti i presudu Europskog suda za ljudska prava(slučaju „Sejdić i Finci“) kojom se državi BiH nalaže ispravljanje nepravde u izbornom zakonu tako da i oni koji nisu pripadnici jednog od tri konsutivna naroda, mogu biti birani kao članovi predsjedništva BiH. Bez obzira što međunarodna zajednica štiti prava manjina u BiH, dok istovremeno fućka joj se za pravima konstutivnih Hrvata, neka se uvede npr. četveročlano Predsjedništvo. Svaki od tri konstutivna naroda birao bi isključivo svojeg predstavnika a ostali Sejdići, Finci, Romi, Bosnistanci, „građani“ i sl. neka se za svojeg četvrtog člana bore sa ili unutar anacionalnog SDP-a, ali pod uvjetom da ne mogu kandidirati nekog kandidata iz reda tri konstutivna naroda, jer su oni isključivo „vlasništvo“ konstutivnih naroda. U pitanju je izborni zakon identičan onom u USA samo što se tamo bira jedan predsjednik a ovdje predsjedništvo od četiri člana. Hrvatske stranke bi u predkandidaturi kandidirale svaka svojeg kandidata a onaj tko dobije najviše glasova za tog hrvatskog kandidata glasovao bi kompletan hrvatski blok. Za četveročlano Predsjedništvo uvesti četverogodišnji mandat u kojem bi predsjedavajuća uloga bila rotirajuća tako da sve četiri člana budu presjedavajući po godinu dana. Ili, zbog uštede novca, još bolje je rejšenje osmogodišnji mandat s dvogodišnjim rotiranjem svakog člana Predsjedništva.

Ovakvim izbornim zakonom bio bi i vuk sit i ovce na broju, jer bi se izbjegla bilo kakava mogućnost preglasavanja i manipulacije glasačkim inžinjeringom. Za sve one koji stvarno vole ravnopravnu i cjelovitu BiH, eto pravde i dogovornog rješenja. Umjesto nametnutim sporazumom, braća su jedino dogovorm uspjela sagraditi zajedničku kuću. Tko navedene činjenice ne akceptira taj unitarista i nacionalista, a onaj tko ih ne može skužiti taj i kad skoči u vodu čuje se gluuup.

Dileri globalizacije i antifašizma za tržište EX YU.

Boris Dežulović d.o.o. –Distributer bošnjačko-muslimanske viktimizacije za područje EX Jugoslavije uz standardne dodatke prodajnog programa namijenjenog za glorificiranje pojedinih bosanskih franjevaca i sotonizaciju Hercegovaca. Radi sa širokim asortimanom roba.

piše: Ivan Filipović l poskok.info

Glavni dio prometa ovog poduzeća čini kritiziranje svega i svačega upakirano u ekstra dobre ambalaže. Značajan promet poduzeću čini i pljuvanje branda Tuđman i sve što je na bilo kakav način povezano s navedenim brandom.

Ekskluzivni zastupnik pravde, pravednosti, tolerancije i multietničnosti u Hrvatskoj, po mjerilima koje je tvrtka uredila internim statutom i procedurama. Velik uspjeh su uradili sa prodajom ismijavanja i potenciranja hrvatskih društvenih devijacija pod sloganom - „Ugovor s đavlom“.

Uska specijalizacija je kritiziranje društvenih devijacija desnice i mrskih nacionalista kod Hrvata, dok su za druge dijelove tržišta totalno nezainteresirani. Poduzeće dobilo mnoge nagrade na sajmovima za promicanje bratstva i jedinstva naroda i narodnosti u EX YU. Tvrtka u novije vrijeme promijenila sjedište iz Splita u Beograd, što smatraju da će im popraviti brand na tržištu globalizacije, uz daljnju nadogradnju antidesničarskog asortimana proizvoda.

Jedan od mnogih zastupnika antifašizma za područje EX YU.

Miljenko Jergović d.d. – Dioničko društvo je izvoznik, distributer, zastupnik, a ujedno i ovlašteni serviser predratnog sarajevskog duha. Poduzeće je naročito poznato na tržištu Hrvatske i BiH. Sjedište društva je preseljeno za vrijeme rata i najžešće opsade Sarajeva u Zagreb. Bez obzira na naglu promjenu sjedišta, tvrtka je i u postratno vrijeme nastavila distribuirati ratnu bol i patnju opkoljenog Sarajeva.

Po količini prodanih roba na tržištu trgovanja sa tržišnim brandom „predratni sarajevski duh“, imaju veći udio od mnogih sarajevskih korporacija. Iako je sjedište društva u Zagrebu, dioničko društvo radi velikim dijelom sa bosanskim robama. Poznati brandovi „bosanska raja i bosanski duh“, „raja i papci iz ratnog i predratnog Sarajeva“, „dijeljenje Bosne sporazumom Tuđman i Milošević“.

Veliki dio prihoda čini prodaja popularne društvene igre – „pljuni na sve što ima veze s Tuđmanom“, koja je se počela distribuirati krajem devedesetih, a postala naročito popularna poslije 2000. godine. U sklopu društva se nalazi marketinška agencija za promicanje vrijednosti globalizacije, interesa korporacija, bratstva i jedinstva naroda, što konkurenti smatraju pripremom izlaska na svjetsko tržište.

Općenito su evidentne jake ambicije proboja na europsko i svjetsko tržište, tako da su spremni na sve najprljavije vidove tržišne utakmice. Profesionalni tržišni analitičari smatraju, da poduzeće nema dovoljno infrastrukture i resursa za navedeni cilj. Sjedište društva i upravna zgrada je neuredna i zapuštena, jer po mišljenju ambiciozne uprave su upravo to svjetski trendovi u toj branši.

Također zastupnik antifašizma za EX YU.

Ante Tomić holding – Holding pretendira da bude iznad ostalih u Hrvatskoj po mjeri promicanja europskih vrijednosti, urbanosti (proizvod, koji je neobično popularan u Hrvatskoj), ismijavanju pojava u rustikalnoj i ruralnoj Hrvatskoj. Upravna zgrada tvrtke je neobično „seljačkog“ izgleda i običnom promatraču često upada u oči ova kolizija ciljeva i izgleda upravne zgrade. Osim prodaje urbanih proizvoda za urbano stanovništvo, poduzeće radi uspješno na promicanju svoje palete antinacionalnih proizvoda, koje su predstavljene na tržištu kao najnoviji europski trendovi. Promotivna kampanja je usmjerena nabijanju kompleksa potrošačima roba, koje imaju pridjev hrvatsko, uz istovremeno potenciranje vrijednosti roba i usluga sa pridjevom regionalni i europski. Naravno, kao i cijela branša, poduzeće je razvilo posebnu paletu proizvoda pod internom krilaticom – kad god možeš, pljuni na razdoblje devedesetih u Republici Hrvatskoj.

Zastupnik antifašizma za EX YU.

Denis Kuljiš d.o.o. – Poduzeće neobične poslovne mreže, koje je u zadnjih dvadesetak godina često mijenjalo branše i suvlasnike, te je dosta je poznato na tržištu Republike Hrvatske. Jedno vrijeme je bilo prisutno na slabo razvijenom tržištu EX YU erotike. Također, procjeniteljska kuća za ruralne i urbane lubanje, koja vrši usluge za Europapress holding, čije zatim procjeniteljske usluge dolaze do većine hrvatskog tržišta. Ima informacija, da je tvrtka bliska obavještajnom i kriminalnom miljeu. U novije vrijeme se spominje mogućnost, da je stalni kupac društva, Vlada Republike Srpske i njen predsjednik Milorad Dodik. Tvrtka vrši usluge etiketiranja nazadnim i antieuropskim, svega što koketira sa domoljubljem i hrvatstvom, za razne naručitelje. Uz holding „Ante Tomić“ najveći distributer urbanosti za Hrvatsku. Marketinška kampanja se zasniva na izazivanju sukoba na regionalnoj osnovi, s ciljem izazivanja šoka i prisutnosti u medijima, radi uspješnije prodaje usluga i roba i reklamiranja svojih proizvoda.

Zastupnik antifašizma za EX YU.

Jurica Pavićić szr - Zanatska radnja, koja se pokušava probiti na tržište i ući u tržišnu utakmicu sa većim igračima. Većina korporativnih performansi navedenih za prethodne poslovne subjekte je tržišni cilj ovog obrta. Pokušao se probiti na regionalno tržište prodajnom ekskluzivnog osjećaja za procjenu pravednosti i multietničnost dva nogometna kluba u Mostaru. Slojevitom analizom, istraživanjem i obradom podataka sa hercegovačkog tržišta, na kraju je zanatska radnja - na osnovu činjenice da jedan nogometni klub igra u tradicionalnim crvenim dresovima -zaključila da mora da su isti pravedniji.

Zastupnik antifašizma za EX YU.


Stjepan Mesić show– najpoznatiji putujući cirkus bivše Jugoslavije. Isključive točke programa su bile povezane sa tematikom II svjetskog rata i likom i djelom prvog hrvatskog predsjednika. Show je poznat po vicevima, klaunskim nastupima i igrokazima. Cirkus više ne posluje profesionalno, osim pojedinih amaterskih nastupa.

Pri gostovanjima po gradovima Hrvatske i BiH na štandovima su također konstantno prodavali antifašizam u velikim količinama.

Antifašizam – neobična financijska piramidalna struktura, naročito popularna u Hrvatskoj i BiH. Osnovna ideja piramidalne strukture se ogleda u traženju fašizma u svim porama društva, pogotovo kod širokih narodnih masa, da bi zatim određene društvene skupine i pojedinci radile financijski profit i društvenu korist identificiranjem i potenciranjem istog do medijskih maksimuma. Procedura se zatim stalno ponavlja.

Navedena piramida je odavno iščezla s tržišta Europe i Zapada, dok je u Hrvatskoj i BiH i dalje izuzetno popularna i profitabilna branša.

Bosanska lažopedija

Wikipedija - na Webu zasnovana višejezična enciklopedija slobodnog sadržaja trenutačno postoji na preko 270 jezika.

Od urednika se traži da održavaju određenu razinu "neutralnosti" pri sažimanju istaknutih motrišta, bez određivanja objektivnosti istine.

Među brojnim jezicima već nekoliko godina je i bošnjački jezik, tj. "bosanski" kako ga sami (pogrešno) zovu. Zvati ga naravno mogu kako žele, ali ne bez prisvajanja zajedničkog ili tuđeg, što im je nažalost uvijek bila jača osobina.

Spornih članaka ima svugdje, ali oni se kod uređenih Wikipedija argumentirano raspravljaju i zajednički rješavaju, mada ne uvijek na zadovoljstvo svih, što je i logično.

Međutim, brojni sporni članci na bosanskoj Wikipediji zapravo su svojevrsna političko-interesna mreža laži i poluistina, postavljeni u (isprobanoj) namjeri da Bošnjake prikažu kao jedine žrtve, istinske patriote i zaštitinike Bosne, i Bože te sačuvaj da negdje navedu i Hercegovine.

Ovdje nešto protiv toga postići nalikuje na borbu protiv vjetrenjača.

Teme vezane za ratna zbivanja u BiH od posebne su žestine. Nekoliko primjera:

U članku o "Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni", stoji da je ona nastala "Nakon dogovora u Karađorđevu 25. marta 1991. godine između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića", Dokazi? Izvori? - Ništa!

Inače, naznaka vjerodostojnih izvora, posebno kad se radi o senzibilnim temama, bi trebalo da bude (i ne samo tu) obavezna stvar, umjesto sadašnjeg rekla-kazala. Ali shvatljivo je to. S izvorima, i to onim neutralnim, mnogo toga bi zvučilo drugačije.

Neki se izvori doduše citiraju, ali se izjave često puta vade iz konteksta ili bez korekture prepisuju ("Kordić je tvrdio da "Muslimani ne predstavljaju poseban narod. Oni su Hrvati islamske vere"), gdje se nikako ne može otklonuti sumlja, što je dotični autor htio da kaže, odnosno njegov izvornik.

Navedeni izvori, koji su bili predočeni pred MKSJ u Haagu, i za koje se zna na koji način su nastali i koju svrhu su korišteni, su također pitanje vjerodostojnosti (Slučaj Blaškić...).

Mostar je prema autor(ima) članka o ovom gradu "1992. i 1993. godine ličio na Hirošimu". Neshvatljivo je onda da su propustili da naprave poveznicu između ova dva članka. U svojoj megalomaniji nebi čudilo da jednog dana istočni dio ovog grada zatraži partnerstvo s ovim japanskim. Ništa nije isključeno.

U dosta kratkom članku o "Zelenim beretkama" pisac se već u startu potrudio da napiše suprotno o nečemu što je sporno, te piše: "Nepostoje dokazi koji bi mogli utvrditi da su Zelene beretke kršile međunarodne konvencije o ratovanju te ih mnogi zbog toga smatraju odbrambenim jedinicama." U srpskoj inačici se pak navodi: "... da su poznati po brojnim napadima na jedinice JNA i srpsko stanovništvo". Događaji vezani za ulogu ove paramilitarne organizacije u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu sigurno će počekati, da bude o njima nešto (točno) napisano.

Takva je nažalost i situacija o počinjenim zločinima nad Hrvatima i Srbima. Nigdje ništa, dok za Bošnjake postoje 32 članka u posebnoj kategoriji "Bosanski genocid".

Izgleda da će ipak neki Hrvat ili Srbin morati smoći snage da nešto napišu i o tome i uzmu u obzir da bi moglo biti "ispravaka". Ne samo gramatičkih.

Nadalje, i druge teme su kontroverzne, pa tako za "bosanski" jezik postoji stajalište da: "Bošnjaci oduvijek svoj maternji jezik imenuju najčešće bosanskim. I ne samo oni, nego i njihovi susjedi često su ga imenovali tako (najčešće Hrvati), kako u Bosni tako i izvan nje...", te dalje navode: "za razliku od Hrvata i Srba, Bošnjaci su imali i jednu dosta značajnu prednost: jezičnodijalekatsku uravnoteženost."

Napisati da je "srpsko-hrvatski" preko noći mutirao je, podrazumjeva se, tabu tema, a "jezičnodijalekatska uravnoteženost" je oslanjanje na srpski jezik ijekavskoga izgovora. Ali takvih i sličnih primjera je dosta.

Više nego uobičajna pojava na ovoj Wikipediji je hrvatske svećenike, književnike, znanstvenike i druge značajnije osobe, nazivati "bosanskim". Da ne govorimo o "nečemu što jeste, a ne smije biti" (Mak Dizdar, Musa Ćazim-Ćatić) ili nekoj vrsti nelagodnog kompromisa (Ivo Andrić - "rođen u hrvatskoj porodici").

Dakle, nastavak svega već viđenog: od Crkve bosanske, ljiljana, bosanskih kraljeva, jezika, pa do uglednika koji su im deficitarni u usporedbi s drugima.

Slogan Wikipedije glasi: "slobodna enciklopedija koju svatko može uređivati". Brojni autori na "bosanskom" su ga očigledno i previše doslovno shvatili.

Po rukopisu bi se moglo zaključiti kao da je mnogo toga napisano od djece iz sedmog razreda osnovne škole, čiji roditelji na stolu imaju dnevno izdanje Avaza.

"Svatko" u ovom slučaju znači brojne ne objektivnosti, izrvrtanja i pokušaji nametanja vlastitih povjesnih i drugih viđenja.

RD

Antun Vrdoljak, filmski redatelj: Komunistima je osveta svetinja

Znalo se da je Tito zločinac, ali nije se smjelo govoriti / U Hudu Jamu žrtve su žive bačene i onda su napravljena četiri zida da se do njih ne može doći / Titoisti ne žele prihvatiti da je Tito mrtav jer s njegovom konačnom smrti umire svijet koji su gradili i izgradili / Još postoji komunistička zavjera šutnje / Mesić u Australiji pjeva s ustašama, a onda ode u Jasenovac i plače s ustaškim žrtvama. Pa to je vampir. Milan Kučan, za kojega se ne može reći da je ustaša, kaže da je Tito zločinac / Fašisti i komunisti su isti / Dokumenti su povijest, a ne interpretacija kako to radi Ivo Goldstein, koji hrvatsku povijest interpretira kako mu odgovara / Nevenu Budaku je normalno da se ne drži ni povijesnih činjenica / Da je Predragu Matvejeviću ćaća rekao kakvo je zlo komunizam, ne bi po svijetu prodavao komunizam kao nešto sveto i veliko / Našim antifašistima-komunistima svi koji ne misle kao oni ustaše su i fašisti

Razgovarao Andrija Tunjić l Vijenac

Antun Vrdoljak, autor mnogobrojnih iznimnih filmova i televizijskih serija autor je i serije Tito koja se tjednima prikazuje na Hrvatskoj televiziji. Serija koja je svojevrsna lustracija Tita i komunizma izazvala je mnoge kontroverzne reakcije, među ostalima traži se zabrana emitiranja ili barem njezino kraćenje. Sve to bio je povod ovom razgovoru.


U prvoj epizodi serije obradovali ste čuvare lika i djela J. B. Tita, a onda su se nakon treće epizode svi pobunili. Zašto ste to učinili?
Kad kažete svi, valjda ne mislite na sve.

Mislim na sve koji ga i mrtva oživljavaju.
Nisam ja njima podilazio. Ja sam pedeset godina živio pod Titom, moji roditelji živjeli su pod Titom kao i moja djeca, pa me zanimalo, htio sam vidjeti tko je taj čovjek, ta osoba kojoj se na sprovodu skupilo više od 120 poglavara država svijeta. Zato sam krenuo od početka, kada su svi dobri, svi djeca. I Tito je bio dijete, imao je roditelje o kojima sam ga čuo dvaput govoriti. Za razliku od oca o majci je govorio da je bila marljiva, poštena i veoma pobožna. Kao najveću vrijednost isticao je njezinu pobožnost. Zato vjerojatno na grobu, odakle smo počeli seriju, nema srpa i čekića, nego samo velikim zlatnim slovima iz Trepče napisano ime JOSIP BROZ TITO.

Zašto danas mnogi ne znaju i ne priznaju da je Tito zločinac?
Zato što se nije smjelo znati. Evo vam presuda Vojnog suda u Celju iz 1947. po kojoj je osuđena žena koja je čula od dvojice vozača kamiona da su vozili zarobljenike u Hudu Jamu, koji su tamo nestajali i nikada se nisu vratili. Ta je žena osuđena na smrt strijeljanjem i strijeljana je, a ostali su osuđeni na višegodišnje kazne. Prema tome, znalo se da je zločinac, ali nije se smjelo govoriti.

I sada bi mnogi da se o tome ne govori. Zašto?
Jer imaju putra na glavi. Znate, čovjek je samo zbroj navika, robuje svojim navikama, on je navika.

Negdje nauči te navike.
Nauči ih kod kuće. U Imotskom kažu, što mačka koti, miše lovi. Sve počinje od kuće. Imam prijatelja koji je bio najveći titoist do 1970. godine, a onda se kao student u Zagrebu počeo družiti sa studentima i otrijeznio se. Postao je što je bio Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Ante Paradžik, pretvorio se u nacionalista, zbog čega je imao neprilika. Jedan dan pitao sam ga, kako to da si bio titoist? Šutio je. Neki dan njegov sin, odrastao čovjek, ima dva fakulteta, kaže mi: Tata i ja gledamo seriju i tata je vrlo sretan da se prikazuje, on je bio veliki titoist. Tko je od njega napravio titoista, pitam. Moja baka, njegova mama. Zašto? Zato što je djed ubijen na Bleiburgu i baka se bojala da će joj ubiti sina, pa ga je odgajala kao najvećeg titoista. Da ide u školu i viče: Živio drug Tito, da nosi crvenu maramu oko vrata i kapu sa zvijezdom petokrakom. Htjela ga je zaštititi. Baka je bila živa kad je stvorena Hrvatska i ja je pitam: Bako, kako si mogla od tate napraviti titoista? Jadna sam što i tebe ne mogu, ja se još bojim.

Ipak, niste odgovorili zašto i unatoč podastrtim činjenicama mnogi ustrajavaju na bezgrješnosti Tita.
Činjenice ruše njihove karijere. Ruše sve na čemu počivaju.

Dakle život?
Da. Ako jedan Ivo Goldstein, koji je doktorirao bizantsku povijest, sada predaje suvremenu hrvatsku povijest, onda je to itekakvo objašnjenje. Goldstein govori da istine u seriji nisu istine, ali priznaje da može biti istina samo da je u krivom svjetlu. Kojem krivom svjetlu? Svjetlo je isto, ja sam samo otvorio škure. Zatvorite škure pa će biti mrak, neće se vidjeti ništa. On bi da se ne otvaraju škure.

Zašto eminentni naši povjesničari ne žele da istina iziđe na vidjelo?
Zato što postoje pisani dokazi koji govore da oni to ne znaju, ili da nisu htjeli znati, ili da su učili krivo. Još postoji komunistička zavjera šutnje. Evo sada su u Sloveniji prokomunisti, odnosno ekskomunisti na vlasti, donijeli odluku da se zatvori Huda Jama, koja je bila zatvorena sve do prije dvije godine.

Lani je otvorena.
Znanstvenici su ušli u nju preklani i užasnuli se! Čak je i predsjednik partizanskih boraca Slovenije bio užasnut pa je rekao kako nema druge nego vjerovati da je to naredio vrhovni komandant Tito. Mnogi su se uplašili kada se vidjelo da je gotovo četiri tisuće kostura u prvom šahtu, u prvoj rupi, koja je duboka više od sto metara i šest metara široka, jer postoji još jedan takav šaht i cijeli put od petsto metara dužine na kojem također leže ili sjede mumificirani leševi. Žrtve su žive bačene u taj rudnik i onda su napravljena četiri zida da se do njih ne može doći.

Četiri zida?
Da. Jedan je od cigle, dva su betonska, a jedan je od gline. To su zastrašujući prizori iz kojih se vidi da su se ti jadnici kretali, čupali itd., pa se vidi jedna mumija koja drži za nogu mumiju ispred sebe. No ne drži je za nogu nego za štaku, što znači da je taj bio invalid bez noge. I invalid bez noge bačen je unutra i ubijen. Kako nije bilo vlage ni zraka, tijela su se mumificirala. To je jedinstven slučaj u povijesti svijeta. Teško je naći mumiju, kada je nađu, to je senzacija u cijelom svijetu, a u Hudoj Jami imate na tisuće mumija.

Zašto slovenski ekskomunisti žele zatvoriti Hudu Jamu?
Zbog straha, a htjeli bi da se to i ne zna dok su živi ili na vlasti. Neka nas u miru, zločine su radili drugi, a ne mi, misle oni. Ne žele prihvatiti da je Tito mrtav jer s njegovom konačnom smrti umire njegov svijet koji je gradio i izgradio. A taj svijet su oni. Ne žele znati da su umrli. Ne prihvaćaju da je mrtav komunizam i svi njegovi atributi.

Ne može se zaboraviti da je Tito je triput bio narodni heroj.
Čega narodni heroj? Bježanja po šumama i gorama. U sedam tzv. ofenziva on je sedam puta trebao biti ubijen, a spasio se. To je sreća. Ali to je jedan mrtav svijet. Međutim, ja se stalno bojim toga.

Čega se bojite?
Bojim se da postoje vampiri. Da se negdje iza ponoći pojavljuju pa hodaju do prvih pijetlova, sišu krv, pa se deru i lupaju po tavanima, ne daju spavati. Jednom mi je Krleža zaprijetio, ako mu budem dirao u djela poslije njegove smrti, da će mi hodati po tavanu i lupati štapom. Vi vjerujete u zagrobni život, pitao sam ga. Ne, ali vjerujem u vampire. Sada shvaćam tu Krležinu prijetnju. Ne postoji više taj mrtvi svijet, nego postoje vampiri. Ti povampireni sada hodaju, urlaju, stvaraju nered.

Titoisti se boje vampira?
Oni su vampiri. Stipe Mesić je vampir. Kakav je to autoritet, bilo politički, bilo povijesni, bilo kulturni. Ja sam bio uz Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga jezika. U početku osuda nije izgledala strašno sve dok nisu počeli zahtjevi među kojima se isticao zahtjev Stjepana Mesića, narodnog poslanika u Saboru SRH, koji je pitao što rade organi gonjenja, zašto ne hapse? Čovjek koji u Australiji pjeva s ustašama, a onda ode u Jasenovac i plače s ustaškim žrtvama. Pa to je vampir.

Sad je održao neko predavanje u jednoj školi u Zagorju...
Da, maloj djeci. To je proizvođenje mladih antifašističkih boraca, obnavljanje kadrova, kako je izjavio Ivan Fumić.

Kako objašnjvate Mesićev govor toj djeci o nužnosti ubijanja žrtava Bleiburga?
To je posljedica Mesićeva odgoja i naobrazbe. Zna biti duhovit, zna nasmijati i zato je amnestiran za sve što izgovori. Unaprijed je amnestiran. On se krevelji i svi mu plješću. Plješću mu ustaše u Australiji, a poslije jadnici u Jasenovcu. I zločinci i žrtve su na njegovoj strani. Teško je protumačiti kako to uspijeva, ali uspijeva.


I Tito je bio jedan od takvih?
Ne može se to uspoređivati. Tito je govorio četiri jezika. Doduše nije znao hrvatski kao ni Mesić, ali Mesić nije naučio ona četiri koje je Tito govorio. Tito je vrlo dobro govorio njemački, ruski odlično, govorio je esperanto kao jezik Kominterne, onda je naučio kirgijski. U dnevniku, koji piše 1945/46, navodi da uči engleski. Ja sam ga slušao na premijeri svojega filma U gori raste zelen bor u Puli, gdje su Titu bili gosti Richard Burton i Elizabeth Taylor. Poslije projekcije u Areni dok sam mu predstavljao glumce ugledao je pokojnog Krunu Valentića, koji je igrao Zagorca domobrana što stalno bježi iz partizana, i rekao Burtonu: Ovaj čovjek u filmu govori jezikom moga djetinjstva. Vrlo sam ganut. To je rekao na vrlo dobrom engleskom. Rekao je još: Mom gostu i dvojniku, poslije je Burton glumio Tita, film se sviđa kao i meni. Koji će od gostiju koji mi dođu na večeri reći da moja djeca nisu pametna, rekao sam u šali. Naljutio se rekavši: Ja razlikujem kurtoaziju. Nije trpio da mu se suprotstavite ni takvom šalom. Tada sam vidio da govori engleski, a sada dok sam radio seriju vidio sam jedan film u kojem razgovara s MacLeanom vrlo tečno engleski. Sve dok ne dođe radnički savjet i samoupravljanje.

Dobro, je li Tito zločinac ili nije?
Ja sam to prepustio povjesničarima i političarima da kažu. Milan Kučan, za kojega se ne može reći da je ustaša, kaže da je zločin to na Bleiburgu i u Sloveniji. Tih 585 grobišta u jednoj maloj Sloveniji, a kažu da ih ima više od 600, ne mogu ne biti zločin. U Sloveniji kako zakoračite naiđete na grobište. Eto, Kučan kaže da je to bio zločin. To kaže bivši predsjednik SK Slovenije, član CK SKJ i predsjednik samostalne Slovenije u nekoliko mandata.

Jeste li uvjereni da je Tito sve to znao?
Odreda, Duško Bilandžić koji je titulu akademika stekao na povijesti NOB-a, Zdravko Tomac, koji je bio visoko rangiran komunistički kadar, član CK, poslije i član i osnivačSDP-a, i mnogi drugi kažu, a govore to i mnogi povjesničari, da je državna vlast bila strukturirana tako da je bilo nemoguće napraviti nešto, a da Tito to nije znao. Mlada povjesničarka Martina Grahek Ravančić kaže, ako nije znao, zašto, kada je saznao, nije kaznio. No bez obzira na to postoje dokumenti koji nepobitno potvrđuju zločin. Kardelj piše 1945. predsjedniku slovenske vlade Kidriču: Požuri s likvidacijama, moramo donijeti zakon o amnestijama. Zatim je tu pismo Aleksandra Rankovića koji piše zagrebačkoj partijskoj organizaciji, zapravo hrvatskoj Udbi: Drugovi, vi ste deset dana na vlasti u Zagrebu, a ubili ste samo dvjesto bandita. Samo dvjesto u deset dana, dakle dvadeset dnevno.

Ante Jurjević-Baja kaže da je to morao raditi jer bi u suprotnom bio proglašen izdajicom.
Da. Radi se o fundamentalistima i to nikako neće da se shvati. Oni su to radili iz najdubljeg uvjerenja. Sve su to učenici Kominterne i NKVD-a. U interesu ideje, u interesu partije i novoga svijeta koji će stvoriti komunizam ubijali su sve redom. Zato se došlo u sukob s religijama, s katoličanstvom koje ne dopušta ubojstva. Nema ubojstva iz osvete, kako to opravdava Stipe Mesić. Nema nijednoga suda na svijetu koji će osloboditi nekoga tko je ubijao iz osvete. Nema osvete. A komunistima je osveta svetinja, to je sveti ideal komunizma. Eto to je cijela priča.

Zašto ste se oslonili na izvore srpskog povjesničara Pere Simića koji nije povjesničar od formata, kako govore neki hrvatski povjesničari?
Simić ne piše ni o čemu što nije dokumentirao. On je otišao u Moskvu, ušao u arhive NKVD-a i Kominterne i kada je pročitao sve te dokumente objavio ih je s njihovim registarskim brojem, u kojem se muzeju nalaze, u kojem pretincu, na kojoj stranici itd. Preslikao ih, donio i objavio. To je povijest, a ne interpretacija kako to radi Ivo Goldstein, koji hrvatsku povijest interpretira kako mu odgovara.

Sve se čini nevjerojatnim. I mene je šokiralo kada sam vidio da je Tito ubijao svakoga tko mu se našao na putu, a još me više šokira da se ne vjeruje tim dokazima. Eto, i dalje se hodočasti u Kumrovec i Kuću cvijeća u Beogradu.
To djedovi dovode svoje unuke i tako od njih stvaraju jadnike. Znate, kada imate samo jedan život koji je omeđen ideologijom od koje niste vidjeli dalje od tog života, onda nemate nikakve potrebe rušiti svijet u kojem vam je bilo dobro. Meni je tu u kuću došao neki novinar, sav zmazan, i kaže: Ali, gospodine Vrdoljak, za vrijeme Tita bolje se živjelo nego danas. Ima dvadesetak godina i tvrdi da se bolje živjelo za Tita od čije smrti je prošlo trideset godina. Kažem mu: Iz vaše točke gledišta sigurno. Nije bilo deterdženta, nije bilo sapuna pa se čovjek nije mogao prati kao vi. I to je za vas krasno vrijeme. On nema pojma kakav je to život bio. Ne zna da smo aute vozili par-nepar, da smo po kilu kave išli u Austriju. Eto danas se napada predsjednicu Vlade zbog nezaposlenosti, a malotko zna da je Broz 1962. nakon govora u Splitu, kada se prvi put suočio sa žagorom u publici, donio odluku o otvaranju granice kako bi u inozemstvo mogli otići svi nezaposleni. Tada iz Hrvatske odlazi samo na njemačko govorno područje više od petsto tisuća mladih ljudi i još dvjesto tisuća odlazi na druga govorna područja. Otišli su nezadovoljni, a ostali su oni koji sada veličaju Tita jer im je bilo dobro.

Kojima ništa nije nedostajalo?
Da. Ali kada jedna zemlja izgubi nezadovoljne, onda je ozbiljno ugrožena. Samo nezadovoljni ljudi unapređuju svijet. Da smo bili zadovoljni sa špiljom, to stalno ponavljam, tko bi gradio katedrale? Ali čovjek je imao potrebu dokazati Bogu da može svojim rukama njemu u čast podići nešto veličanstvenije od špilje, koju mu je on dao. Tako nastaje napredak. Za te otišle u svijet Tito je dobio veliki aplauz na Zapadu jer im je trebalo jeftine radne snage. To je Titu itekako odgovaralo jer su od njih stizale devize, a opet su bili pod nadzorom.

Kako pod nadzorom?
S radnicima šalje udbaše i doušnike. I vani ubija one koji mu smetaju. Kada je došao H. D. Genscher u posjet Hrvatskoj 1992. ili 1993, organizirana je njemu u čast večera kod Tuđmana na Pantovčaku, gdje je na ulazu bio niz bista hrvatskih velikana; Zrinski, Frankopan, Stjepan Radić, Stepinac. Sve su bile od terakote ili bronce, a samo je blistala u mramoru Augustinčićeva bista Tita. Kaže on Tuđmanu: I Tito je tamo. Da, Tito je hrvatski velikan, kaže Tuđman. Ja sam ga dobro upoznao za vrijeme Olimpijskih igara 1972. u Münchenu, bio sam mu domaćin, veli Genscher. Kada sam ga pitao je li zadovoljan protokolom, odgovorio je da jest i dodao bih li mu mogao reći kolika je štednja jugoslavenskih radnika u njemačkim bankama? Odgovorio sam mu da to ne znam jer su banke privatne. Biste li mogli aproksimativno? Opet ujutro na doručku pita isto. Taj dan imala je sastanak Vlada pa sam kancelaru Schmidtu rekao što gost traži. Kako to može tražiti, to je privatno vlasništvo, jedan od cvjetova demokracije. Objasnite mu to, neka komunist shvati, rekao je Schmidt. No Tito je i dalje nastavio inzistirati pa smo od financijskih stručnjaka saznali da se to može približno saznati preko uložena novca za promidžbu na hrvatskom jeziku. I tako smo došli do aproksimativne svote od 32,5 milijarde njemačkih maraka. To je bilo 1972. Prema tome Tito je investirao u rušenje Jugoslavije.

I Bilandžić tvrdi da je Tito radio na raspadu Jugoslavije.
Kardelj je prije Titove smrti bio gost u Washingtonu i rekao Amerikancima: Mi znamo da ćemo trajati dok nas vi držite. Kada izvučete ruku ispod nas, mi smo potonuli. No toj istini nitko ne želi pogledati u oči. Za posljednjeg posjeta Americi 1979. kod predsjednika Cartera Tito je zagovarao ideju detanta. Carter ga gleda pronicavo, to je snimano dvjema kamerama, i kaže: Gospodine predsjedniče, to je dobra ideja. Vi ste bili kod Brežnjeva, pa recite kako on gleda na to? Dakle, oni preko Tita šalju poruke i ispituju ozbiljnost poruka.

Bio je kurir?
A što bi drugo bio?!

Bio je vođa nesvrstanih.
Pokret nesvrstanih stvorio je Winston Churchill, to je činjenica. Churchill je shvatio da je Engleska, a ne Velika Britanija, izgubila Drugi svjetski rat, izgubio je kolonije u Africi, a dao kolonije Rusima u istočnoj Europi, dao je razvijene zemlje. Bio je nesretan zbog pomisli da Engleska neće više odlučivati o sudbini svijeta i tako smislio nesvrstane preko kojih bi Engleska utjecala na svjetske odnose. Otkuda dolaze Nehru i Naser? Pa iz najengleskijih kolonija Indije i Egipta. Dodaje im Tita jer je privlačan i primjer drugima, malim državama.

Vi to mislite ozbiljno?
Govorim na temelju razgovora s ljudima iz Churchillova kabineta. Dokumente Englezi još čuvaju. Kada je Tito 1962. došao u Englesku, predstavljen je taj plan o nesvrstanima u Churchillovu kabinetu, a kreirali su ga engleske obavještajne službe i najbliži suradnici. Teško se bilo odreći utjecaja koji su Englezi imali. Teško je prihvatiti da više nikoga ne zanimate. Vidite što se događa Veljku Bulajiću kada ga više nema u novinama, on dođe sam.

Tvrdi da ste ga pokrali i plagirali.
Evo ugovora Jadran filma u kojem piše da je on „režiser-realizator koji će raditi na pripremama, sakupljanju i obradi građe za TV-seriju s predsjednikom Republike drugom Josipom Brozom Titom, koji je glavni autor TV-serije Titovi memoari“, a da su Jadran film i Televizija Zagreb neograničeni vlasnici serije i sveg materijala. Meni je HRT stavila na raspolaganje svoj dokumentarni arhiv, svoje vlasništvo. A da ne bih došao u neprilike s Bulajićem, ja sam tražio izvorni, sirovi materijal, samo ono kako Tito sjedi u fotelji i priča sve dok nisu došle moskovske godine, kada je rekao da više nema vremena i nije htio dalje govoriti. Nama je televizija stavila na raspolaganje materijal od kojega je Bulajić radio Titov film. Tu nema nikakve krađe, Bulajić je svoja prava prodao.

Ostavljate gledateljima da sami zaključe je li Tito zločinac, odnosno povjesničarima da dokažu ili opovrgnu. Ali naši se povjesničari nećkaju. Što je razlog nećkanju?
Riječ je o jednoj vrsti, kasti, falsifikatora povijesti koji su skočili na prve istinite argumente. Pojavila se serija i odmah oni znaju da su originalni dokumenti falsifikati, da povjesničari koji dokazuju zločine nisu povjesničari nego navijači itd. Nisu se strpili da prođu barem tri nastavka od dvanaest pa da napadaju, nego su odmah počeli. Doduše, Ivo Goldstein je nakon prve epizode preporučio gledanje jer je mislio da će serija biti apologija Titu.

Kada ste 2007. dogovarali seriju, Titova unuka Saša Broz izjavila je da nećete biti objektivni.
Neka mi unuka Saša kaže koliko je puta bila kod svog dede Tita. Jovanka je ni blizu nije puštala. Titu je bilo do unučadi ko do lanjskog snijega. Dokumenti pokazuju da je Tito sebi uzimao dječji doplatak od Žarkove djece. Miku Tripala, koji je bio zaljubljen u Tita, jednom sam pitao: Reci mi, što kod njega ne valja? Kaže Mika: Ti koji imaš petero djece i puno unučadi ne znam hoćeš li moći razumjeti da on do djece nije držao ništa, da mu nikada nisu značila ništa, da nikada nije pitao gdje su i što rade.

Prigovaraju vam i da napadajući Tita branite Pavelića.
To mogu govoriti samo ljudi oboljeli od ideologija. Pavelić i Tito su jednaki. Radeći seriju otkrio sam da su fašisti i komunisti isti, jedni i drugi totalitaristi i protiv demokracije. Oni u demokraciji ne mogu doći na vlast. Njima je trebao rat da bi se dočepali vlasti. Vlado Velebit piše kako su on i Koča Popović dolazili u Zagreb pregovarati s Nijemcima da se stvori pakt kako bi se onemogućio dolazak Engleza na Jadransku obalu.

Da?
Tito se bojao, ako dođu Englezi, uspostavit će četničku vlast. Opet se vraćam tom Goldsteinu, koji piše da sam neznalica jer sam napisao da su Stjepan i Pavle Radić bili braća. Nisu bili braća! U mom skriptu za spikere piše braća Radići, Stjepan i Antun, ali moja korektorica koja čita rukopise prije spikera našla je u knjizi Ive Goldsteina da su Stjepan i Pavle braća. To je prepisana pogreška iz njegove knjige i on je meni lijepi. Goldstein također piše da u Bleiburgu Englezi nisu razgovarali s predstavnicima hrvatske vojske, da to nije bila hrvatska vojska. To je bila hrvatska vojska. Nije bila turska nego hrvatska. A kakva je bila, to je druga stvar. Bilo ih je oko dvjesto tisuća i dok nisu Englezi rekli partizanskom generalu Milanu Basti: Gospodine generale, ako trebate našu pomoć, tenkovi su tu, nisu se predavali. Čuvši to predali su se. Domobrani su se predali, a Boban, Luburić i ustaše probili su se i otišli. Predanu vojsku Tito masakrira, a istovremeno iz Jugoslavije izgoni dvjesto tisuća Nijemaca, kojih je prije toga otišlo više od 150.000.

Prigovara vam se i da ste se trebali baviti ne samo Titom nego i cjelokupnom Komunističkom partijom, da su neodvojivi partija i Tito.
I ja mislim da je to neodvojivo. Komunistička partija bila je njegov servis, a to se vidi po tome kako je iz tog servisa eliminirao i sam vrh; Hebranga, Đilasa, Rankovića... UĐilasovoj knjizi Pobuna i vlast na jednom mjestu Đilas piše da je „Jugoslavijom upravljao Izvršni biro CK, koji se uopće nije sastajao“, a činili su ga: Tito, Ranković, Kardelj iĐilas. Piše da je ta četvorka donosila sve krucijalne odluke, pa i presude, koga na robiju, a koga likvidirati. Nikada se nitko nije suprotstavljao prijedlozima. Đilas dalje piše da je taj princip linearno prenošen na republike i srezove. Presuđivali su svemu što je ugrožavalo njihovu vlast. Bez ikakvih dokaza osudili su na višegodišnju robiju Dragoslava Jovanovića, koji je bio predsjednik Srpske seljačke stranke, nekog pandana Radićevoj HSS-i, jer je Tito proglasio da nema političkih stranaka, nego samo jedinstvena narodna fronta.

Zašto jedinstvena narodna fronta?
Jer je KPJ u ilegali. Staljin će 1949. komuniste istjerati iz ilegale. Dotad su se partijski sastanci držali na tajnim mjestima u deset sati uvečer, konspirativno. Dakle Tito je Jovanovića osudio na temelju nepostojećih dokaza. Na večeri kod Tita, na kojoj su Ranković, Đilas i Kardelj, Tito kaže: Jovanovića treba hapsiti, a dokaze treba fabrikovati. To piše Đilas u spomenutoj knjizi. I osude Jovanovića na devet godina robije, robija sve do 1953, kada se opet sastaju i kada Ranković kaže da Zapad prigovara zbog osude Stepinca i traži da se oslobodi Jovanovića. I, piše Đilas, kako je Ranković rekao da ga treba pustiti, da te njegove stranke više nema, da je star, „što nam treba da umre u zatvoru, pa on je tamo već sedam godina“. Kad je rekao sedam godina, Tito kaže: Bogati, bogati, kako vreme brzo prolazi. Ništa ne ilustrira Titovu okrutnost kao ta rečenica. To je strašno.

Kakav je bio Titov odnos prema ljevičarima: Cesarcu, Adžiji, Keršovaniju, pa i Krleži, kojega je Tito dosta štitio?
Kada se 1937. Cesarec vratio iz Moskve sa Sedmog kongresa Kominterne, pričao mi je Krleža da mu je pričao Cesarec, poslije završetka kongresa sudionici su se razišli po SSSR-u, vidjeti kako raste SSSR i komunizam. Išli su vidjeti sovhoze i kolhoze. Ali umjesto napretka vidjeli su užas, glad, nerad, zapuštenost imanja itd. Kada su se vratili u Moskvu, njima Tito, koji je tada bio u Kominterni i NKVD-u, kaže: Znam da je to gore nego što žive naši seljaci, ali o tome nikomu da niste govorili kada se vratite u Jugoslaviju. U cara Trojana kozje uši, vraga će se šutjeti. Cesarec je ispričao Krleži što je vidio.

Je li to Krleža gdje zapisao?
Da ne bi.

Ali je pisao André Gide.
Da, Gide je napisao veliku kritičku knjigu o tome, iako je bio žestoki komunist. Do tada.

Zato je Cesarec platio glavom?
Kerestinec je posebna priča, može se napraviti cijeli film kako su pobijeni, čijom voljom, tko ih je izvukao i tko nije zaštitio, tko ih je ostavio ustaškoj policiji.

Možda je dogovoreno da ih se pobije?
Tko to zna. S njima bi Partija imala samo probleme. To su sve bili frakcionaši. Nisu se oni mogli slagati s diktatom iz Moskve. Morali su misliti svojom glavom, a čim su počeli misliti, proglašeni su frakcionašima, neprijateljima ideologije i gubili glave.

Kako nije stradao Krleža?
Nije jer im je trebao. Tito razgovara s Georgijem Dimitrovom 1938. u kojem traži podršku da postane šef Partije, a Dimitrov ga između ostaloga pita što je s Krležom. Tito odgovara da se nije oglasio o Španjolskom ratu cijelo vrijeme rata i da je umišljen. Na to Dimitrov kaže: Krleža je veliki pisac. Tito kaže: Teško je i pretpostaviti kako će reagirati kada čuje za sva hapšenja svojih drugova u Moskvi. Može se čak dogoditi da se okrene protiv SSSR-a. Dimitrov kaže: Neka mu radnici, studenti, seljaci pišu pisma. Pritišćite ga. Naravno, ako se okrene protiv SSSR-a, obračunat ćemo se s njim.

A Irina Aleksander, agentica NKVD-a u Zagrebu, piše da je Krleža dobivao novac od Kominterne.
Svi su dobivali. Meni jednog dana popodne 1939, kaže Krleža, zvoni netko na vratima. Otvori Bela i veli tu je neki inženjer Novak. Neka uđe. Ulazi Tito i s vrata kaže: Nećemo tu razgovarati, idemo van. Otišli su na Cmrok. To je onaj razgovor kada je nakon tri dana razgovaranja Tito rekao: Krleža, Partija bez tebe može, a ti bez Partije nećeš moći. Ja ću te napasti u Proleteru. Tada je izišao veliki napad na Krležu koji je potpisao Josip Kraš. I tada Krležu uzimaju u žrvanj tri ovna, kako ih je nazvao Krleža; J(ovan) Popović, Rad(ovan) Zogović i Mil(ovan) Đilas. Ruga im se, ne misleći da će osvojiti vlast.

Bojao se da će ga 1945. strijeljati.
Na Kongresu kulture u Topuskom Moša Pijade s govornice kaže: Krleža je pas na fašističkom lancu u Zagrebu. Kud ćete veću osudu! Ali 1945. još postoji Dimitrovljeva odluka da se razgovara s Krležom i Tito to prihvaća. Krleža je dobio Titov poziv da dođe u Beograd, gdje ga je dočekao Đilas.

Zašto je Tito poslao Đilasa?
Da ga ponizi. Da ga upozori da bude pristojan s Krležom jer ga trebaju. Od tada počinje Đilasovo dodvoravanje Krleži. Đilas se pred Krležom valjao od oduševljenja, a mrzio ga je iz dna duše.

Imate li što od toga u seriji?
Ne može se u dvanaest nastavaka napraviti sve o Titu. Svaka bi tema koju sam otvorio trebala trajati pitaj Boga koliko. Prigovara mi se što sam u dva nastavka sabio NOB. Uzeo sam četvrtu i petu ofenzivu, krucijalne ofenzive, koje i nisu bile ofenzive.

Kako nisu?
Njemačka vojska koja je ratovala na Istočnoj fronti i Africi dolazila je u Jugoslaviju na šest tjedana odmora i da se ne bi udebljali i otromili provodili su akcije čišćenja. To su bile Weis 1, Weis 2, kako su se već zvale te akcije koje su proglašene ofenzivama.To je bila vježba njemačke vojske, aktivni trening. Ivan Šibl, partizanski general, pripovijedao mi je kako se nikada nije dogodilo da su obranili područje koje su napali Nijemci i da nikada nisu zauzeli prostor koji su branili Nijemci. Mogli su ih iznenaditi, dočekati i zapucati na njih, mogli su ih imati u šahu dok nisu uspostavili vatrenu liniju, a onoga časa kad su uspostavili – bježi. Ima toga u mojem filmu Kad čuješ zvona. Viče se: Nijemci bježe! Ma ne bježe, nego se povlače na drugu stranu, idu kamo su krenuli. Sve su to mistifikacije. Ali uspješne. U tu mitologiju vjerovao je velik broj ljudi.

Zašto ste Vrhovni štab prekrstili u Generalštab?
Razlika je samo u jeziku, a ne i značenju.

Povjesničar Neven Budak zamjera što Tito u Moskvi s Dimitrovom govori kajkavsko-ekavski, a ne ruski, misli da su obojica trebali govoriti ruski.
Zašto ne traži da se u HNK Romea i Juliju igra na engleskom? Naravno da su Tito i Dimitrov znali ruski i da su razgovarali ruski, to je normalno, ali mi to prikazujemo našim gledateljima. U svim američkim filmovima Nijemci govore engleski jer su ljudi osjetljivi na izgovor. Ne može se kako povjesničar zamišlja. Ali Budaku je to normalno jer mu je normalno da se ne drži ni povijesnih činjenica nego ih intrepretira kako mu se svidi.

Premda su partizani odgovorni za Bleiburg i Križni put, naši predsjednici, bivši Mesić i sadašnji Josipović, ne žele se pokloniti žrtvama Bleiburga.
To je njihov problem koji sami sa sobom moraju riješiti. Moraju preispitati dolazi li to iz načela pravde i pravednosti, iz načela demokracije, ili je to pitanje isključivosti i kućnog nasljeđa. Znate, oca Stjepana Mesića narod je zvao Tovariš. Bio je pojam, neću govoriti čega, ali zvali su ga Tovariš. Stjepan je sin Tovariša.

A Josipović?
Otac mu je bio član CK Hrvatske.

Zašto je Krleža imao jedan odnos prema Titu, poslušnički, a drugi recimo prema Milanu Begoviću, kojega je nazvao fašistom, ili prema Slavku Kolaru?
Nije to bio odnos prema Kolaru, nego zahvala Ervinu Šinku. Slavko Kolar bio je jedan od vodećih ljudi HSS-a i u Banovini Hrvatskoj ministar poljoprivrede, jedan od bliskih suradnika Vladka Mačeka. Kolar je postao predsjednik Društva hrvatskih književnika u vrijeme Banovine i to ostao kada na vlast dolazi Ante Pavelić. Prihvatio je hrvatsku državu kao što ju je prihvatio Stepinac, kao i moj ćaća, sve do 18. svibnja 1941, kada je Pavelić potpisao Rimske ugovore. I kao što je moj ćaća poludio zbog toga, poludio je i Kolar, koji je nakon toga, kao predsjednik književnika, zatražio je audijenciju kod Pavelića. Došao je u Banske dvore, gdje je bio Mile Budak i svita, čekali su Poglavnika. Pojavi se Pavelić, veli da je sretan što vidi Kolara itd., a tada mu Kolar kaže: Došao sam vidjeti izdajicu. Komu ti daješ Dalmaciju, komu ti kraljevstvo poklanjaš? Sram te bilo. Paveliću je ispala čaša iz ruke, stao je vikati: Ovaj je lud i pobjegao je.
Nakon toga Kolar se sjeća da je došao do Šloserovih stuba, a onda se ne sjeća ničega. Kako nije došao kući na ručak, supruga zove Društvo hrvatskih književnika i pita tajnika, koji kaže da ga je valjda Poglavnik zadržao na ručku. Pitajte! Javio bi mi. Tajnik nazove, nitko ne zna ništa dok glas nije stigao do Budaka, koji viče: Ne spominjite mi tog idiota. Je li uhapšen, pita tajnik. Nije i neće biti, ali ga gonite s mojih očiju, veli Budak. Tada ga traže i nalaze u dva i pol popodne u komi, sav u znoju, ležao je na klupi na Zrinjevcu. Tako komatoznoga nose ga kući, dolaze liječnici i oporavljaju ga. Podnosi ostavku i seli u Božjakovinu, na imanje koje je kao ministar osnovao. Tamo je proveo rat i opet ga 1945. biraju za predsjednika Društva književnika Hrvatske. No jedan dan dolazi Ervin Šinko, koji se uselio u stan Vladka Mačeka, iznad kojega je stanovao pijanist Maček, nećak Vladka Mačeka, i traži nećakov stan jer mu idu na živce „te idiotske, besmislene Chopinove etide, dok on marksistički osmišljava hrvatsku kulturu“. Traži da se iseli pijanist Maček.

Je li iseljen?
Kolar poludi i Šinka izbaci iz kancelarije društva književnika. Još mu kaže da nije hrvatski književnik jer ne zna hrvatski i da to što piše ništa ne vrijedi. Tada Krleža objavljuje svoj tekst Kolar tjera Šinka u Sentu te mu onemogućava ulazak u Akademiju, gdje je bio nominiran zajedno s Petrom Šegedinom, i na njegovo mjesto postavi Šinka. Petar Šegedin ni mrtav nije miran jer je bio na Krležinoj strani, a protiv Kolara. Cijeli se život grizao zbog toga.

To vam je govorio Šegedin?
Da. Petar je bio moralan čovjek i užasno ga je peklo da je učinio tu nepravdu Kolaru.

Što je o Titu mislio Ranko Marinković?
Ranko mi jedan dan kaže: „Jutros radio svira, dere se pjesma: Druže Tito, naše najmilije. Pa kako on može dopustiti da se to pjeva? Znači li to da je on meni miliji od moje djece? On je onda lud“. Znate, svaki čovjek koji nema iskustva izložen je svim upitima, svim kušnjama, svim rizicima. Ono što je nama nedostajalo u vrijeme Tita bilo je iskustvo slobode. Zato je emigracija dala silan novac da se ovdje sruši komunizam. Sloboda je najvažnija za čovjeka.

Mnogi komunisti i današnji liberali govore da je sloboda domovina.
Zašto onda ne prihvate Hrvatsku sa svim njezinim iskustvima? Oni bi samo ono što im se sviđa, što je isto što i oni. Sve što ne misli kao oni njima je ustaško.

Prije početka emitiranja serije pisalo je u novinama da ste domoljub, u smislu da je domoljublje nešto loše.
Da, to je manje vrijedan osjećaj. Recimo srebroljublje je mnogo čovječniji osjećaj. Mislim da je Sofoklo ili jedan od grčkih filozofa rekao: Nikada se nemoj umoriti ljubiti domovinu i žrtvovati se za nju. Ti koji mi prigovaraju domoljublje ne bi žrtvovali nokat za domovinu. Što će im domovina. Njima je svaka zemlja dobra. Vidite da Predrag Matvejević luta po svijetu i kamo god dođe, njemu je to domovina. Zato što nema domovine, jer je sin ruskog emigranta koji je 1917. pobjegao iz SSSR-a, sada prodaje komunistički internacionalizam. Da mu je ćaća rekao što je komunizam, da ga je naučio kakvo je to zlo, ne bi prodavao komunizam kao nešto sveto i veliko. Možda robujemo svojim iskustvima, ali iskustvo je jedino znanje koje imamo, a sve drugo je knjiga.

Je li iskustvo dovelo do stvaranja hrvatske države ili je to zanos?
Nije bio zanos, pao je Berlinski zid. Reći ću vam iskreno, ja sam tada bio u vrhu države, ako tako prepotentno smijem reći, 1991. i dobar dio 1992. osim Tuđmana malo je tko vjerovao da se može stvoriti samostalna država. Ni on to nije govorio naglas, nego samo najbližem krugu u koji je imao povjerenje. Europa sada pokazuje u kako smo lošoj državi živjeli, to pokazuje slučaj Grčke. Kako Grčka i Njemačka mogu imati istu banku i istu valutu? Pa to nisu iste odgovornosti, nije isti mentalitet, isti odnos prema novcu. Grci ne troše novac koji su sami zaradili. Nitko neće ispustiti stečene privilegije. Sad se diže galama na tobožnje povlastice boraca Domovinskoga rata, pita se je li ih bilo toliko? Poginula je petina, pa neka broje prema mrtvima i doći će do broja živih. JNA nikako nije mogao pobijediti broj koji se umanjuje.

Jesu li branitelji i svi koji nisu pucali?
Naravno. Zar to nije pobijeno bolničko osoblje vukovarske bolnice? Nisu pucali, a pobijeni su. Glavašević nije pucao, a ubijen je. Svi bismo bili pobijeni da su oni pobijedili. Bilo bi puno žrtava, ali se o tome ne bi pisalo ni govorilo.

Vratili bismo se opet u 1945?
Da.

Imate li informacije kako seriju primaju ostale republike bivše Jugoslavije?
Sve su tražile otkup serije, sve do jedne. Slovenci traže odmah, ne zanima ih kako će završiti. Htjeli bi je prikazati u srpnju i kolovozu, protiv čega sam, ali oni kažu da imaju svoje razloge. Koji su, ne znam. Serija se jako gleda. I Beograd je gleda.

Kako znate?
Javljaju mi prijatelji, ali i neprijatelji. Nakon prvoga nastavka otišao sam do kafića, uzmem novine i čitam, kad evo ti glumca Miljenka Brlečića. Kaže da je gledao prvi nastavak i pita može li komentirati. Možeš, kritiziraj. Nije stvar u tome, nego gledam kako si podigao loptu na volej. Tada dolazi neka gospođa od šezdeset i nešto godina i veli: Dobar dan, oprostite, htela bi vam čestitati, serija je sjajna. To nije samo moje mišljenje. Mene su sinoć zvali prijatelji iz Beograda, svi su gledali, svi su oduševljeni. A to su sve ljudi iz SIP-a. Mislim si ja, opa, iz SIP-a. I sjedne za stol do nas. Miljenko i ja nastavimo razgovor o seriji, o tome kamo vodi ovo, kamo ono itd. Kad je to čula, naglo se diže i kaže: E, pa još jednom čestitam i nadam se da ćete kao o Titu govoriti i o onom kriminalcu i razbojniku Stepincu. Gospođo, to su teške riječi, ja nigdje nisam rekao za Tita da je kriminalac i razbojnik pa nemojte ni vi o Stepincu. Ja imam dokaze gdje je zakopao zlato, gdje su ubijana srpska djeca. I ode bijesna. Čula je da to neće ići kako bi htjela.

To je slika naših ljudi raspolućenih ideologijama.
To je slika stanja našega društva. Nitko se ni u snu nije nadao da bi se netko usudio reći istinu o Titu. Mene je pitao jedan i sada visoko pozicionirani stari jugoslavenski političar, kako ti kaniš to napraviti? Objektivno. Hoćeš biti objektivan? Hoću, a to tebi neće odgovarati. Ni tebi ni Titu. I to se dogodilo. Goldsteina i danas brine što bi bilo da se nije dogodio Bleiburg i Križni put, a ne brinu ga počinjeni zločini jer mu je normalno da su ubijeni i nevini. Da su se međusobno špijunirali i ubijali u Moskvi, to je za Tvrtka Jakovinu normalno jer su tada, kaže, svi jedni druge špijunirali. Ma koji svi? Nisu svi, nego njih trideset međusobno, a glavom je platilo ostalih 770. U SSSR-u je ubijeno 800 komunista emigranata s prostora Jugoslavije.

A glavnu ulogu imao je Josip Broz?
On je to podupirao i potpomagao.

Zašto Tuđman nije dao na Tita?
Vidjet će se kada na red dođe Hrvatsko proljeće. S Tuđmanom sam imao tri teme o kojima nismo mogli razgovarati. Jedna je bila Dinamo, druga dvjesto bogatih obitelji i treća Tito. Tamo gdje smo održavali sjednice Predsjedništva na polici je stajala bista Josipa Broza pa sam mu jedan dan rekao: Daj makni tog Tita, ne mogu te gledati s njim iznad glave. Ne, nemoj se u to miješati, rekao je. Naime, Krleža je kod Tita intervenirao za njega kada je bio u zatvoru. Mišković će u seriji ispričati kako je bilo. Mišković kaže da je rekao: Onda javite Jovi Ugrčiću da se Tuđmanu ne pakuje.

Ali ipak mu je napakirao?
Da, dobio je dvije, tri godine. Koliko bi dobio da su mu pakirali, deset? Pa što je to, vrijeme ionako brzo prolazi.

Putin i Medvjedev sada su protiv Staljina iako je bio najveći antifašist. Kada će naši komunisti biti protiv antifašiste Tita?
Nikada. Oni su podijelili cijeli svijet na njih i na ustaše. Svi koji ne misle kao oni ustaše su i fašisti.

Napala vas je i Jelena Lovrić. Hoćete joj odgovoriti?
Neću. Slab sam na lijepe žene.

Kome zapravo Josipović pomaže u Bosni?

Naš predsjednik, u ovim teškim vremenima za našu državu, miri narode po susjednim zemljama. To je nekako najviše istaknuta činjenica. Vjerojatno na taj način želi dobiti presudni kredibilitet, kako bi se i u zemlji lakše suprotstavio političkim protivnicima. Vjerojatno ne uviđa složenost situacije, uloge predsjednika Republike Hrvatske u obrani sustava i kaotičnosti sustava

Ivo JosipovićJosipović ne uviđa bitnost, da jednostavno pomete prvo pred svojim pragom, inače ništa neće značiti hvalospjevi izvana, kada će ostati bez vlastitog praga. Poučen iskustvima Mesića, uzima vrlo sličan koncept djelovanja, koji nikako ne "remeti" poremećene odnose vodećih stranaka u našoj domovini. U zadnje vrijeme ponašanje predsjednika i vlade RH je na razini vrtića, stalno se svađaju, tko je kome uzeo igračku, efemerno postaje važno, a problemi ostaju problemi, pa je jasno da nije sazrio ni moment dogovora onih vladajućih, tako da i država uopće više ne funkcionira, ali se nalazi energije za mirenje bosanskih komplikacija.

Poveznica njegovog djelovanja ima i sponu s titoističkim pogledima, koji je lažno bratstvo i jedinstvo gurao kao zjenicu oka, pa evo do kuda je dogurao, da su mu građani poslije njegove smrti stajali u redu za deterdžent, benzin, a bratstvo su ubili ratom. Sve iz jednog jasnog razloga, Tito je svojim pokretom nesvrstanih pomagao drugim narodima i izgradnju svoje karizme, ali je zapostavljanjem privrede, lažiranjem stanja među narodima sukrivac stanja devedesetih. Sve iz razloga, jer nije "pomeo ispred svojih vrata", već je "mazao" oči kreditima i sudjelovao negdje drugdje.

Gdje je sličnost sa sadašnjom situacijom? Krenimo redom, oporba i vlast nikada nisu bili posvađaniji, zaduženost nikada veća, propadanje privrednih subjekata nikada izraženije, kolaps vrlo blizu, a predsjednik prvo daje ruku Tadiću, kad nam on najviše prijeti, a sada Dodiku daje legitimitet, da "poziva" Hrvate u genocidnu tvorevinu Srpsku, u kojoj će se osjećati "kao doma".

Koliko je dobro kod Dodika govore brojke povratnika. Koliko je dobro bilo stvaranje Republike Srpske govori današnja situacija u Bosni. Koliko je pobijeđen velikosrpski projekt, govore izjave vodećih ljudi Srbije i bosanskih Srba, te njihovih mutanata, a kad takvima pružaš ruku, oni te ne doživljavaju mudrim, već slabim. Velikosrpski projekt nije pobijeđen, već je trenutno reduciran, a njegovi pipci se svakodnevno šire, jer nikada nije poražen do kraja. Iz toga razloga približavanje takvom državničkom ponašanju je izuzetno opasno. Kada je to Tuđman činio zbog rata, nitko to od javnosti nije podržavao, iako je postajao objektivan razlog, pa ne vidim zašto sad ista ta javnost plješće Josipoviću, kraj Dodika. Opet se možemo pitati, tko svim tim ritualima dobiva? Srbi.

To je običan ceremonijalan ritual, jer Hrvatima u Republici Srpskoj i poslije toga posjeta situacija je grozna. Oni su zaboravljeni u jednoj neuređenoj državi, začetoj na genocidu, baš kao i NDH, koju toliko proklinju, a s tim u svezi je jasno, da ovakva ne može opstati i u ovakvom stanju. Ovim neutemeljenim pozivima Josipović može samo naštetiti povratnicima, stanje u srpskom dijelu je nesigurno i u slučaju povratka tim ljudima još uvijek je ugrožen život. Sve je jasnije i u govoru tih ljudi u srpskom entitetu, pa i Dodika, da se sve više govori ekavicom, tako da i svaka veza s prijašnjom Bosnom i bosanskim načinom života je odavno prekinuta i ove govorancije su više na račun poreznih obveznika, nego na prosperitete Hrvata u Bosni.
Druga velika pogreška je davanje značaja pomirenju, kada se politika agresora nikada nije pokajala. Mladić je još uvijek negdje među njima, na srpskim "vašarima" on se prodaje kao heroj, brend, velikosrpska politika još uvijek djeluje, a ovim potezom Josipovića i ojačava svoj legimitet.

Možemo se pitati da li bi ovu novu kvislinšku tvorevinu Josipović podržao, da je ona u izolaciji inertne Europe? Teško. Ovako pokušavajući popraviti pogreške Mesića, koji je gotovo bio posvađan s Hrvatima u Bosni, radi medvjeđu uslugu Hrvatima u toj srpskoj državi, koja se ni po čemu ne zove Bosna.
Kada se opet vratimo na našu zemlju, a to povežemo sa djelovanjem EU zablude, jasno je da se europski pragmatici bave tezama kako što lakše povezati Balkan, pronaći formulu opće krivnje i zadovoljiti srpsku pohlepu, da žive u jednoj državi. Umjesto rješavanja krvave drame iz devedesetih.

Kako su naši političari sluge tuđih političkih stavova, oni provode taj naum, uopće ne vodeći brigu o gladnim ustima u svojoj zemlji, jer ako i pomisle na to neki će nas Carl optužiti za djeljenje Bosne, a nagrađivani novinar Stanković će to brže bolje pitati svakoga gosta, ne iznoseći istinu da su je zapravo svi dijelili i Srbi konačno podijelili.

Tu činjenicu nitko ne želi izreći, da ne bi uvrijedio Srbe.

Svako pomirenje bez istine, nije pomirenje, to je tek fitilj na potencijalne sukobe. Tako smo i došli u slijepu ulicu, jer su srpske laži bile bitnije od istine, "njihova ugroženost" je ugrozila naše živote, a naše dijeljenje Bosne je rezultiralo srpskom podjelom i u nazivu i jeziku i u teritoriju.

Opet, ako to vratimo u doba mladosti naših roditelja, srpska laž da je Stepinac bio ustaša je bila dugo mrlja u našim životima, da je Hebrang suradnik NDH i Staljina, opet je bila mrlja na našoj povijesti, Jasenovac se uvećavao na 700 000 žrtava i sve je to bilo zbog interesa srpske politike i pritiska na hrvatsku šutnju - sada je to podjela Bosne!

I dok se mi klanjamo žrtvama, Srbija je sve veća, naš teritorij sve uži, ispresijecan, nekopatibilan, narod isposvađan, vladari podijeljeni, kao da nismo naučili iz povijesti; svaki narod koji ne cijeni svoje žrtve kroz povijest, njihovu prolivenu krv za domovinu, završava bez države.

Igor Drenjančević / hakave.org

Film koji nećemo gledati

E pa ovoga je stvarno više nego dosta. Neprekidno ponavljanje nekih da "Hrvatska nije dijelila niti je počinila agresiju na BiH", postaje besmislno. Bezbroj puta isto se moglo čuti, kako od političkih predstavnika, povjesničara, pa do brojnih svjedoka vremena, ali uporno se, neznam kome više, ponavlja ova teza. Srbima i Bošnjacima sasvim je jasno kako je tekao ovaj proces. A kako je završio - svima je vidljivo. Zamarati se, bošnjačkim podvalama glede ovog pitanja, čisto je gubljenje vremena. I što je najvažnije: postoje relevantni dokazi i dokumenti, koji jasno govore što se sve događalo na prostorima tzv. BiH-e. Naravno, ako pri tome izuzmemo one koji svoje tvrdnje temelje na "rekla-kazala" ili se oslanjanju na neke prevrtljivce, kojima bi i Kvisling zamjerio.

Ako se nešto već želi ponavljati, onda bi to trebalo da bude da je "Hrvatska spašavala BH izbjeglice, ranjenike, pružala vojnu pomoć i pomagala u svim mogućim oblicima".

I dok se Hrvati zamaraju s prošlošću i stalno se u defenzivi opravdavaju, njihovi protivnici i dalje dijele BiH. Na očigled svih prisutnih. Dijeljenje će se, a to je sasvim sigurno, nastaviti do kraja. Bez obzira na takve nametnute im okolnosti, Hrvati trebaju da se bore za svoj dio koji im i pripada, te manje vremena da posvećuju propagandnim izmišljotinama iz tamnog vilajeta. Srbe koji su otkinuli svoj dio BiH ovakvo prebacivanje ne smeta, dok si Bošnjaci koji također od 1992. godine aktivno sudjeluju u tome, sve čine da drugima za to nametnu krivnju i ispanu poštena kurva. Inače, kako objasniti paradoks, gdje oni recimo u Parlamentu godinama blokiraju hrvatski javni tv-kanal, a to "opravdavaju" da se radi o vitalnom interesu Bošnjaka? Time je sve rečeno. Takvih i sličnih primjera je bezbroj, a rat je, kao što znamo već odavno završio. Ili za neke možda još nije?

Optužnica protiv generala Praljaka i ostalih bivših političkih i vojnih čelnika Herceg Bosne, ima za cilj dokazati ovu suludu tezu iz prošlosti. Međutim dokazi i činjenice su - BiH sadašnjost. Po toj logici bi onda za nekih 20-tak godina opet trebalo imati neku optužnicu za dijeljenje sadašnje BiH-e. No taj film nećemo gledati!

Luda kuća

Dogovorom Kosor - Milanović Hrvatima Bosne i Hercegovine servirana je nova gorka pilula. Progutali su je takoreći bez vode, zašto je se pobrinuo HDZ-ov pulen s onu stranu granice - Čović. Prema njegovom komentaru ovog sporazuma, sve je u redu, tj. kako ističe: "Nemamo zašto biti nezadovoljni. Mislim da je dogovorom poslana pozitivna poruka Hrvatima u BiH”, bez obzira što je par dana prije tvrdio nešto suprotno. A što bi drugo bilo od njega za očekivati? Novinarka s brošem, pardon dama na premijerskoj dužnosti, tvrdi isto, te je naglasila da je "Dogovorom o glasovanju dijaspore dobila Hrvatska".

Jedini za koje se može reći da su nešto dobili su SDP i HNS, koji, mada nisu na vlasti, postižu sve svoje ciljeve, kao da jesu. Ipak, sam dogovor Milanoviću je tek neka prolazna stavka, pa isti tvrdi da je "Sporazum rješenje koje će nas zadovoljiti na desetak godina". Postavlja se pitanje, što onda slijedi? Kakve to još planove skriva čelnik ove stranke kojeg BiH Hrvati nisu upamtili po ničemu dobrim za njih? Bilo kako bilo, jedno je sigurno - dobro im se ne piše.

Blatenjem jednog dijela vlastitog naroda pridružio se po običaju i Čačić izvrćući činjenice i manipulirajući hrvatskom javnošću da navodno "Dijaspora sada ne može utjecati na političku volju u Hrvatskoj". Koliko ja ta dijaspora i stranka koja je tobože stajala iza nje, bila jaka i utjecala na političku volju u zemlji, najbolje pokazuje sam rezultat tog kompromisnog (za HDZ zapravo poražavajućeg) dogovora, koji neće smiriti nikakve frustracije, kako neki možda misle, nego će ih još proširiti.

Svi se dobro sjećamo izjava od prije nekih pet godina glede uhićenja generala Ante Gotovine, kad se Hrvatima od strane EU krugova navještavalo da je to još jedina prepreka za skorašnji ulazak u ovu zajednicu. Lakoumni i ulizice su brzo popustili i dali se zavesti. A kakvi su sve pritisci poslje toga usljedili i još će da usljede, nepotrebno je nabrajati. Zašto bi u ovom gornjem primjeru bilo drugačije? Jer, kad pukne brana, tko još može zaustaviti vodu?

Lijevi krugovi u Hrvatskoj svu svoju zlobnost najradije pokazuju na leđima BiH Hrvata. Podrška i manipulacije vodećih medija im idu ukorak. Tako je na primjer JL, samo koji dan prije dogovora objavio vijest s naslovnicom "Predsjednik HDZ-a BiH: Poštenije je reći da nemamo pravo glasa", da bi tek u sredini članka uslijedila cijela njegova izjava koja glasi: "Onda bi poštenije bilo kazati da nemamo pravo glasa, nego to ismijavat".

Ismijan je kao prvo on, zašto je i sam kriv, potom njegova stranka, i na kraju Ustav RH, koji je postao predmet jeftine trgovine, koji se onda biračima prodaje kao nešto gdje je dobila Hrvatska. Da, Hrvatska je dobila - jednu veliku pljusku, koja je samo jedna u nizu svih ovih zadnjih godina.

No još najgore, bojim se, zbog ovakvih kukavičnih podanika tek slijedi. Kad dužnička kriza Hrvatskoj dobro zakuca na vrata, onda će se ovakvi "dogovori", koji su se do sada tjednima razmatrali, još brže i efikasnije "usaglašavati" na leđima onih koji imaju najmanje što da kažu kao i onih koji služe kao dežurni krivci. Naravno Ustav Republike Hrvatske će se pritom savijati kako se nekome prohtje.

Europskim "partnerima" i stranim zajmodavcima Hrvatska se trudi samo jedno pokazati - svoje ropstvo i podređivanje vlastitog naroda. Dok ovce shvate da im se vuna uzalud prodaje, proći će nažalost još vremena.

Do tada će i dalje da bleje i provlače kreditne kartice kao da ih se ništa ne tiče. A ne shvaćaju da su im i meso već rasprodali.

MMB

Što slijedi nakon KOMPROMISNOG dogovora "hrvatskih" stranaka?

Slijedeće mjere iz "kompromisnog dogovora" vodećih "hrvatskih" stranaka:

- Mirovine pripadnika HVO-a se smanjuju na 3% dosadašnjih.
- Uvode si posebna carinska naknada na proizvode iz HB u visini od 3%.
- Hrvatima iz BiH i dijaspore koji u Hrvatskoj ne plaćaju porez, uvodi se posebni porez po stopi od 3% od svih prihoda prilikom zahtjeva za hrvatskim dokumentima.
- Hrvatima iz BiH se u privatnim i hotelskim smještajima na Jadranu uvodi posebna naknada od 3%, kao i zasebna taksa od 3 € po osobi/danu.
- Godišnja pomoć Hrvatima u BiH snižava se na 3% od zadnje isplaćene.
- Hrvatima, korisnicima Hrvatskog mirovinskog osiguranja, koji ne prebivaju u Hrvatskoj odbija se 3% od ukupne mirovine.
- Hrvatima iz BiH koji u Hrvatskoj posjeduju nekretnine uvodi se dodatni porez u visini od 3%.
- Svi koji se budu izjašnjavali kao Hrvati iz BiH u Zakonu o porezu na dohodak uvodi se jedinstvena dodatna stopa oporezivanja u visini od 3%.
- Hrvatima iz BiH za koje se naknadno utvrdi da su učestvovali na izbornim mjestima u BIH obračunava se nakada u visini od 3% njihove imovine u Hrvatskoj, mirovine
ili nekog drugog dohodka.

3% dodatno od dohodka obračunava se Hrvatima iz BiH:

- za koje se utvrdi da imaju dvojno prebivalište;
- kao dodatni porez od ostarene dobiti;
- koji imaju štednju u "hrvatskim" bankama


Porezne olakšice u visini od 3% za Hrvate iz BiH se odobravaju po uvjetima:

- da se odreknu svog BH identiteta;
- da se izjasne kao "građani" Hrvatske;
- da napuste BiH

A ove dodatne mjere, koje su tema u političkim kuloarima, budu također vjerojatno unešene u program. Radi se o stimulativnim mjerama za one koje nemaju mogućnost korištenja poreznih olakšica, i za čiju namjenu budu oslobođena sredstva iz državnog proračuna, gdje je planirano osnivanje zasebnog fonda, čija bi visina odgovarala 3% visini sredstava koja se trenutačno izdvajaju za romsku manjinu.

Uvjeti i kategorije bi se odnosile na:

- Hrvate iz BiH koji se dobrovoljno odreknu hrvatskog državljanstva.
- Hrvate iz BiH s boravkom u Hrvatskoj bez dohodka, koji napuste zemlju s ciljem vraćanja u zemlju podrijetla ili neku treću zemlju.
- Sadašnje i buduće studente koji se obavezaju da će prekinuti ili neće studirati u Hrvatskoj.
- Za osobe koje daju izjavu da nisu bili pripadnici HVO-a, te nemaju nikakve financijske zahtjeve prema RH.

Made in Croatia.
Mislite se kakav je naziv tog radnog programa? - "Locirati, identificirati,..."

Budu potpisali ovako ili slično dečko i curica.